DIPLOMATIJA KAO ‘GRAND SHOW’: ‘Kad je riječ o nekome ko nije naučio engleski, onda mi to djeluje kao kompenzacija koja ne može da fascinira’

To što Ivica Dačić u svakoj prilici grabi mikrofon i pjeva još može biti i simpatično. Ali je opasno kada se iza estradizacije i starletizacije srbijanske spoljne politike krije čisti diletantizam, kažu sagovornici DW-a.

Vokalni nastup ministra spoljnih poslova Srbije Ivice Dačića tokom posjete turske delegacije na čelu sa predsjednikom Redžepom Erdoganom naišao je, očekivano, na podijeljene reakcije. Pjevanje srpskog ministra je u prvom naletu izazvalo talas kritika. Obrade „Miljacke“ i  „Osman Age“ kritičari su osudili kao neviđeno brukanje Srbije, srpske diplomatije, srpskog naroda i srpskih predaka. Kad se oluja stišala, promolili su se i nešto drugačiji glasovi, koji u nastupu ministra Dačića ne vide ništa strašno, čak nalaze da je i simpatičan.

Novinar nedjeljnika Vreme Dejan Anastasijević tako za DW kaže da je čitav taj nastup već dio poznatog imidža Ivice Dačića. „Mislim da ipak zbog toga ne bi trebalo potcjenjivati političku težinu Ivice Dačića, koji je političar sa puno iskustva i preživio je štošta na političkoj sceni Srbije“, kaže on. Iako bi diplomatija trebalo da bude ozbiljna stvar, Anastasijević skreće pažnju da je britanski ministar spoljnih poslova Boris Džonson imao neke komičarske izlete „i da je i sada poznat po dosta trapavim nastupima. Tako da što se mene tiče kao novinara, ovo što radi Ivica Dačić i nije tako loše. Mislim da malo zabave nikad nije naodmet.“

Improvizacija i falširanje

Žovijalni stil srbijanskog ministra može biti mač sa dvije oštrice, smatra spoljnopolitički komentator Boško Jakšić. „U određenim situacijama to može biti šarmantno i na taj način možete ostvariti srdačniju i neposredniju komunikaciju. Međutim, kako Ivica Dačić ne propušta skoro nijednu priliku da bude držač mikrofona, pitanje je koliko je to simpatično drugoj strani. Da je neko drugi umesto Dačića to radio, možda bih imao razumijevanja, ali kad je riječ o nekome ko nije naučio engleski, onda mi to djeluje kao neka kompenzacija koja ne može da fascinira. Ukratko, neće vjerovano donijeti neku štetu, ali neće ni neku korist.“

Ivica Dacic 21.01.2014 in Brüssel

Osim vokalnih pokušaja ministar spoljni je poznat i po srdačnom govoru tijela, pa je tako zabilježen čitav niz njegovih intimizirajućih gestova, od tapkanja po ramenu, zagrljaja, držanja za ruke, pa do prijateljskih poljubaca sa čitavim nizom svjetskih diplomata. A ne bi trebalo zaboraviti i potjeru za autogramom predsednika SAD Donalda Trampa. Boško Jakšić misli da je sve to predstava za domaću publiku u stilu „vidite kakve diplomate i političare imate – mala smo zemlja, a imamo takve odnose sa predstavnicima najmoćnijih država svijeta“.

I dok se pjevanje ministra svakako ne može uzeti za zlo, postoji i neka druga strana srbijanske diplomatije koja nije samo držanje mikrofona i tapkanje po ramenu. Pismo koje je Srbija namjeravala da pošalje Evropskoj komisiji o slučajevima Katalonije i Kosova, pa se od toga odustalo na „zahtjev naših španskih prijatelja“, za Dejana Anastasijevića je „dokaz neozbiljnosti u spoljnoj politici“. Novinar Vremena dodaje da za to ne bi trebalo kriviti Dačića jer se zna ko zapravo donosi odluke. „Kad nemate strategiju vi onda improvizujete, a improvizacije u spoljnoj politici nisu dobra stvar.“

Hodnici Vlade kao Grand produkcija

Tokom proteklih nekoliko godina zabilježen je i fenomen takozvane starletizacije Ministarstva spoljnih poslova, kada su u diplomatsku službu primane osobe koje umjesto iskustva i znanja imaju silikone i provokativne profile na društvenim mrežama. To kako će neko izgledati ili odijevati se je, jašta, stvar slobodnog izbora, ali je hrđavo kada ti atributi budu jedina kvalifikacija. Tstarletizacija je na neki način bila i uvod u estradizaciju spoljne politike.

Međutim, Boško Jakšić primjećuje da je proces starletizacije zahvatio i druge državne institucije. Sve to po njegovim rečima spada „u širi korpus politike u Srbiji koji zaista podsjeća na rijaliti programe. Ako je poenta bila da se javnost zasjeni ljepotom, mislim da smo umjesto toga dobili zasjenjivanje prostotom i neznanjem.“

Dejan Anastasijević dodaje da je teško ustanoviti koliko je proces starletizacije zahvatio državne institucije, ali ističe da je nedavno imao prilike da prošeta hodnicima Vlade Srbije, i da to što je tamo vidio „zaista podsjeća na hodnike ružičaste televizije ili Grand produkcije. Bojim se da je zapošljavanje na osnovu silikona i drugih atributa zahvatilo i druge dijelove Vlade, i čini mi se da to nije ekskluziva samo Ministarstva spoljnih poslova. Ali, to je dio politike ove vlasti, jer se na sve važne pozicije postavljaju njima bliski kadrovi, a ne samo starlete. Tako da je taj problem korupcije i nepotizma daleko širi i ozbiljniji“, kaže Anastasijević.

 

(Global CIR/DW)

1 Komentaron this Post

  1. brkati magarac ce da prodje ko Bajazit, a ovi njegovi vazali ko Stefan Lazarevic i Djuradj.Dobro je poznato sta im se desilo za vrijeme bitke kod Ankare.Kako mongol Tamerlan potamani svoju bracu tursko mongolsku a Srbi glavom bez obzira se dali u bijeg. Davne 1403, davna je to ljubavna veza izmedju Srba i Turaka

    Reply

Komentiraj