Kad sam prije nekog vremena snimao nastavak priče o Aferi Waldheim, tijekom snimanja intervjua s beogradskim novinarom Dankom Vasovićem, kolega mi je dao primjerak pisma koje je Alojzije Stepinac u novembru 1939. godine napisao tadašnjem banu banovine Hrvatske Ivanu Šubašiću.
I ranije sam imao takvo Stepinčevo pismo na raspolaganju, ali mi je Vasovićeva informacija dodatno potvrdila vjerodostojnost ovog dokumenta, obzirom da smo ga obojica dobili iz visokih krugova bivših državnih arhiva, pa smo i mogli uzajamno potvrditi vjerodostojnost cijele priče.
Piše: Domagoj Margetić
Iako se na prvi dojam može smatrati kako u Stepinčevom pismu Šubašiću naizgled nema ništa sporno, detaljnijom analizom, jasno je kako se radi o nedvosmisleno nacionalističkim, diskriminatorskim i antisemitskim stavovima, a samog nadbiskupa zagrebačkog pismo razotkriva gotovo kao uličnog prokazivača Židova i komunista. Pismo je, žargonskim riječnikom, huljsko. Ili narodski rečeno – to je pismo jedne hulje i ništa više. Hulje, koja očito zlorabi svoju svećenićku poziciju kako bi informacije do kojih dolazi kao svećenik i što je još gore prvosvećenik zagrebačkog Kaptola, proslijeđivao vlastima u svrhu progona ili odmazde u odnosu na pojedine Židove i komuniste, kako to u pismu naglašava sam Stepinac.
Stepinac tako kod hrvatskog bana koristeći svoju poziciju katoličkog, crkvenog velikodostojnika, intervenira protiv “ljevičarski nastrojenih ljudi”, a intevenira konkretno protiv “Židova Hiršla”, koji je ujedno komunista. Barem tako tvrdi Stepinac.
U kontekstu vremena, treba biti potpuno jasno da je takvo prokazivanje komunista u tom trenutku ujedno značilo da će se osoba na ovaj ili onaj način naći na udaru i policijskih i pravosudnih institucija, ali moguće i tadašnjih tajnih službi. Uostalom, sasvim je sigurno da je ovakva povjerljiva informacija Alojzija Stepinca o jednom “Židovu i komunisti”, u kontekstu vremena i tadašnjih društveno – političkih odnosa, značila kako se osoba koju je Stepinac tako označio, trenutno našla u evidencijama državnih službi kao potencijalno društveno opasna osoba.
“Mislim da mi je dužnost da Vas informiram o stvari g. Jove Magovca, koji je maknut s položaja povjerenika u Koprivnici. Bio je jučer kod mene i gorko se potužio, kako je moralno i materijalno, ni kriv ni dužan stradao. Moralno, jer je maknut po volji ljudi, koji su skroz na skroz levičarski nastrojeni, kako on i ogromni dio pučanstva misli”, piše Stepinac Šubašiću.
Stepinac dakle, smatra kako morai ntervenirati kod bana protiv onih koji su eto “ljevičarski nastrojeni”, i još k tome “skroz na skroz”. Dakle, po Stepincu je to što je netko ljevičarski nastrojen dovoljan razlog da ga se prijavi banu, odnosno vlastima te da se kod vlasti praktički korištenjem visoke crkvene funkcije traži intervencija protiv ljevičarski nastrojenih građana.
No, budući blaženik i potencijalni katolički svetac, nije stao na tome.
“A zamijenjen je Židovom Hiršlom koji je odgovarao disciplinski radi komunizma …”, nastavlja Stepinac s huljskim prokazivanjem.
Sama činjenica da Stepinac smatra da u slučaju imenovanja Hiršla mora naglasiti to da je isti Židov, jasno pokazuje kako je time u ovom slučaju Stepinac želio naglasiti nešto negativno, odnosno očito po njegovom mišljenju nešto otegotno za samog Hiršla, koji je po Stepincu prvo Židov, a onda još k tome i komunista. Kao dokaz svojih tvrdnji, Stepinac je banu proslijedio o cijelom tom slučaju i pismo nekog HSS-ovog funkcionara, čime se dodatno upušta u denunciranje, prokazivanje i huljsko spletkarenje protiv “Židova i komunista”, odnosno “ljevičarski nastrojenih” elemenata.
“Slobodan sam da Vam priložim i izrezak pisma jdnog odličnog funkcionara HSS-a iz onih krajeva, da vidite kako misli de facto 95% pučanstva”, dodaje Stepinac.
“Jedno sigurno stoji, a to je da su komunisti odlučno digli glavu i misle da je došlo vrijeme, da i Banovini Hrvatskoj i svakom građanskom poretku zarinu nož u leđa”, zaključuje u svojem pismu banu tadašnji zagrebački nadbiskup i dodaje: “Molim Vas g. Bane da ovo smatrate samo kao povjerljivu privatnu informaciju”.
Privatno i povjerljivo pismo Alojzija Stepinca Ivanu Šubašiću, datirano 20. novembra 1939. godine prokazuje stoga ondašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kao čovjeka jasnih političkih i društvenih diskriminatorskih stavova, jasno antisemitskih, ali prokazuje i njegov karakter. Jer Stepinac na ovaj način praktički huljski cinkari jednog čovjeka i više njih, na temelju određenih glasina koje do njega dolaze.
Može li takvo lice denuncijatorske hulje postati svetim, pitanje je koje ovo pismo jedne hulje svakako postavlja.
Sama činjenica da Stepinac smatra da u slučaju imenovanja Hiršla mora naglasiti to da je isti Židov, jasno pokazuje kako je time u ovom slučaju Stepinac želio naglasiti nešto negativno, odnosno očito po njegovom mišljenju nešto otegotno za samog Hiršla, koji je po Stepincu prvo Židov, a onda još k tome i komunista. Kao dokaz svojih tvrdnji, Stepinac je banu proslijedio o cijelom tom slučaju i pismo nekog HSS-ovog funkcionara, čime se dodatno upušta u denunciranje, prokazivanje i huljsko spletkarenje protiv “Židova i komunista”, odnosno “ljevičarski nastrojenih” elemenata.