SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ (III): Od Halepa, preko Vatikana, do Brexita – kako je slomljen ‘London City’

Kako se ‘Arapsko proljeće’ razvijalo u potpuno drugačijem smjeru nego su to planirali američko-britanski stratezi, prije svega zahvaljujući uključivanju Moskve i Teherana u Sirijsku krizu,  Berlinu koji je ipak naginjao na rusku stranu, ali i svrgavanju Muhameda Mursija 2013. godine u Egiptu; u ‘mirnom’ zapadnom svijetu dešavali su se veliki sukobi ‘iza zavjese’ koji su na kraju doveli do dva najvažnija događaja u novijoj historiji – Brexita (izglasan u julu 2016. godine) i izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a (8. novembra 2016. godine). Ovi događaji ozbiljno su zaprijetili  podjelom NATO-a, tog dugogodišnjeg garanta imperijalnog statusa SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva, ali i otvorili nove perspektive za snažniji savez Berlina i Moskve.

Može se kazati kako je 2013. godina u jednu ruku predstavljala i prekretnicu u razvoju situacije na Bliskom istoku, kojeg možemo posmatrati samo kao pozornicu užasa na kojoj se manifestuju svi unutrašnji ratovi između interesa ‘velikih sila’ te različitih organizacija i korporacija koje upravljaju svjetskim sukobima i krizama.

Oslobađanje Halepa – prijelomni historijski trenutak

Devetog septembra 2013. godine Washington je zaprijetio otvorenom vojnom intervencijom protiv ‘Assadovog režima’ zbog navodnog korištenja ‘hemijskog oružja’. Tragičan ishod je u posljednji momenat spriječila Moskva koja je predložila da upravo Rusija kontroliše proces uništavanja i sigurnog deponovanja ovog oružja izvan Sirije uz puni nadzor međunarodnih posmatrača. Na terenu situacija i nije izgledala baš najbolje, ali su je popravile nove iranske trupe, odnosno prvih 4.000 vojnika koliko je zvanično poslano sredinom te godine, mada se od početka rata spekulisalo da iranska vojska sudjeluje u borbama. Naravno u cijelu priču je bio uključen i libanski Hezbollah te druge provladine militantne organizacije.

Trebalo je proći još dvije godine mukotrpnog rata i pregovora prije nego što je na poziv sirijske vlade 30. septembra 2015. godine otpočela ruska vojna intervencija u Siriji koja je označila potpuni preokret u odnosima snaga na terenu u korist Bashara al-Assada. Kraj 2015. godine bio je savršen momenat za početak ove intervencije jer je u narednoj godini (2016) počinjala sezona referenduma i izbora na Zapadu, a Putin je dobro znao da ni SAD ni Velika Britanija u godini historijskih izbora i referenduma neće ulaziti u bilo kakve avanturističke vojne intervencije, što mu je dalo odriješene ruke da Rusiju i zvanično etablira kao ključni faktor u regionu Bliskog Istoka, ali i da pokaže zastrašujuću moć ruske vojske i vojne opreme na otvorenom bojnom polju. Lider libanskog pokreta otpora pozdravio je angažman Rusije u Siriji, kazavši da će on imati pozitivan ishod. Govoreći o odanosti sirijskih saveznika, Sejjid Hassan Nasrullah tada je iznio pomalo šokantnu tvrdnju da je čak i u trenucima kada je Teheran razmišljao da napusti Assada, Moskva ostala pri svome stavu da ga mora odbraniti.

Piše: Amel Jašarević

Prethodno je u Egiptu u ljeto 2013. godine svrgnut novoizabrani predsjednik Muhammed Mursi, izabran godinu dana ranije nakon svrgavanja dugogodišnjeg  predsjednika Hosnija Mubaraka u vihoru arapskog proljeća. Ironija egipatskog Arapskog proljeća bila je u tome da, iako je dovela nove igrače, nije promijenila režim ili fundamentalnu arhitekturu egipatske politike. Vojska je ostala dominantna sila koja nije željela vidjeti haos i smatrala se odgovornom za njegovu prevenciju. Također, vojska nije imala povjerenja u Muslimansko bratstvo i željela ga je ukloniti. Kao i 2011. godine, vojska je i ovaj put djelovala da bi zadržala red i preoblikovala egipatsku politiku. Svrgnuli su Morsija i zamijenili ga sekularnijim i liberalnijim vodstvom. Vrhovni general egipatske vojske, koji je prethodno dao ostavku na vojnu funkciju, već na izborima 2014. godine odnio je pobjedu i dobio prvi predsjednički mandat. Abdel Fattah al-Sisi je jednom rekao da je kap koja je prelila čašu bio poziv Muhammeda Mursija ‘na džihad protiv Assadovog režima u Siriji’.

Merkelova je sa druge strane 2013. godine riješavala grčku krizu koja je prerasla u krizu eurozone. Kada je zaprijetila da će Grčku izbaciti iz eurozone i unije te podijliti NATO, iz Washingtona je stigao pomirljiv glas koji je ekspresno ‘ubijedio’ Grke da pristanu na mjere štednje, jer je NATO jedini aparat preko kojeg i danas SAD (odnosno V. Britanija) direktno utječu na dešavanja u EU.

Svi navedeni događaji uz Brexit i izbor Donalda Trumpa  za predsjednika SAD-a, doprinijeli su slomu terorista i konačnoj pobjedi SAA i rusko-iranske koalicije u bitci za Halep, koju mnogi analitičari smatraju Staljingradskom bitkom sirijskog rata, gdje su na vojnom polju i zvanično poražene one države i skupine koje su učestvovale u projektu ‘Novog Bliskog istoka’.

Sirijski predsjednik Bašar el Asad čestitao je 15. 12. 2016. godine narodu na “oslobađanju Halepa” istakavši da će svijet nakon toga biti drugačiji. “Ono što se dešava danas jeste pisanje historije koju piše svaki građanin Sirije. To pisanje nije započelo danas, počelo je prije šest godina, kada su krenuli kriza i rat protiv Sirije”, rekao je tada Asad. Ovim je samo potvrdio gotovo ‘proročke riječi’ sirijskog svećenika Daniela Maesa iz samostana Mar Yakub koji je u jeku sirijskoga rata kazao: “Možda svjetske sile sada odlučuju sudbinu Sirije, ali će Sirija biti ta koja će odlučiti sudbinu svijeta!”. Tom procesu danas svjedočimo.

Benedikt XVI/Agencije

Šta je dovelo do povlačenja pape Benedikta XVI?

Ko bi rekao da će arapsko proljeće i sirijska kriza zatresti i samo središte katoličke crkve – Vatikan. Ono što je proteklih godina prošlo gotovo neopaženo, sada se smatra veoma važnim pitanjem koje  lebdi u pozadini evropske geopolitike otkad se papa Ratzinger (Benedict XVI) 2013. godine povukao sa funkcije, prepustivši je kasnije papi Franji.

Sukobi između Crkve i Sjedinjenih Država imaju dugu tradiciju. Oni su se nastavili tokom pontifikata pape Ratzingera, kada ih je samo pogoršala politička i strateška investicija koju su Barack Obama i Hillary Clinton uložili u ‘politički islam muslimanskog bratstva’ tokom tzv. arapskog proljeća, ali i čvrsta želja Benedikta XVI da postigne povijesno pomirenje s Moskovskim patrijarhatom Kirilom, što bi činilo religioznu krunu geopolitičkog projekta ‘euro-ruskog’ zbližavanja, koje je snažno podupirala Njemačka, a isto tako i Italija Silvija Berlusconija – ali ne i ona proamerički nastrojena kakvu ćemo prepoznati u Giorgiu Napolitanu (talijanskom predsjedniku, 2006-2015).

Sve ostalo je poznato. Talijanske i papinske vlasti istodobno su bile pogođene skandaloznom, koordiniranom i neuobičajeno nasilnom i dosad neviđenom kampanjom koja je uključivala i više ili manje vidljive manevre u financijskom polju, s posljednjim učinkom koji je došao u novembru 2011. Berlusconijevim odlaskom sa pozicije te 10. februara 2013, kada je abdicirao papa Ratzinger. Na vrhuncu krize, Italiji je bio potpuno zatvoren pristup međunarodnim financijskim tržištima, a Institut za vjerske radove (IOR) [Vatikanska banka] privremeno je izbačen iz Swift sistema.

Osudio Obamin savez sa ‘Muslimanskim bratstvom’

Italijanski stručnjak za geostrateške studije Germano Dottori dakle tvrdi da su i talijanska vlada pod Berlusconijem i papinstvo Benedikta XVI. srušeno zbog financijskih manevara koji su obje države doveli u opasnost. Alessandro Rico objavio je 17. juna u talijanskim novinama La Verità – članak pod naslovom “Ratzinger je abdicirao zbog Obaminih prijetnji”. Rico sam stavlja izjavu Dottorija u kontekst 20. januara 2017. i otvorenog pisma predsjedniku Trumpu, koji je objavio tradicionalni katolički list The Remnant, koji je pozvao na istragu moguće američke intervencije protiv pape Benedikta XVI. Kao što Rico ističe, papa Benedikt u to vrijeme bio je protiv suradnje predsjednika Obame s muslimanskim bratstvom, osobito u svom govoru u Regensburgu u kojem je kritizirao tzv. ‘islamski fundamentalizam’ u SAD-u, kako objašnjava Rico, zajedno s Dottorom, nije išlo u prilog papino približavanjo patrijarhu koji bi mogao dodatno podržati evropsko zbližavanje sa Rusijom.

Kada govorimo o financijskim pritiscima koji su u 2013. godine pogodili Vatikan isključivanjem Papinske države iz SWIFT sistema – što je prekinulo plaćanje kreditnim karticama u Vatikanu, Rico se također prisjeća: “Čudno , ova funkcija [SWIFT] ponovno je uspostavljena odmah nakon ostavke Benedikta XVI.”

Podrivanje Vatikana, prije svega iz Velike Britanije i SAD se nastavilo i kasnije. Međutim, kako bi spriječila dalju manipulaciju finansijama, sa kakvom je bila suočena 2013. godine, papinska država najvjerovatnije izlaz je potražila u novom nezavisnom finansijskom sistemu što je direktan izazov dolaru, koji se u svijetu održava kroz ovaj i slične sisteme rada.

Zapadnjačka ucjena Vatikana isključivanjem iz  SWIFT-a je zasigurno ponukala ‘svetu stolicu’ da svoje transakcije prebaci na neki ‘neamerički sistem’ poslovanja, a takve može pronaći samo u organizaciji zemalja BRICS-a. Inače SWIFT (Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunication) – Udruženje za međunarodne, međubankarske finansijske telekomunikacije, je međunarodna bankarska mreža i softver za razmjenu poruka, koji danas upotrebljava više od 10.500 finansijskih institucija, iz 215 zemalja. SWIFT omogućava razmjenu standarizovanih poruka kod međunarodnih finansijskih institucija i gotovo svaka transakcija u svijetu ide preko ovog sistema. Kina i Rusija su već lansirale svoje alternative SWIFT-u čime su mogle sebi priuštiti da izbace dolar iz transakcijskog poslovanja. Slično vjerovatno želi i Vatikan, pa se, između ostalog,  zbog toga i sam  Papa našao na udaru SAD-a.

Slikovni rezultat za francis and knights of malta
Papa u društvu ‘Malteških vitezova’

Sječa britanskih kadrova u Vatikanu

Iako se očekivalo suprotno, papa Franjo je dobrim dijelom nastavio ‘politiku prethodnika’, samo ovaj put dosta otvorenije i pristpačnije što mu je donijelo simpatije cijelog svijeta. Međutim, unutar crkve se posljednjih mjeseci dešava velika pobuna konzervativaca zbog navodno ‘liberalne agende’ novog pape. Pobunu predvodi katolički red Malteški vitezovi, na čijem čelu se nalazio Britanac Matthew Festing. Festing i Vatikan su u sporu od kako je veliki kancelar Vitezova  Albreht fon Bezelager otpušten u decembru – navodno zbog toga što je dozvolio upotrebu prezervativa u medicinskom projektu za siromašne. Sukob koji je trajao dva mjeseca ukazao je na rasprostranjeno protivljenje unutar Rimokatoličke crkve Franjinim naporima da modernizuje Svetu stolicu i izložio zaostavštinu njegovih konzervativnih prethodnika.

Inače, Matthew Festing rođen je 1949. u Northumberlandu, živio je u Egiptu i Singapuru, diplomirao je povijest, a kao stručnjak za umjetnosti, dugo je profesionalno djelovao na tom području. Kraljica Elizabeta II. odlikovala ga je odličjem časnika Reda Britanskog Carstva, te postaje jedan od njezinih zastupnika u grofoviji Northumberland. U Suvereni viteški malteški red ušao je 1977., a zavjetovani vitez Reda postao je 1991. Godine 1993. izabran je za Velikog priora Engleske, prvog od 1815.

Ovo nam govori kako pobuna u Vatikanu najmanje ima veze sa ‘kondomima’ i Papinom liberalnom retorikom, nego najviše sa Britanijom koja u snažnijoj ulozi Vatikana u EU vidi opasnost za svoje interese sada kada napušta blok. Također, nema dana, a da se protiv pape ne pobune tzv ‘konzervativni  kardinali’ većinom iz država višegradske grupe, koje su pod direktnim patronatom Londona. Međutim, smjena Matthewa označila je početak čistke probritanskih kadrova, što će čini se kulminirati u danima Brexit-a.

Sa druge strane, Vatikan se zaista našao pri ruci EU u svakoj od kriza koje su je zahvatile posljednjih godina. Krajem 2016. Papa Franjo je pisao sirijskom predsjedniku Bašaru el-Assadu izražavajući nadu da će Sirija ostati i poslije rata model suživota kakav je uvijek predstavljala. Također papa Franjo se jasno usprotivio Brexitu, Trumpovoj politici, populizmu u Evropi, nasilju nad migrantima i slično.

Papa u Palestini/Foto: Agencije

Njemačka, Rusija i Vatikan planiraju zbrinuti Palestince i Kurde?

Papa Franjo se tokom posjete Palestini 2014. godine zaustavio kod izraelskog “Zida apartheida”, jasno pokazujući čijoj strani je naklonjen u dugotrajnom palestinskom sukobu. Već sredinom 2015. godine Vatikan je priznao nezavisnu Palestinu. Sama činjenica da u svijetu živi oko 1,2 milijarde katolika i da je većinska konfesija u brojnim zemljama južne i srednje Evrope, cijeloj Latinskoj Americi i Filipinima, odluka pape Franje da i službeno prizna palestinsku državu ima veliki značaj.  U Vatikanu je 14. januara ove godine otvorena palestinska ambasada.

Iako su sve većinski katoličke zemlje sekularne, nikako ne treba zanemariti značaj i ulogu RKC u nekima od njih, što može značiti dodatnu podršku palestinskom suverenitetu, a pogotvo ne treba zaboraviti činjenicu da je Papa Franjo veliki prijatelj njemačke kancelarke Angele Merkel, koja u posljednje vrijeme sve glasnije zahtijeva rješavanjem pitanja Palestine i Kurdistana, odnosno ‘zbrinjavanje dva plemenita naroda koji  još uvijek nemaju države’. Protiv palestinske i kurdske nezavisnosti nije ni zvanična Moskva.

Naime, kako bi spriječila potencijalnu opasnost od mogućeg  katarskog  ili nekog drugog bliskoistočnog gasovoda, koji bi bio alternativni pravac snabdijevanja Evrope ovim dragocjenim energentom, Rusija će velikodušno podržati formiranje kurdske države koja će zauzimati centralni dio bliskoistočne regije, odnosno biti na putu svakom pokušaju urušavanja uticaja Rusije na evropskom gasnom tržištu. Njemačka će upravo iz ekonomskih razloga podržati nezavisni Kurdistan, budući da bi svaki novi ‘južni gasovod’ koji ne bi bio pod njenom kontrolom narušavao njenu monopolističku ulogu glavnog distributera ruskog gasa za EU.

Također, obje države uz Vatikan i RPC, su jednoglasne u stavu da se američka ambasada ne smije prebacivati iz Tel-Aviva u Jerusalem, budući da bi to izazvalo dodatne tenzije u ionako nemirnoj regiji. Također, svi navedeni akteri bliskoistočne priče moraju prihvatiti rješenje o dvije države sa granicama iz 1967.

Navedeni događaji izazvali  su otvoreni bijes protiv Vatikana, Njemačke i Rusije u dijelu medija pod kontrolom Londona.

Ruski patrijarh Kiril i papa Franjo/Agencije

Susret ‘dva brata’

Ali tu nije bio kraj. Mjesec dana nakon što je priznao Palestinu papa Franjo se sastao sa ruskim patrijarhom Kirilom, što je prvi takav susret dvojice poglavara od crkvenog raskola 1054. godine i to ni manje ni više nego na Kubi. Po završetku razgovora nabijenog emocijama, poglavari Katoličke crkve i vodeće Pravoslavne crkve izrazili su žaljenje “zbog rana nanijetih sukobima između kršćana u dalekoj ili bliskoj prošlosti”.

“Svjesni brojnih zapreka koje još treba prevladati, nadamo se da će naš susret pridonijeti obnovi tog jedinstva po volji Božjoj”, naglasili su u zajedničkoj izjavi potpisanoj po završetku dvosatnog razgovora u salonu zračne luke u Havani. “Jedinstvo je na dobrom putu. Razmijenili smo mišljenja jasno i bez tabua”, komentirao je papa Franjo novinarima razgovor s Kirilom. “Dvije Crkve mogu surađivati kako bi zaštitile kršćane u cijelom svijetu”, rekao je novinarima Kiril.

Kako se i očekivalo, dvojica poglavara pozvala su međunarodnu zajednicu da “hitnim akcijama” pomogne kršćanima na Bliskom istoku. “Pozivamo međunarodnu zajednicu na hitne akcije kako bi se spriječilo da kršćani budu protjerani s Bliskog istoka (…) U Siriji i Iraku, nasilje je već odnijelo tisuće života, ostavljajući milijune ljudi bez krova i bez sredstava“, stoji u tekstu. “Humanitarna pomoć velikih razmjera neophodna je za narode koji pate i za brojne izbjeglice u susjednim zemljama,” kazali su.

Riječ je o razgovoru koji je Vatikan pokušavao uzalud organizirati desetljećima, a konačno je pripremljen u najvećoj tajnosti sve do zadnjeg trenutka jer su otpori iz patrijaršije bili veliki. Razlozi su bili nepovjerenje prema Katoličkoj Crkvi, doživljavanoj kao prozelitističkoj te ukrajinska kriza u kojoj su grkokatolici stali uz vladu u Kijevu protiv proruskih separatista, iako je Vatikan izbjegavao otvoreno osuditi politiku ruskog predsjednika Vladimira Putina u Ukrajini. “Rusija može dati mnogo” za svjetski mir, nedavno je izjavio papa Franjo.

Ovim susretom je pored ekonomske podloge koja se ogleda u povezivanju Rusije bogate resursima i Evrope koja je gladno tržište tih istih resursa, data i vjersko-simbolička nota o povezivanju kršćana u koliko-toliko jedinstvenu zajednicu, koja je zasigurno imala mnogo odjeka na sva kasnija dešavanja u svijetu.

Pored toga što je na drugačiji način uradio ono što je želio i Ratzinger, a to je simboličko zbližavanje sa Rusijom, papa Franjo se odmah po preuzimanju dužnosti odlučio pozabaviti vatikanskim finansijama. Otpustio je 11 kardinala iz uprave ‘Vatikanske banke’ i pokrenuo reviziju poslovanja.

Sve se ovo dešavalo u trenucima, najsnažnijeg vala kampanje za napuštanje EU u Britaniji, poznatije kao BREXIT te rasta populizma u ostalim dijelovima Evrope. I premda se činilo kako bi Brexit, Trump, migranti i populizam trebali oslabiti EU, desio se obrnuti proces, proces podizanja svijesti o nužnosti ujedinjene Evrope. EU nikada nije mogla biti ujedinjena dok se njen financijski centar nalazio u Londonu, a Brexit je u tom smislu samo olakšao stvari zvaničnom Berlinu koji kao novi finansijski centar unije i svijeta vidi Frankfurt.

Slikovni rezultat za london city finance center
London City/Agencije

Slom londonskog ‘Cityja’

Prije tri dana počeli su pregovori o Brexitu, koji su označili početak britanskog formalnog napuštanja EU, koje zasigurno neće proći glatko i bezbolno za Ujedinjeno Kraljevstvo. Gotovo poraz konzervativaca na posljednjim parlamentarnim izborima i formiranje manjinske vlade Therese May, samo su vrh ledenog brijega u moru problema sa kojima se suočava Otok u posljednjih godinu dana od referenduma.

Britansko društvo nikada nije bilo više polarizirano, a vlasti lišene vizije i zateknute u ćorsokaku izolacionizma po prvi put shvataju razmjere katastrofe koja će uslijediti. A narod je to već odavno shvatio, barem tako kažu ankete s početka ove godine. “To je prvi put da većina osoba kaže kako je referendum doveo do lošeg rezultata”, ističe Times ocjenjujući da to pokazuje kako ta tema “i dalje dijeli zemlju”.

No tek smo na početku. Kad je na referendumu donesena odluka o izlasku, Britanija je pravno za Uniju postala tzv. treća država, poput Angole ili Egipta. Za takve države vrijedi da im se zakoni moraju podudarati sa zakonima EU-a kako bi im se omogućio pristup financijskom i novčanom tržištu Unije.

Financijske usluge doprinose privredi Velike Britanije s čak 12 posto udjela u BDP-u, a londonski City tu je neprikosnoveni moćnik. I to ne samo na Otoku već i globalno. London je naime, bez obzira na konkurenciju iz New Yorka, lider među financijskim centrima s procijenjenim globalnim tržišnim udjelom od čak 40 posto u trgovanju valutama i gotovo 50 posto u financijskim derivatima, a povrh toga gotovo 20 posto svjetske imovine hedge fondova nalazi se upravo u glavnom britanskom sjedištu.

Poseban status ‘bankarskog jezgra svijeta’

Zašto Brexit može puno toga promijeniti za londonski City? Vrlo je važna činjenica da je, prema (još kratko)  važećem zakonu, svaka kompanija registrirana u Velikoj Britaniji mogla slobodno poslovati unutar Evropskog ekonomskog prostora (EEA) na osnovu odobrenja, takozvane putovnice, britanskih regulatora. Na osnovu toga banke koje nisu iz EU-a imaju pristup Evropi iz jednog financijskog sjedišta, kao primjerice JPMorgan Chase. Budući da su Britanci odabrali napuštanje Evropske unije, cijena takvog prava na odobrenje nemjerljivo će narasti i postat će poprilično teška tačka u pregovorima jer Brisel vrlo vjerovatno neće prihvatiti norveški model prema kojemu bi Velika Britanija napustila EU, ali bi zadržala bezuvjetni status u EEA-u.

Model čvrstog izlaska znači da će Velika Britanija izgubiti ključni utjecaj na EU legislativu i takozvane putovnice više ne bi vrijedile. Neka malo labavija verzija dozvolila bi Velikoj Britaniji zadržavanje putovnica, ali pod određenim uvjetima, kao primjerice usklađivanje zakona za financijska tržišta iz EU-a i Velike Britanije. Brexit je u svakom slučaju otvorio manevarski prostor za jačanje Frankfurta koji je do sada bio spriječen u preuzimanju globalnog tržišta. Čak su i klirinške institucije koje upravljaju ulaganjima u eurima bile smještene u Londonu, ali ne još zadugo.

Među brojnim gradskim četvrtima kao dio londonskog megalopolisa nalaze se i dva ‘samostalna’ grada: City of Westminster i City of London. Ono što je tek rijetkima poznato je to da City of London ima i vlastiti parlament, neovisan i stariji od samog britanskog parlamenta. Povijest u kojoj je City of London bio okosnica stvaranja britanskog glavnog grada iznjedrila je puno iznimki za City u odnosu na ostatak države pa tako, primjerice, City of London ima i vlastitog gradonačelnika – različitog od onog za ostatak Londona.

Još jedna od iznimki koje potvrđuju vrlo poseban status Cityja u Velikoj Britaniji je i to da taj grad delegira posebnog izaslanika koji ima pravo sjediti u britanskom parlamentu, ima uvid u sve akte koji se donose i o kojima se raspravlja, a glavni mu je zadatak brinuti da se štiti poseban status za City of London. U toj pravnoj zavrzlami nalazi se i razlog zašto toliko banaka odlučuje otvarati urede u Cityju.

Poseban pravni status grada Londona mu je olakšavao održavanje veza s financijskim, odnosno poreznim oazama diljem svijeta, a nadasve onima koje su bivše britanske kolonije, poput Britanskih Djevičanskih Otoka, Kajmanskog Otočja i drugih. U tim odnosima leži i razlog zašto se London smatrao najvažnijom ekonomskom vezom između Azije, Amerike i Evrope.

Iz ovog bankarskog jezgra izlaze ideje za gotovo sve svjetske ratove i krize i upravo je ono najviše pogođeno Brexitom.

Povezana slika
Frankfurt/Foto: Agencije

Frankfurt novo finansijsko središte

Sa druge strane, gradovi EU se već utrkuju ko će biti novo finansijsko središte svijeta. Njemačka bi mogla olakšati zapošljavanje i otpuštanje visokih bankarskih dužnosnika, kazao je u intervjuu u petak visoki dužnosnik stranke CDU kancelarke Angele Merkel u kontekstu zahuktavanja utrke evropskih gradova za privlačenje financijskih grupa iz Londona nakon Brexita.

Mjera bi zahvatila one koji godišnje zarađuju oko 250.000 eura a predstavljala bi rijetku iznimku u strogim njemačkim zakonima o radu, primjećuje Reuters. Cilj zakonskih izmjena bilo bi pridobivanje globalnih banaka koje će nakon izlaska Britanije iz EU seliti zaposlenike iz Londona, a brinu ih zakoni koji otežavaju njihovo otpuštanje. “Ne trebamo omogućiti njemačku zaštitu od otpuštanja onima koji najviše zarađuju u bankarskom sektoru. Postoji politička mogućnost za izmjenu tog zakona do sredine iduće godine ili ujesen 2018. godine, kada na dužnost stupi nova vlada”, kazao je u razgovoru za Reuters Bouffier, potpredsjednik Merkeline Kršćansko-demokratske unije (CDU).

Njemačku, podsjeća Reuters, u septembru čekaju parlamentarni izbori na kojima se očekuje dobar rezultat Merkelina konzervativnog bloka. “Razgovarao sam o tome s kancelarkom Merkel i ona to podupire, kao i njemačko ministarstvo financija”, kazao je Bouffier, također i premijer savezne njemačke države Hessen u kojoj se nalazi Frankfurt. “Njemačka nudi stabilnost. Očekujem konkretne odluke banaka tijekom ljeta. One neće čekati ishod pregovora o Brexitu”, procjenjuje njemački dužnosnik. Bouffier pak očekuje da će većina velikih američkih banaka s globalnim poslovanjem izabrati Frankfurt za primarno središte u EU.

U prilog Frankfurtu ide činjenica da je najjeftiniji grad za život i poslovanje među financijskim centrima u Evropi pa, unatoč ponudama iz drugih zemalja, Goldman Sachs i Citigroup u njemu namjeravaju ustrojiti centar za Evropu. U prilog tome ide i informacija da godišnja cijena najma stana za zaposlenike iznosi nešto manje od 33.000 eura, što je za 65 posto manje nego u Londonu.

I što je najvažnije. Kada se formira jedinstveno evropsko tržište, sa vjerovatno istom valutom i jedinstvenom bankom, onda je neophodna i vojska koja će čuvati ‘granice’. U tom smislu ide i inicijativa o stvaranje jedinstvene evropske vojske, koja ponovo vidimo potiče iz Njemačke. Kao što smo ranije spominjali, NATO je postao sredstvo anglo-američkog utjecaja kojim su željeli posijati razdor među evropskim državama, ali i stvoriti što veći animozitet prema Rusiji. No kako stvari danas stoje, podjela NATO-a na evropski i britansko-američki je sve izvjesnija. Tome pomaže i sam ruski predsjednik koji je u više navrata spomenuo kako mu EU ne predstavlja problem, nego NATO u EU na granicama Rusije. Stoga je očigledno kako bi  jedinstvena evropska vojska odgovarala i Rusiji.

Znajući sve ovo, Merkelova, sigurno i ne pomišlja na blaži pristup prema Londonu tokom pregovora o Brexitu, jer pored velike finansijske koristi koju će Njemačka i Unija izvući iz Brexita, ona također može računati i na secesionističke pokrete u Škotskoj i Sjevernoj Irskoj koji zadaju dodatnu glavobolju Londonu.

Theresa May/Agencije

 ‘100 milijardi eura za razvod braka, pa tek onda novi trgovinski ugovori’

Prvo trebamo odrediti brakorazvodni račun Brexita, pa ćemo onda pregovarati o novim ugovorima stav je njemačke kancelarke. “Zemlje sa statusom ‘treće zemlje’ – a to će biti Velika Britanija- ne mogu i neće imati ista ili čak viša prava od članica EU. Znam da mislite da je sve ovo očigledno, ali to moram jasno reći jer imam dojam da neki u Velikoj Britaniji i dalje imaju iluzije o tome, a to je samo gubitak vremena”, kazala je ona.

Račun koji će Velika Britanija morati platiti na izlasku iz EU bliži je svoti od 100 milijardi eura nego dosad spominjanoj svoti od 60 milijardi eura, pokazuje neslužbena računica lista Financial Times, objavljena istovremeno s majskom odlukom Evropske komisije da usvoji nacrt pregovaračkih smjernica, koje se naslanjaju na političke smjernice usvojene na summitu lidera 27 država članica EU. Britanski ministar zadužen za Brexit David Davis u Londonu je zaprijetio da će njegova zemlja završiti pregovore bez ikakvog sporazuma ako bude isprovocirana zahtjevima poput plaćanja računa od oko 100 milijardi eura. – Nećemo platiti nikakvih 100 milijardi – rekao je Davis.

Prema nacrtu pregovaračkih smjernica, EU27 želi prvo dogovoriti “uredno povlačenje”, a zatim prijeći na razgovore o budućem trgovinskom odnosu. Da bi se takav plan ostvario, potrebno je da pregovori idu brzo, jer moraju biti dovršeni do 29. marta 2019.

Za uredno povlačenje bitne su 4 tačke: zaštita prava građana EU27 u Ujedinjenom Kraljevstvu i britanskih građana u EU27, zatim “dogovor o načelima financijskog poravnanja” (tj. račun na izlasku), dogovor o tome da granica između Irske i Sjeverne Irske (UK-a) ostane meka kako se ne bi dogodilo da tvrda granica potakne obnovu neprijateljstava u Sjevernoj Irskoj te određivanje međunarodnog sudišta koje će biti nadležno za rješavanje sporova o Brexitu i za poštivanje sporazuma o povlačenju.

Sve su to prilično kontroverzne stvari za zagovornike Brexita u UK-u, koji su na referendumu glasali za izlazak upravo zbog toga da uskrate automatsko pravo na rad građanima EU, da ne plaćaju milijarde u evropski proračun, i da izađu iz jurisdikcije Suda EU u Luksemburgu, a sada im se sve to vraća kroz 1., 2. i 4. najvažniju tačku iz pregovaračkih smjernica EU27. Treća tačka također je kontroverzna za Britance jer EU poručuje građanima Sjeverne Irske da će, nakon Brexita, automatski postati dio EU ako se ikad na referendumu odlučuje pripojiti Irskoj. Sličan gest ‘dobre volje’ upućen je nedavno i Škotskoj.

Prema tome, avantura Brexita, iako je na početku izgledala primamljivo, pretvorila se u pravi košmar za zvanični London, prijeteći Ujedinjenom Kraljevstvu da postane beznačajno ostrvo na karti svijeta. Uz to najavljeni referendum u Škotskoj, a vrlo vjerovatni i u S. Irskoj unose dodatnu nervozu dok ekonomija stagnira i sve je više nezadovoljnih građana.

Angela Merkel i Donald Trump/Agencije

Britanija strahuje od dogovora Merkel-Trump?

Jučer su britanski mediji sa strahom pisali kako američki predsjednik nema namjeru posjetiti Ostrvo do 2019. godine, što je jedan od znakova tihe izolacije Londona, koju u grubljem obliku posljednjih dana proživljava Katar.

Naime, u  Londonu strahuju da su američki predsjednik i njemačka kancelarka ipak našli zajednički jezik, makar po pitanju Britanije. Britanski Independent piše da je Angela Merkel možda okrenula Trumpa protiv Velike Britanije i nagovorila ga da ne potpisuje sporazum o slobodnoj trgovini sa ovom državom, već da potpiše sličan sporazum sa EU, tržištem od 600 miliona ljudi. Takav razvoj događaja bi dao EU dodatnu prednost i komoditet tokom pregovora o Brexitu, a i suzio manevarski prostor Londona sa druge strane.

Na prvom sastanku sa njemačkom kancelarkom, Trump joj je predložio đavolji pakt. Ponudio joj je da SAD samo sa Njemačkom sklope ugovor o slobodnoj trgovini, a ne sa cjelokupnom unijom kako je to prije zagovarano. Čak jedanaest puta je Trump postavio isto pitanje i jedanaest puta dobio isti odgovor od njemačke kancelarke -‘ne’.   Šta se desilo nakon toga, niko sa sigurnošću ne zna, ali britanska štampa puna je paranoičnih spekulacija.

Snažna ekonomija EU čini se diktirat će političke trendove u budućnosti, a uz simboličku funkciju Vatikana i zbližavanje sa Rusijom kao energetskom bazom stvorit će od nje svjetsku supersilu, koja će zahvaljujući Macronovoj Francuskoj imati pravo veta u Vijeću sigurnosti, ali i atomsko oružje u arsenalu buduće jedinstvene vojske.

Stoga se Velika Britanija, u nedostatku bilo koje druge inicijative vraća starom ‘feudalnom carstvu’ (Comonwealthu), ne bi li preko bivših kolonija povratila nešto od utjecaja ili barem pomrsila račune EU, Rusiji i Kini. U tom svjetlu možemo posmatrati i aktuelnu katarsku krizu, a o tome kako funkcionira britanski sistem manipulisanja  bivšim kolonijama širenjem mržnje i izazivanjem sukoba te kako se to održava na budućnost saveza Berlina i Moskve možete čitati u narednom tekstu.

(Global CIR/Amel Jašarević)

Komentarion this Post

  1. Odlična analiza, svaka čast ali nemoj zaobići ni region odnosno bivšu jugu da znamo ko iza koga stoji. Pozdrav!!!

    Reply
  2. Aferim, sve je jasno šta se dešava makar približno.

    Reply
  3. Njemci su izgubili rat i kao nagradu dobili americke baze u svojoj drzav,i tako da nisu nezavisni nego moraju raditi kako im gazda kaze, dokle će tako biti vidjet ćemo odnosno Do kada ce biti pod vlascu Wasingtona i Londona to je tesko pitanje???? Nezavisne mogu biti samo drzave koje su u stanju da se vojno suprodstave zapadnoj “demokratiji” i NATO govnima. Ovako bez Ruske pomoći nije moglo doći ni do ujedinjenja Njemačke a teško i da se odupre EU odnosno Njemačka bez Ruske pomoći kaubojima.

    Reply
  4. Odlicna analiza. Britanija u nevidenoj panici.

    Reply
  5. sve u svemu nastavi samo super je

    Reply
  6. Senad P

    Ipak hrabro napisano sve u svemu može biti a i nemora

    Reply
  1. […] SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ I PAD AMERIČKO-BRITANSKOG CARSTVA (III): Od Halepa, preko Vatikana, do Bre… […]

Komentiraj