ŠTA SE KRIJE IZA KRAHA SOCIJALDEMOKRATIJE U EVROPI (I)? Ideja koja je oblikovala Zapadnu Evropu ciljano razorena

Godine 2000. socijaldemokrati ili socijalisti bili su dijelom 10 od 15 vlada zemalja koje su u to vrijeme činile Evropsku uniju. Ovih dana, međutim, slika je drastično drugačija.

Zlatno doba socijaldemokratije temeljilo se na klasnom kompromisu i ravnoteži moći, što je omogućilo društveno kretanje u okviru reguliranog kapitalizma (tj. socijalne države). Materijalna osnova za takve politike sada završava s dubokom krizom i stagnacijom kapitalizma i istodobnom neoliberalnom ofanzivom. Stranke lijevog  centra učestvuju u tek šest vlada zemalja EU od njih 28, a sve su na europskoj periferiji: Malta, Portugal, Rumunija, Švedska, Slovačka i Češka.

Ovo je zapanjujuće. Nisu li analitičari, ekonomisti i mediji proglasili povratak snažnom državnom upravljanju i kraj financijskog kapitalizma nakon financijske krize 2008? Nije li jaz između bogatih i siromašnih produbljen gotovo svugdje u Europi? Ne bi li birači imali nekoliko dobrih razloga da glasaju za  socijaldemokratske opcije?

Socijaldemokrati su oblikovali Zapadnu Evropu više nego bilo koji drugi politički pokret. Njihove ideje, međutim, sada se uzimaju zdravo za gotovo među velikim segmentima srednje klase: načelo poput države socijalne skrbi; pojam da snažni imaju neku odgovornost za slabije članove društva i ideja da svako treba imati istu priliku za sudjelovanje u društvu. To je filozofska podloga socijaldemokratije, ali socijaldemokratske stranke više ne profitiraju od tih ideja.

Socijaldemokratske opcije su zgažene i u našoj regiji, pogotovo u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, dok je situacija nešto povoljnija u Makedoniji i Crnoj Gori. Razlozi za krah socijaldemokratskih partija su mnogobrojni  te variraju od države do države. Jedino što im je zajedničko jeste da su svojim padom omogućili rast što lijevih, što desnih populističkih pokreta.

Međutim, ključno je pitanje šta je to odvratilo glasače od socijaldemokratskih opcija?

Radnici iz fabričkih pogona prešli u urede i uslužne djelatnosti

Desetljećima se socijaldemokratski identitet usredotočio na koncept rada, iz kojeg je izvodio svoj svakodnevni ponos i osjećaj samopoštovanja. Ali promjene u poslovnom svijetu i radnom odnosu, uz uspon digitalizacije i uslužne ekonomije, sve su poremetile.

Kada su se radnici preselili sa fabričke trake u uslužni sektor, promijenio se način funkcioniranja ekonomije – ali i odnosa moći, identiteta i politike. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata sindikati su štitili prava radnika. Prelaskom na ‘uslužnu ekonomiju’ njihova je snaga oslabljena. Rezultat toga je da uloga sindikata kao protuteže utjecaju korporacija dramatično slabi, a samim tim slabi i njihova sposobnost pružanja političke podrške socijaldemokratskim strankama.

Današnji poslovi često zahtijevaju visoke vještine, a nude nisku plaću i malo sigurnosti. Teško je pronaći “dobre” poslove s niskom ili srednjom razinom vještina. Ovako polarizirano tržišta rada donosi nejednakost, ali ne samo u pogledu dohotka. Također utječe na to ko ima pristup stabilnosti i mogućnosti planiranja te nadi za budućnost.

Druga velika promjena je obrazovanje. Danas, oko polovice stanovništva u zapadnim zemljama ima visoku stručnu spremu – obično kao rezultat politike koju su uspostavile socijaldemokratske stranke tokom zlatnog doba. To utječe na vrijednosti ljudi i osjećaj identiteta. I to dodatno potkopava ‘klasno glasanje’.

Konačno, često zanemareni, ali temeljni šok za poslijeratni ekonomski poredak je pomak koji se dogodio kada su žene u roku od jedne generacije od tradicionalnih domaćica počele da se natječu s muškarcima na tržištu rada. Danas je javni diskurs opsjednut imigracijom. Ali taj izazov nije ništa u usporedbi s opsegom promjena uzrokovanih porastom broja žena kao konkurenata muškarcima na radnom mjestu.

Ovdje navedene promjene su temeljne i nemoguće ih je preusmjeriti. One nisu imali samo ogromne ekonomske posljedice, već su također izazivale i promijene  identiteta, vrijednosti i politike kao i načina na koji ona  danas funkcionira u našim društvima.

Da bi se stvari bile još gore, stranački sistem u cjelini više ne funkcionira na način na koji su se oslanjale socijaldemokratske partije. Danas, oni koji  žele postati politički aktivni to čine putem građanskih inicijativa, a ne stranaka. To naravno utječe na socijaldemokratske stranke, koje su uvijek bile ovisne o velikim ulogama članstva organiziranog u lokalnim ograncima i na čelu s lokalnim dužnosnicima.

Danas su radničke stranke pretežno sastavljene od umirovljenika. Zamršena mreža klubova i organizacija koje su nekoć održavali, a koja je služila za ujedinjenje širokog raspona različitih interesa, je u komadićima. Mnogi ljudi iz radničke klase sada glasaju za desničarske i ljevičarske populiste.

Političko-obavještajna pozadina – Gladio II

Krajem januara 2003. francuski predsjednik Jacques René Chirac i njemački kancelar Gerhard Schröder, izjasnili su se protiv vojne intervencije u Iraku, prilikom obilježavanja 40-togodišnjice ugovora o prijateljstvu dvije zemlje. Nakon što je kancelar Schröder odbio u sklopu NATO-saveza sudjelovati u invaziji na Irak, engleski mediji ironično su prokomentirali njegov bojkot neobičnim podsjetnikom da je željezničku prugu Berlin-Bagdad svojedobno izgradio Bismarck.

Suočen sa stavovima Pariza i Berlina, Donald Ramsfeld je izjavio da Francuska i Njemačka predstavljaju “staru Evropu” i “probleme”. “Kad govorite o Evropi, vi mislite na Njemačku i Francusku. Ja ne mislim tako. Ja mislim da one predstavljuju staru Evropu. Ako bacite pogled na sve evropske zemlje unutar NATO, vidjet ćete da se centar gravitacije pomjera ka istoku (zemlje Višegradske grupe). A ima i puno novih članica”, rekao je Ramsfeld novinarima u Vašingtonu. “Njemačka je problem. Francuska također. Ali, ako uzmete u obzir veliki broj evropskih zemalja – one u ovoj stvari ne stoje uz Francusku i Njemačku. One stoje uz SAD”, dodao je Ramsfeld.

Čini se da je upravo od ovog trenutka počela stagnacija i opadanje utjecaja evropske socijaldemokratije. Velike korporacije koje ‘upravljaju vladama i politikama’  SAD-a i Velike Britanije nisu sebi mogle dozvoliti stvaranje ‘socijaldemokratske Evropske unije’ koja će brinuti o potlačenim i zanemarenim društvenim skupinama ili se suosjećati sa narodima i vladama Bliskog istoka. Međutim, nije to prvi put da se SAD i Velika Britanija direktno miješaju u kreiranje političke scene Evrope.

Sjetimo se projekta ‘Gladio’ kojemu je prevashodni cilj bio onemogućavanje dolaska na vlast socijalista u Italiji. Švajcarski historičar Danijel Genzer, prije nekoliko godina, otkrio je jednu od najčuvanijih tajni u historiji delovanja Sjevernoatlatske vojne alijanse. “Tajne NATO armije” – naslov je disertacije, koja otvara potpuno novo poglavlje u izučavanju djelovanja vojnopolitičkog saveza, koji predstavlja udarnu pesnicu ideologije globalizma i novog svjetskog poretka.

Prema tvrdnjama profesora Genzera, od trenutka formiranja NATO pakta – 1949. godine, u svim zapadnoevropskim državama, pristupilo se formiranju paralelnih tajnih struktura, čija je prvobitna uloga trebalo da bude organizacija pokreta otpora, u slučaju sovjetske okupacije. Stratezima alijanse, veoma brzo postalo je jasno da prijetnja sovjetske invazije na Zapadnu Evropu, nije realna. Prema tvrdnjama dr. Genzera, pristupilo se izradi alternativne strategije, čiji je cilj korištenje tajnih struktura, radi kontrole političkih procesa, u članicama zapadnog saveza. Osnovna svrha kontrole političkog procesa, svodila se na sprječavanje dolaska na vlast stranaka “prokomunističke orijentacije”, prije svega u Italiji, Francuskoj i Grčkoj. Tajne NATO armije, od tog trenutka, činilac su kontrole i destabilizacije zapadnih društava. Metodologija djelovanja kretala se u širokom spektru: od izazivanja kontrolisane nestabilnosti, terorističkih dejstava, do realizacije strategije navodno suprostavljenih “ljevičarskih” i “desničarskih” ekstremizama.

U suštini, iza svih terorističkih akcija u zapadnoj Evropi, koje su pripisivane ekstremnoj ljevici, nalazili su se planeri iz tajnih NATO  armija. Profesor Genzer ističe da je američki Pentagon, pripadnike tajnih armija, regrutovao iz struktura ekstremne profašističke desnice. Ove formacije postojale su na tlu Italije, Francuske, Njemačke, Belgije, Holandije, Luksemburga, Švedske, Danske, Španije, Portugala, Grčke, Turske i čak neutralne Švajcarske. Sadržaj njihovog djelovanja svuda je bio isti. Spriječiti emancipaciju ovih država, od američkog uticaja i kontrole. Dr Genzer  tvrdi da ove strukture još uvijek djeluju, ne samo u Evropi, već i u Sjedinjenim Državama, uz napomenu da se paralelne formacije, danas koriste u “širenju straha od islama”

Prema izvještaju italijanske Parlamentarne komisije iz 2000-te godine, američke tajne službe, koristile su navedenu strategiju radi sprječavanja dolaska na vlast Socijalističke partije. Organizacija Crvene brigade, korištena je radi kontrole političkih procesa u Italiji, čija je politička klasa, iskazivala prosocijalističke težnje.

Pogledamo li danas situaciju u Evropi, vidjet ćemo kako preko određenih inicijativa i podsaveza (Inicijativa tri mora i Višegradska grupa)britansko-američki utjecaj  određuje političku klimu u istočnim članicama EU-a. Ponovo se koristi ‘strah od ruske invazije’, ali ovaj put su igri i izbjeglice te ‘islamistički terorizam’. Sve ovo, uz Brexit i Trumpovu retoriku dovelo je do bujanja populističkih pokreta u Evropi i obesmišljavanja ideja socijaldemokratije, što možemo nazvati projektom Gladio II.

Lijevi centar diljem EU-a uopće se nije snašao

U novim ekonomskim odnosima na Zapadu, pa i u svijetu, u zoru multipolarnog svijeta, lijevi centar diljem EU-a uopće se nije snašao. I još se traži. Čak i u skandinavskim zemljama lijevi centar pomalo gubi podršku, dok rastu stranke kojima ne smeta čak niti organiziranje uličnih vodova „samozaštite“ od fantomske rasne opasnosti. Jedan od desničara koji je u takvoj EU jako profitirao bio je Geert Wilders u Holandiji sa svojom Strankom slobode (PVV), čovjek sasvim na liniji primjerice s Marine Le Pen, AfD-om i sličnom scenom.

U Francuskoj se ljevica doslovno raspala. Prije niti šest godina François Hollande postao je predsjednik republike na čelu takve stranke koja je sa skoro 30 posto glasova držala i gornji i donji dom parlamenta i većinu regija u Francuskoj. Pet godina poslije stranka je toliko pala da je Hollande postao prvi predsjednik moderne francuske republike koji nije tražio reizbor. Stranački kandidat za predsjednika na izborima Benoît Hamon bio je tek peti, a u parlamentu socijalisti su sa 280 zastupnika pali na samo 30 koliko je nosilo nevjerovatnih 6,4 posto glasova.

Njemački SPD, politička snaga ugrađena u same temelje moderne Evrope, dovela se dotle da nemoćno gleda kako desničarski AfD sa svojim nekad i redikulozno pronacističkim pojedincima još malo pa puše im za vratom.

 

 

Nastavit će se…

(Global CIR)

Komentarion this Post

  1. Jos jedan veliki problem und evropskoj socialdemokratiji konkretno u Njemackoj samoj je u tome, da veliki broj clanova i funkcionera und samoj SPD -a su zbog kariere a ne iz uvjerenja, da mogu preko raznih partijskih ili sindikalnih veza doci do posla u razlicitim drzavnim sluzbama, a bivsi celnici u dobro placene pozicije u poslovodnim odborima razlicitih korporacija, koje su u vecinskom vlasnistvu komuna , pokrajina ili njemacke drzave, rezultat je katastrofa na poslednjim izborima vidljiva, gdje je SPD dobio 25 % glasova, mahom od tih raznoraznih uhljeba. .

    Reply
  1. […] ŠTA SE KRIJE IZA KRAHA SOCIJALDEMOKRATIJE U EVROPI (I)? Ideja koja je oblikovala Zapadnu Evropu cil… […]

Komentiraj