KAKO SAM POSTAO REVOLUCIONAR I SOCIJALISTA? Kastro: Niko me nije indoktrinirao, dovoljno je bilo da pročitam knjigu iz predmeta ‘Politička ekonomija’

Ovaj tekst je transkript razgovora između Fidela Kastra i studenata na Univerzitetu Concepcion, u Čileu, 18. novembra 1971. godine.

Ja sam sin zemljoposednika – što je prvi razlog da budem reakcionar. Obrazovan sam u vjerskim školama koje su pohađali sinovi bogataša – drugi razlog da budem reakcionar. Živio sam na Kubi, gdje su svi filmovi, publikacije i mediji „Made in USA” – treći razlog da budem reakcionar. Studirao sam na univerzitetu gdje su, od petnaest hiljada studenata, samo trideset bili antiimperijalisti, i ja sam dospio među tih trideset na kraju. Kada sam upisao fakultet, bilo je to kao sin zemljoposednika – i da stvar bude još gora, kao politički nepismen!

… I pazite, nijedan član partije, komunista, socijalista ili ekstremista nije me uzeo pod svoje i indoktrinirao. Ne. Dobio sam veliki, teški, pakleni, nečitljiv, nepodnošljiv udžbenik, u kojem se objašnjavala politička ekonomija sa buržoaske tačke gledišta, i koji su zvali „Politička ekonomija”!

I ta nepodnošljiva knjiga predstavljala je krizu hiperprodukcije i druge takve probleme kao najprirodniju stvar na svijetu. Objašnjavala je kako je u Velikoj Britaniji, kada je uglja bilo u izobilju, bilo radnika koji ga nisu imali, jer se po neumoljivo prirodnim i nepromjenjivim zakonima historije, prirode i društva, krize hiperprodukcije neminovno dešavaju, i donose sa sobom nezaposlenost i glad. Kada ima previše uglja, radnici će se smrznuti i umrijeti od gladi!

Tako je sin tog zemljoposednika, obrazovan u buržoaskim školama i „Jenki” propagandi, počeo da uviđa da nešto nije u redu sa tim sistemom, da to nije imalo smisla …

Međutim, kao sin siromašnog čovjeka koji je tek naknadno postao veliki zemljoposednik, imao sam tu prednost što sam odrastao u selu, sa seljacima, sa siromašnima, koji su svi bili moji prijatelji. Da sam kojim slučajem bio unuk jednog zemljoposednika, vrlo je moguće da bi me otac odveo da živim u prijestonicu, u neki luksuzni dio grada, i oni pozitivni faktori i uticaj rada na mene ne bi preživjeli uticaj sredine. Egoizam i druge negativne osobine koje kao ljudska bića posjedujemo, bi prevladali.

Srećom, škole koje sam pohađao razvile su i neke od pozitivnih faktora. Određenu idealističku racionalnost; određeni koncept dobra i zla, pravde i nepravde; i izvjestan pobunjenički duh protiv nametanja i ugnjetavanja, što me je dovelo do analize ljudskog društva, i pretvorilo me u ono što sam kasnije shvatio da je utopijski komunista. U to vrijeme, još uvek nisam bio dovoljne sreće da sretnem komunistu ili pročitam komunistički spis.

Onda mi je jednog dana kopija Komunističkog manifesta – poznatog Manifesta Komunističke partije! – dopala u ruke i pročitao sam neke stvari koje neću nikada zaboraviti … Kakvi izrazi, kakve istine! A viđali smo te istine svaki dan!

Osjećao sam se kao mala životinja rođena u šumi koju nije razumjela, koja onda odjednom pronađe mapu te šume – geografski opis svega što se u njoj nalazi. Tada sam dobio orijentaciju. Osvrnite se sada i pogledajte jesu li Marksove ideje bile pravedne, ispravne i inspirativne. Da na njima nismo zasnovali svoju borbu, ne bismo bili ovdje sada! Ne bismo bili ovdje!

I, jesam li tada postao komunista? Ne, bio sam čovjek koji je imao dovoljno sreće da otkrije političku teoriju, čovjek koji je uhvaćen u vrtlog kubanske političke krize mnogo prije nego što je postao punopravni komunista …

Nastavio sam da se razvijam. Nakon toga sam dobio priliku da upoznam imperijalizam konkretnije nego preko Lenjinove knjige. Upoznao sam imperijalizam – najgori i najagresivniji od svih … i vjerujem da mi je život tada pružio i bolje razumijevanje stvarnosti. To me je učinilo više revolucionarom, više socijalistom, više komunistom…

 

(Global CIR/ Princip.info)

 

Komentiraj