Pojedine ulice u gradu Zenici jučer su bile teške za prometovanje. Udruženje uzgajivača malina iz područja Srednje Bosne prvo je prosulo dio svog uroda na petlji na ulazu u grad, a zatim i organiziralo protestnu vožnju kojom je upozorilo na nisku otkupnu cijenu tog voća.
S obzirom na nedjelju, protest nije predstavljao veliki problem za vlasti. Ali, kako upozoravaju proizvođači, ukoliko uskoro ne dođe do dogovora s nadležnim tijelima, metode protesta će eskalirati. Malinari procjenjuju kako ionako nemaju previše za izgubiti, s obzirom da je otkupna cijena pala na jednu i pol konvertibilnu marku po kili dok se troškovi proizvodnje procjenjuju na dvije marke po istoj količini. Ovo bi kroz skori period moglo dovesti do potpunog kraha malinarstva u BiH.
Pritom ta zemlja nije jedina zahvaćena ovim problemom. U susjednoj Srbiji prošle je srijede organiziran veliki prosvjed u gradiću Arilju, a za 7. jula najavljuje se blokada prometnica. U obje zemlje prigovori su isti: otkupljivači i hladnjičari nude mizerne cijene za voće, te su cijene proizvođači prisiljeni prihvatiti ako ne žele da im propadne sav urod (čak i uz neminovni gubitak), dok država odbija reagirati.
No još do prije par godina malina je nazivana “crvenim zlatom”. Visoke otkupne cijene privukle su velik broj proizvođača da se okrenu ovoj kulturi, malina se odjednom počela gledati kao čudesno rješenje za probleme regionalne poljoprivrede, a BiH i Srbija su se naglo prometnule među vodeće malinarske zemlje u svijetu.
Međutim, malina je, poput također popularnog bobičastog voća (ribizla, aronije itd.), podložna naglim fluktuacijama cijena na svjetskom tržištu. S njima se teško nose čak i gigantski proizvođači, poput onih u SAD-u i Poljskoj, a za male proizvođače u regiji te su promjene smrtonosne. Odgovarajući na kritike malinara, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je izjavio kako “cijena maline nije do države, već do tržišta” i tu je načelno u pravu.
Međutim, u zemlji gdje država obilno subvencionira strane investitore, od Etihada preko Fiata do Ikee, tvrdnje o nemogućnosti države da intervenira zvuče neuvjerljivo. Drugačije rečeno, sa sustavom u kojem je normalno da država pomaže šeiku Abu Dabija u izgradnji luksuznih stanova, a “ne može” zaštititi male domaće proizvođače hrane nešto očito nije u redu.
(Global CIR/Bilten)
