VATIKANSKO ‘NE’: Neizvjesna budućnost domaće rekonkviste

Od samog početka “mandata” Pape Franje jasno su se nazirale crte sukoba s hrvatskim crkvenim vodstvom. Premda se razmimoilaženja nastoje retorički i protokolarno ublažiti, očito je da u pozadini tinja sukob koji iščekuje odrješitija pozicioniranja.

Foto: AFP / Osservatore Romano

Posljednjih nekoliko dana u vjerskom životu u Hrvatskoj bilo je živahnije nego inače. Jače nego se to moglo očekivati, odjeknula je vijest da se u SDP-u počelo formirati još ne do kraja identificirano i definirano “kršćansko” krilo koje je inicirao član stranke Mirko Lukić, pozivajući se (sada možemo reći i poslovično) na Papu Franju i teologiju oslobođenja.

Progresivno katoličko učenje koje se začelo među klerom i narodom Latinske Amerike šezdesetih godina u Katoličkoj crkvi u Hrvata nikad nije imala veću prođu, osim kod par predstavnika intelektualnog i akademskog crkvenog sloja bez pastoralne funkcije, odnosno bez izravnijeg kontakta sa narodom. A to je nužni preduvjet razvoja i diseminacije bilo kakvog učenja drugačijeg od postojećeg nacionalizma i inzistiranja na teologiji tijela kao primarnoj i nezaobilaznoj temi u sve češćim istupima hrvatskih prelata.

Katolički integralizam

Iako se ta nejasna gesta široj javnosti nepoznatog SDP-ovca promatrala isključivo u kontekstu tamošnjih igara prijestolja ili pak u kontekstu rasprave o pravu na pobačaj gdje ne fali još jedan moralizatorski glas u mnoštvu istih (Lukić je naznačio da poštuje učenje Katoličke crkve o tome kada započinje život), on je otvorio, potpuno nesvjesno i naivno, temu o kojoj se dosad u javnosti govorilo vrlo malo ili nikako. To je, naime, pitanje “drugačijih” pogleda na vjerska, odnosno doktrinarna pitanja, ili pojednostavljeno rečeno: pitanje pomirenja sekularnih principa s vjerskim (u ovom slučaju katoličkim) koji kroz povijest, a i danas, nisu bila monološka, monolitna i neintepretativna, piše Bilten.org.

Uporno ih se želi prikazati takvima reprezentacijom Crkve kao samo i isključivo putem Hrvatske biskupske konferencije (HBK), a kampanje i istupi klerikalnog civilnog društva kao jedini oblik prisutnosti vjernika u javnom prostoru. U oba slučaja riječ je tek o jednoj tendenciji, odnosno o onome što se naziva integralističkim katoličanstvom čiji je ideal predmodernitetska teokracija, odnosno brisanje prosvjetiteljskog nasljeđa odvojenosti crkve i države. I dok službena crkva taj integralizam upražnjava jednim od najrestriktivnijih (po državu) konkordata, različiti odvojci laičkog katoličkog integralizma u vidu organizacija civilnog društva postaju sve agresivniji u svojim istupima i obračunima s akterima druge strane, upućujući pritom jasnije nego inače na svoje izvorne uzore.

Koliko je reprezentacija jedinstvenog katoličkog puka i njihovih “vođa” puna nedostataka i koliko je fiksirana ta lažna slika o jednoj jedinstvenoj i “integralnoj” katoličkoj Hrvatskoj, pokazao je nedavni posjet glavnog tajnika Svete Stolice Pietra Parolina Hrvatskoj. Njegov službeni posjet Zagrebu najznačajniji je protokolarni čin u odnosima Hrvatske i Svete Stolice otkad je Papa Franjo sjeo na Petrovu stolicu. Naravno, ako zanemarimo paradiranja domaćih čelnika po hodnicima vatikanskih palača.

Očito je riječ o pametno pripremljenom posjetu koji je domaća prelatura htjela iskoristiti u reklamne svrhe na isti način na koji je ljetos dovukla čikaškog nadbiskupa i vjerojatno najprogresivnijeg člana Kurije Blasea Cupicha koji je trebao poslužiti kao dokaz da HBK održava bliske i stabilne odnose s administracijom Pape Franje i da je kanonizacija Alojzija Stepinca kao najvažniji zadatak ove generacije hrvatskih biskupa, pitanje mjeseca, a ne godina. No vatikanska diplomacija je lukavija od domaće parohije, što je Parolin i pokazao odgovorivši na sva “bitna” pitanja vrlo neodređeno, a na ono najvažnije i s dozom cinizma. Na pitanje kada očekuje da će se blaženi Alojzije Stepinac proglasiti svetim, Parolin je odgovorio da to ovisi o božjem vremenu, “a božje vrijeme je savršeno”. Drugim riječima: vjerojatno ne u “mandatu” Pape Franje koji je svoje papinstvo posvetio važnijim temama od mitologizacija lokalnih biskupa u nacionalne heroje

Neočekivani ekumenizam

Ta izjava je samo potvrdila koliko su uzdrmani odnosi Vatikana i HBK. Odnosno bolje rečeno, koliko su disparatni interesi Vatikana i Kaptola i koliko nacionalna orijentacija domaćih biskupa nikako nije u skladu sa stavom i temama koje promiče Franjo i njegova kurija. Pacifizam, posvećenost migrantima i socijalnim pitanjima te budućnosti Zemlje u doba ekološke i ekonomske krize, pitanja su koja zaokupljaju njegove enciklike i pobudnice. “Trijumfalističkom, arogantnom i osvetničkom etnicizmu” nema mjesta u trenutnoj vatikanskoj vladi, među ostalim stoji u srpanjskom uvodniku jezuitskiog časopisa La Civilita Cattolica. Članak koji potpisuju glavni urednik tog časopisa Antonio Spadaro i argentinski prezbiterijanski svećenik Marcelo Figureoa izazvao je buru reakcija u katoličkim medijima, pokazujući da slučaj nacionalizma i konzervativizma hrvatskih biskupa nije jedini koji se da iščitati iz tih redova.

Naime, uvodnik polu-službenog časopisa Vatikana, primarno se bavio američkim katolicima, odnosno onime što autori nazivaju “neočekivanim ekumenizmom” katoličkih integralista i evangeličkih fundamentalista. Pisan pod dojmom trijumfa trumpizma, autori se bez imalo susprezanja, što je nezapamćeno u inače uvijenom vatikanskom diskurzu, obračunavaju s nasljeđem evangeličkog fundamentalizma u američkom političkom životu, njegovom pojednostavljujućom manihejskom moralizatorskom logikom po kojoj postoje dobri (oni koji slijede njihova učenja) i zli (svi ostali: liberali, socijalisti, feministi, etničke i rasne manjine) sudionici u elektorskom procesu; taktikom demoniziranja političkih protivnika i iskorištavanjem instituta “vjerskih sloboda” za promicanje antimodernističkih tendencija i dokidanja sekularizma, a ne pregovaranja s njim.

I sve to u koalicijskom aranžmanu sa katoličkim integralistima, s ciljem i željom za što većim političkim utjecajem kroz različite organizacije, medijski pogon i lobistički kapital. Listu grijeha tog “lošeg ekumenizma”, odnosno sam članak, po uredničkoj politici časopisa morao je odobriti nitko drugi doli gore spomenuti glavni tajnik Pietro Parolin koji je u prilogu HRT-a dočekan kao “pokazatelj” nikad boljih odnosa Vatikana i Republike Hrvatske, a zapravo je potpisnik neizravne optužnice protiv dominantnih tendencija u domaćem katoličkom životu.

Drugi Vatikanski koncil 2.0.

Zaključak i kontekst su vrlo jasni, napisani i ocrtani puno prije nego su visokorangirani vatikanski žurnalisti dobili poguranac da ga jasno i jezgrovito iznesu u jezuitskom časopisu. Nakon Drugog vatikanskog koncila i pokušaja da se dođe u doticaj s modernizmom, Katoličkom je crkvom zavladala svojevrsna “rekonkvista” antimodernističkih i konzervativnih tendencija koja je odbijala svaku ideju demokratizacije Crkve i oslanjala se na integralizam i centralizam Vatikana, te na (prešutnu) koaliciju s antisocijalističkim politikama zemalja centra.

To se nastavilo i nakon pada socijalizma, a rezultat tih procesa, odnosno izostanka procesa reforme i provedbi zaključaka Vatikana II, stvaranje je pseudofeudalnh interesnih desnih grupa “koje žele ispuniti ekonomske i političke ciljeve moćnih pojedinaca”, kako je napisala američka novinarka Penny Lernoux još 1987. u svojoj knjizi “People of God” gdje se tek nazire ono što će kasnije biti dominatna snaga u institucionalnom aranžmanu i reprodukciji Crkvenih kadrova, ali i u nametanju konzervativnih politika i u ekonomskoj i političkoj sferi. Ono što se čini kao svojevrsna teorija zavjere “nekih tamo grupica”, zapravo je vrlo jednostavna posljedica ekonomskih i političkih procesa koji nisu zaobišli ni Crkvu, a čija je osnovna matrica koncentracija moći i kapitala kod malog broja ljudi.

Trenutni povratak zasadama Drugog vatikanskog koncila i otvorena kritika nacionalizma, kapitalizma i integralizma koja dolazi od “prijateljske” Svete Stolice potpuno su stavljeni po strani u ovdašnjem medijskom predstavljanju odnosa Hrvatske i Vatikana. A panična reakcija desnih klerikalnih organizacija i njihovih medija na benignu peticiju liberalnih vjernika protiv trenutnog stanja u Crkvi pokazuje da stvari nisu onako monolitne i jedinstvene kako se žele prikazati. Daljnje odgađanje kanonizacije Stepinca i otvorena neizravna kritika koja se da iščitati iz gore citiranog članka, domaćoj rekonkvisti stvara u najmanju ruku – neizvjesnu budućnost.

 

(Global CIR/Bilten)

1 Komentaron this Post

  1. Mate Jebach

    Malo previše oduševljenja sa papom jezuitom. Ako je jezuit nešto rekao, nije to rekao zato jer je to istina nego zato jer mu se to isplati, jer će negdje napreviti ono čime se jezuiti bave – smutnju, prevaru, podvalu.Dok papa jezuit govori što normalni ljudi žele ćuti, njegovi Opus Dei, Jezuiti, ove i one molitvene zajednice, njihovi bankari i njihovi veleposjednici zauzimaju pozicije u političkim strankama, institutima, komisijama, državnoj administraciji, velikim tvrtkama, lječničkim komorama, znanstvenim institutima i institucijama, akademijama, zborovima državnim bankama, državnim poduzečima. Ne govori on ono što govori zato jer tako misli, nego zato da umrtvi normalne ljude da ne reagiraju dok njegovi okupiraju cijelokupna društva i sve točke moći. Neće on te točke moći potjerati i ostaviti normalnim ljudima, nego će ih ostaviti u svojoj hijerarhiji kao polugu svoje vlasti. Ne ubacuje on svoje ljude u SDP jer želi dobro SDPu, nego zato jer ga želi paralizirati i uništiti kao zadnju organiziranju prijetnju u Hrvatskoj. Ne plaši on s predsjednicu i njene službaše je ne voli službaše nego jer ih hvata za vrat i podsjeća tko je gazda i za koga rade, da se slučajno ne sjete nekih prava na svoje interese. Jer postoje samo jedan interes koji oni priznaju. Apsolutna vlast.

    Reply

Komentiraj