RSE: Kome su Ante Pavelić i Draža Mihailović bolji od Tita

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je rehabilitacija fašističkih ideologija u Hrvatskoj i Srbiji. Sagovornici su bili dva historičara – Hrvoje Klasić iz Zagreba i Srđan Milošević iz Beograda.

Bilo je riječi o tome kakva je uloga Franje Tuđmana u rehabilitaciji Nezavisne Države Hrvatske, kako je Slobodan Milošević otvorio vrata povratku četništva na političku scenu, kada je u Srbiji ozvaničen četnički pokret, kako su ulice u hrvatskim gradovima dobile imena po ustaškim glavešinama, zbog čega se u Hrvatskoj mogu nekažnjeno isticati ustaški simboli, iako u ustavu piše da je zabranjeno veličanje pokreta koji pozivaju na rasnu, nacionalnu i vjersku mržnju, kako se sudski procesi koriste za rehabilitaciju fašistickih ideologija, kako su u Hrvatskoj i Srbiji izjednačeni fašistički pokreti sa komunističkim, kao i o tome kakva je uloga Katoličke i Srpske pravoslavne crkve u rehabilitaciji ustaštva i četništva.

Omer Karabeg: Može li se reći da je Tuđman otvorio vrata rehabilitaciji Nezavisne Države Hrvatske govorom na Općem saboru HDZ-a 1990. godine kada je rekao: “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom tako i spoznaje međunarodnih čimbenika, u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke”. Pri tome su riječi kvislinška i fašistički zločin, napisane sa navodnicima.

Hrvoje Klasić: Pomenuta izjava je samo jedna u nizu problematičnih izjava, ili još gore, postupaka Franje Tuđmana devedesetih godina. Mislim da je Franjo Tuđman najveći krivac za poplavu revizionizma, ne zato što je bio proustaški orijentiran, nego zato što je zbog neprincipijelnih koalicija pristajao na takve teze. I što se dogodilo? Hrvatska je na čelu države dobila partizanskog borca, antifašistu, generala JNA i bivšeg člana Komunističke partije. Na njegovu inicijativu u Ustav je ušao antifašizam i uveden je Dan antifašističke borbe.

Sve je to bilo u teoriji. Međutim, u praksi, između ostalog zahvaljujući i izjavi koju ste citirali, većina antifašista je izgubila svoje ulice i pravo građanstva, antifašistički spomenici su masovno uništavani, a u nizu gradova ulicu dobiva doglavnik NDH i potpisnik rasnih zakona, Mile Budak. Vojne jedinice se nazivaju po ustaškim zapovjednicima, a Za dom spremni postaje normalan pozdrav koji, evo, vidimo i dan danas opterećuje hrvatsko društvo.

Miloševićeva igra sa četnicima

Omer Karabeg: Slobodan Milošević je u to vrijeme igrao vrlo perfidnu igru. On se nije odricao komunizma, ali je u takozvanoj antibirokratskoj revoluciji koristio neočetničke organizacije, a kasnije u ratu i njihove paravojne jedinice. Zar nije Milošević time što se prećutno oslanjao na neočetničke organizacije, koje su devedesetih godina nicale u Srbiji, na izvjestan način otvorio put afirmaciji četničke ideologije?

Srđan Milošević: Apsolutno jeste, to nije sporno. Milošević je to učinio, u to nema sumnje. Šta su bila njegova lična politička uvjerenja – to ne znam i ne vidim neku naročitu potrebu da se to analizira. Vidimo efekte. To je, možda, na neki način uporedivo sa hrvatskim slučajem. Slažem se sa kolegom Klasićem da bi bilo pretjerano govoriti o Tuđmanu kao nekakvom ljubitelju ustaša, ali kada zauzmete ekstremne nacionalističke stavove, oni vas vode u prošlost ka osnivačima takvih pokreta, čak i ako to nije bila vaša namjera.

Omer Karabeg: Kakav je danas tretman ustaškog pokreta u Hrvatskoj?

Hrvoje Klasić: Danas žanjemo ono što smo posijali devedesetih godina. Čitav niz nedosljednosti i licemjerja sada dolazi na naplatu. Kada normalizirate odnos prema ljudima, kao što su Mile Budak, Rafael Boban i Jure Francetić, i prema simbolima i pokličima, kao što je “Za dom spremni”, onda to vrijemenom postane dio narativa o kojemu se više ne govori na kritički način, nego on postaje normalan. A kada se vidjelo da se ustaški pokret ne može u potpunosti rehabilitirati i predstaviti kao jedini pravi i herojski, onda se počelo zagovarati njegovo izjednačavanje sa partizanskim pokretom.

Devedesetih godina u Hrvatsku dolazi veliki broj pripadnika političke migracije, bivših pripadnika ustaškog pokreta i njihovih potomaka, koji su u emigraciji odrastali uz potpuno drugačiji narativ o Drugom svjetskom ratu od onoga koji je prihvaćen u cijelom demokratskom svijetu. Njihov narativ se svodio samo na dva događaja – 10. travanj, dan stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, i Blajburg. Oni zauzimaju važne funkcije u vojsci, politici i ekonomskom životu. Mnogi od njih daju financijska sredstva za vođenje rata. To je svakako uticalo da se na potpuno drugačiji način počne govoriti o ustaškom pokretu.

Još jedan trenutak je jako bitan da bi se razumjelo zašto je situacija u Hrvatskoj takva kakva je. Hrvatska je svoju neovisnost, samostalnost i demokraciju morala izvojevati u ratu. I onda ekstremno orijentirani političari plasiraju ovakvu priču. Protiv koga mi ratujemo za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku? Protiv Jugoslavije, protiv komunizma, a ključni neprijatelj su nam Srbi. Ko se u prošlosti za to borio? I onda dolazite do 1941. kada se ustaše bore za Nezavisnu Državu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, komunizma i Srba. Ustaški pokret i cijeli kontekst Drugog svjetskog rata počinju se gledati kroz prizmu Domovinskog rata, pa onda dolazi do rehabilitacije ustaštva i demonizacije antifašističkog pokreta.

Opširnije na linku.

 

(Global CIR/RSE)

Komentiraj