Banjalučanin Adnan Kabiljagić je među rijetkim entuzijastima koji nisu posustali ni u doba kada sve nije išlo glatko kao danas i posvetio se do kraja svome zanosu: latinameričkim plesovima. Izbjeglica iz Krajine, stigao je u Grad svjetlosti 1994. godine pa je u poznatom Centru Marais imao prvi susret sa salsom, koja će kasnije postati njegovim najvažnijim životnim sadržajem.
–U Banja Luci smo moj rano preminuli brat Osman, svima poznat kao Cicko i ja pravili najkvalitetnije nogometne lopte u regiji u našoj tvrtci “Castra” i imali mnogo uspjeha, priča umjetnik dok sjedimo uz čokoladni napitak, u malom i ugodnom restoranu ispred Kraljevske palače u pariskoj četvrti Palais Royal, smještenoj uz teatar Francuske Komedije i preko puta poznatog muzeja “Le Louvre”.
Piše: Džana Mujadžić
-Rat je sve promijenio, jedva sam izvukao živu glavu, primio mnoštvo batina ali sam ostvario snove. Trenutno sam profesor salse u Konzervatoriju Jean Baptiste Lully u predgrađu Puteaux i sretan otac petogodišnje Sare.
Supruga Melita je Karlovčanka, prevoditeljica engleskog, francuskog i španjolskog jezika koja se dobro snalazi u struci pa se ne tužimo, nastavlja umjetnik bosanskih korijena.
Mnogo sam plesao krajem 90-tih godina prošlog stoljeća. Išli smo u London 1999. godine na prvu radionicu čuvenog Louisa Vazqueza koji je među najboljim i najkvalitetnijim planetarnim plesačima. Nas grupa entuzijasta je oformila plesnu skupinu “Salsa Loca”/Luda salsa/ te smo nastupali posvuda u zapadnoj Europi, kaže Adnan.
Izučavanje pomiješanih tehnika
-Festivali nisu bili česti kao danas ali smo posjedovali polet i zanos. Plesali smo besplatno, a zauzvrat smo imali hranu i piće. Razumljivo, obavljali smo i druga zanimanja, a nastupi su oduzimali mnogo vremena. Morali smo odabrati između profesionalizma i individualnog plesa.
Nastavio sam polaganje jer sam krajem prvog desetljeća trećeg milenija, bio zasićen. Preselio sam se u predgrađe i slučajno pronašao školu salse pa sam dugo bio asistent-partner tadašnjeg profesora. Kada je 2015 otišao drugdje, preuzeo sam njegove funkcije. Posebno sam proucavao pedagogiju i načine predavanja plesa. Pored nastave u Konzervatoriju, organiziram i osobne sate podučavanja, na koje rado dolaze brojni polaznici, navodi Kabiljagić.
-Nisam zanemario ni osobno usavršavanje i napredovanje pa stalno poboljšavam stil i tehnike. Ove godine sam bio na plesnom formiranje organizacije GRETE i mnogo naučio o drugim plesovima: klasičnim i suvremenim, jazzu pa tehnikama Dunham i Horton. Proširio sam vidike i načine pristupa podučavanja plesa, a aktualno izučavam odnose latino i modernog plesa.
Naučio sam kako je ples neponovljivo, terapijsko sredstvo. Nezamjenljiv je u grupnim terapijama, što sam iskusio radom s invalidima u udruzi “La possible echappée” u bogatom predgrađu Neuilly sur Seine, sto se brine o mladima sa mentalnim i fizičkim nedostacima.
Adnan Kabiljagić ode često u Banja Luku gdje ostane kratko vrijeme jer mu je ugodnije kod suprugine obitelji u Karlovcu, ali pokušava naći mjesto gdje bi organizirao skolu za promociju sevdalinke i naseg folklor s elementima salse i latino ritmova. Ubijeđen je da ce jednog dana i uspjeti, kao sve što je već poduzeo.
(Global CIR/Iz Pariza za Global CIR Džana Mujadžić)
