KAKO SMO POSTALI ZEMLJE ‘TREĆEG SVIJETA’?! Starudija za sirotinju: Izvoz prljave tehnologije na Balkan

Proteklih dana regiju je iznenadila vijest iz Njemačke prema kojoj se u toj zemlji postrožuju ekološka pravila za automobile, što bi značilo da će se dobar dio vozila koja sada tamo prometuju ukloniti s cesta. Velik broj njih trebao bi završiti u zemljama s manje strogim ekološkim kriterijima, poput onih balkanskih. Iako je cijeli “skandal” daleko od razrješenja, ideja uvoza stare tehnologije u regiju već je skupila brojne i kritičare i podržavatelje.

U indijskom gradu Bopalu se 1984. godine dogodila najveća industrijska nesreća u dosadašnjoj historiji. Nakon curenja otrovnog gasa iz hemijske fabrike u većinskom vlasništvu američkog Junion karbajda (Union carbide), smrtno je stradalo 2.259 ljudi od direktnog dodira sa otrovnim gasom i 3.787 (prema vrlo “konzervativnim” prochenama) nešto kasnije od komplikacija zbog trovanja, dok je više od pola miliona bilo izloženo otrovu. Tragedija u Bopalu bila je tipičan, iako drastičan, primher takozvanog izvoza prljave tehnologije, pojave u kojoj postoje dve strane: bogati koji prebacuju određenu tehnologiju zato što je rizična i siromašniji koji su otvoreni za uvoz kapitala. Čak i kod ovako, najpovršnije postavljenog problema, međuzavisnost između dvije strane u procesu očigledno je višestruka.

Od pomenute tragedije u Indiji svet se promenio utoliko što siromašne zemlje, zemlje onog dijela koji je nekada nazivan Trećim svijetom, pa i većim dijelom bivšeg Drugog svijeta, nisu više samo izvori jeftine radne snage, sirovina i poreskih olakšica, već su istovremeno i tržišta na koja se mogu plasirati određene robe. U tom smislu, može se reći da je izvoz “prljave” tehnologije, ranije više-manje ograničen na proizvodnju ili eksploataciju resursa bez obzira na posljedice, proširen izvozom gotovih proizvoda koji više nisu pogodni za upotrebu ili se namjerno proizvode ispod standarda. Tipičan primjer za ovo posljednje jeste “afera Nutela”.

Već godinama se povremeno otvara diskusija o kvalitetu prehrambenih proizvoda u zapadnoevropskim zemljama u odnosu na one kod nas. U tim diskusijama uvijek je bilo onih koji su tvrdili da razlika postoji, ali je to moglo biti shvaćeno kao lični utisak, jer je bilo i onih koji su tvrdili da razlike nema. Zemlje takozvane “Višegradske grupe” pokrenule su pred Evropskom komisijom tužbu, a u Njemačkoj je u medijima došlo do svojevrsnog priznanja da se za zemlje Istočne Evrope prave proizvodi slabijeg kvaliteta. U centru pažnje su proizvođači, poznati i veliki brendovi, prvenstveno u oblasti prehrambene industrije, počev od Nutele, italijanskog kakao-namaza sa lješnjacima po kojoj je pojava za sada dobila ime.

Tržište za zagađenje

No pokazalo se da pojava nije ograničena samo na prehrambene proizvode. Posebne, lošije verzije istih brendova, proizvode se i u kozmetici. Dodatnu zanimljivost predstavlja činjenica da se, najčešće, lošije verzije proizvoda prodaju po višim cijenama u siromašnijim zemljama. Pojedini proizvođači su razliku u sastavu proizvoda pokušali opravdati istraživanjem tržišta. Po tome ispada da su u Istočnoj Evropi konzumenti čokoladica, keksova, namaza, kremova itd. skloniji aditivima, većem procentu boja i aroma nego oni u Zapadnoj. Poslije pretvaranja javne tajne u priznanja pojedinaca, neki su se posuli pepelom, a neki su najavili da će nastaviti po starom.

Dok se objašnjenje o “istraživanju tržišta i ukusu” u slučaju konditorskih proizvoda može činiti kao cinizam, koji je s pravom izazvao burne reakcije, za tržište polovnih automobila nije vršeno nikakvo istraživanje, ali je nesumnjivo da se na nemačkim, francuskim i drugim zapadnoevropskim autootpadima nalaze izvorišta prosječnog konzumerskog sna na Balkanu – Mercedes, BMW ili nešto slično. Još od pada Berlinskog zida polovni ili rashodovani automobili se sele na istok. Zbog stalnih promjena ekoloških i propisa iz oblasti bezbjednosti, u Zapadnoj Evropi se stimuliše kupovina novih automobila, a stari završavaju, u posljednje vreme naročito, na Balkanu.

Tako je, kako su objavili mediji u Srbiji i BiH, već na samu vijest da je jedan od njemačkih regionalnih sudova donio odluku da se svi automobili bez standarda EURO 6 isključe iz saobraćaja, 300 hiljada dizelaša krenulo ka ovoj strani svijeta – konkretno Rumuniji, Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji, BiH. Za razliku od prehrambenih proizvoda, po pitanju starih automobila nema negativnih osjećanja, čak naprotiv.

Prema zvaničnim podacima, oko 60% ukupnog broja prodatih automobila u Srbiji su oni sa dizel motorom. U skladu sa tim, po riječima profesora Tehnološko-metalurškog fakulteta Petra Đukića, emisija ugljen-dioksida je 6,2 tone po glavi stanovnika Srbije. Samo na osnovu letimičnog pogleda na izvještaje od pre desetak godina, može se vidjeti da je emisija CO2 u Srbiji veća skoro za trećinu u odnosu na 2006. godinu, kada je bila 4,3 tone po glavi stanovnika.

Zajednička atmosfera

Naravno, pored proklamovanih razloga u oblasti ekološke i zdravstvene zaštite, Njemačka želi da podstakne prodaju novih modela automobila, ali i da se riješi brige o rješavanju pitanja nagomilanog otpada. Umjesto da ih skladište ili recikliraju i za to snose određene troškove, daleko je isplativije prodati ih dalje, na siromašnija tržišta sa izraženom potrebom za automobilima koji su, kao što znamo, i statusni simbol. Bez obzira na to kakva je sudbina odluke regionalnih sudova, jasno je da će stari automobili nastaviti da pristižu iz zapadnoevropskih zemalja. Sve drugo je samo pitanje brzine. Valja, naravno, postaviti jedno zdravorazumsko pitanje: da li je moguće zadržati zagađenje na državnim granicama sudskim presudama? Naravno da nije, šta daje dojam da je krajnji cilj ove mjere “čišćenja gradova” zapravo pospješivanje potrošnje i prodaje novih modela.

U oblasti rudarstva i uopšte proizvodnje sirovina te hemijskoj industriji, koje su nekada tradicionalno zauzimale najveći deo izvoza prljave tehnologije, do sada je u više navrata bilo pomora ribe u Tisi i drugim rijekama u Vojvodini za koje su odgovorni rudnici u stranom vlasništvu u Mađarskoj i Rumuniji. Nešto južnije, u Beogradu, Valjevu, Užicu, Lebanu itd. dolazilo je do različitih trovanja vode. Nisu svi slučajevi povezani sa uvezenom prljavom tehnologijom, već je jedan dio tog zagađenja potekao i od starih preduzeća sa još neraščišćenom svojinskom strukturom (što znači da čekaju na kupca), kao što je na primjer rudnik Lece na jugu Srbije. To je tehnologija prljava zbog svoje zastarjelosti, rashodovanosti i neodržavanja. U ovim slučajevima, “investitori” čak ni prljavu tehnologiju ne moraju da dovoze, jer se ona već nalazi tu.

Postoje mnogobrojni zapušteni pogoni koje posustale države ne mogu (i ne žele) same pokrenuti. Svi ti privredni pogoni (rudnici, rafinerije itd.) u zastoju već stoje izloženi za buduće kupce, pa je realno očekivati da se povećanjem aktivnosti na ovom polju više dođe do izražaja problem zagađenja i prljave tehnologije.

Zamjena softvera

Države, barem javno, fingiraju borbu protiv zagađenja. U tom smislu je aktuelni ministar u Vladi Srbije Goran Trivan izjavio da je prošlo vreme zagađivača i da ih država više neće tolerisati, odnosno da će ubuduće biti kažnjavani. Po izjavi samog ministra 2.500 preduzeća do sada uopšte nisu plaćala ekološku taksu, pa je najavljeno sistemsko uređenje te oblasti. U čemu se to uređenje sastoji? Po riječima Trivana, Ministarstvo je sada nabavilo softver (?!) koji će pomoći da se utvrdi tačan broj firmi koje moraju da plaćaju ekološke takse i visinu njihovog iznosa. Nejasno ostaje zašto do sada nije funkcionirala naplata, a to pitanje nije interesiralo ni medije u vlasništvu kapitala sa Zapada, poput televizije N1 i novina Blic.

Oni su za neplaćanje apostrofirali samo jednu od 2.500 firmi, Naftnu industriju Srbije, koja je u većinskom vlasništvu ruskog kapitala i kojoj je taksa oproštena ugovorom iz 2010. Za imena ostalih 2499 preduzeća ovi prilježni istraživači nas nisu udostojili obavještenja, kao ni za osnove njihovog neplaćanja. Kada pogledamo okolnosti koje vladaju u zemljama koje žele da privuku investitore, možemo vidjeti da su one same već vrlo otvorene za problematičnu ili prljavu tehnologiju. Kao što vidimo, to se podjednako odnosi na sredstva za proizvodnju i na robu široke potrošnje, u čitavoj paleti od hrane do proizvoda teške industrije. To je uslovljeno kako međunarodnim ekonomskim poretkom ustanovljenim kroz sporazume o slobodnoj trgovini, tako i nedostatkom efektivnog domaćeg investicionog kapitala te ličnim potrebama ljudi da kupe rashodovanu robu jer im je nova nedostupna.

Došli smo do trenutka kada samo razmišljanje o “prljavoj” ili “čistoj” tehnologiji mora da se odvija u sjenci proračuna profita i navodne brige za radna mjesta. U toj istoj sjenci profita krije se i činjenica da emisija štetnih gasova nastavlja da raste na svjetskom nivou, kako iz zemalja koje donose strožije ekološke propise, tako i onih drugih, kojima treba novi softver da utvrde ko uopšte treba da plaća ekološke takse i koliko. Došli smo do trenutka spoznaje da je kapitalizam koji je postojao u vrijeme tragedije u Bopalu isti ovaj kapitalizam od danas, uprkos tome što su vozni parkovi nešto modernizovaniji.

 

 

(Global CIR/ /Bilten.org)

Komentiraj