PROTIV MODERNOG SVIJETA! Vijesnici barbarizma: Antivakcinalni pokret, desnica i borba protiv nauke

Kreacionizam, antivakcinalni pokret, antievolucionizam, promoviranje ideje o Zemlji kao ravnoj ploči, bizarne teorije zavjere – svi su ti fenomeni postali nezaobilazni dijelovi društvene svakodnevice diljem suvremenog svijeta. Trendovi nisu zaobišli ni Srbiju. U kakvoj su oni međusobnoj vezi, gdje im je društveni izvor i što ih čini održivima?

 

Prema posljednjim podacima beogradskog Instituta za javno zdravlje Batut, u Srbiji je, od početka oktobra 2017., od malih boginja oboljelo 2.035 ljudi, a od komplikacija izazvanih ovom, nekada iskorijenjenom bolešću, do sada su umrle tri osobe. To su u Srbiji prvi smrtni slučajevi izazvani ovom bolešću u posljednje dvije decenije. Od ukupnog broja oboljelih, 94% su nevakcinisane i nepotpuno vakcinisane osobe, ili im je vakcinalni status nepoznat. U domaćoj javnosti se odmah povela rasprava o tome jesu li za ovakav razvoj događaja krivi i “antivakcinaši”, koji su u posljednje vrijeme sve glasniji, naročito nakon dobijanja podrške nekih javnih ličnosti.

Osnova za pripisivanje odgovornosti “antivakcinalnom pokretu” svakako ima: pad stepena imunizacije u Srbiji vremenski se poklapa sa pojavom i rastućim uticajem ovog pokreta. Prema podacima iz 2016. godine, stepen imunizacije u Srbiji je iznosio 81%, što je znatno ispod nivoa od 95% koji je neophodan za kolektivni imunitet, dok je na teritoriji Beograda samo 65% djece bilo vakcinisano u drugoj godini života. No, ovo je tek dio šireg evropskog trenda: u Rumuniji je nedavna epidemija malih boginja odnijela više od 40 života, u Italiji, gdje je Bepe Grilo znao da izjavi da “vakcine ubijaju”, broj slučajeva ove bolesti uvećao se šest puta u odnosu na 2016. godinu, dok je u Nemačkoj taj rast bio petostruk.

Financijska pozadina “antivakcinaša”

Šta je – ili ko – iza ovakvih “uspjeha” antivakcinalnog pokreta? Njihova prisutnost, upornost, pa i relativna brojnost, ne mogu se pripisati samo rastućem nepovjerenju u savremenu medicinu i iskrivljenom i zloupotrebljenom refleksu o prevelikom uticaju velikih farmaceutskih kuća – ukoliko nešto nije samo prolazna moda, iza toga najčešće stoji opipljiv materijalni interes. Česte veze i isprepletenost protivnika obavezne vakcinacije i zagovornika “alternativne medicine”, homeopatije, “ruskih lijekova” i drugih oblika nadriljekarstva čija efektivnost nije uspješno potvrđena u medicinskim istraživanjima upućuju, iako ne sa potpunom izvjesnošću, na to da su upravo ove grupacije ono čemu antivakcinalni refleks duguje svoju relativnu trajnost.

U krajnjoj liniji, u pitanju su i ideološki i finansijski konkurenti zvaničnoj medicini. Tako su, na primjer, homeopate vakcinu protiv virusa H1N1 osporavale kao opasnu; u Britaniji je jedna anketa utvrdila da je više od polovine homeopata bilo protiv MMR vakcine; a na našem govornom području je pretragom interneta lako pronaći sajtove koji savetuju kako homeopatijom spriječiti “štetne efekte vakcina” ili zašto se ne treba uopšte vakcinisati, te kako je vakcinacija u suprotnosti sa osnovnim principima homeopatije. Osim toga, nude se i homeopatske vakcine kao alternativa “zvaničnim vakcinama”. Naposljetku, Endru Vejkfild, autor ozloglašenog istraživanja o vezi vakcina i autizma, koje je potom sasvim osporeno, čest je gost homeopatskih konferencija i udruženja, iako je zbog fingiranog istraživanja ostao bez licence za rad.

Sa druge strane, ne treba ni sve neuspjehe u imunizaciji pripisivati isključivo antivakcinašima – dobar dio njih ima veze sa privatizacijom i neoliberalnim reformama u zdravstvenom sektoru, što se dalo vidjeti na primjeru imunološkog zavoda u Zagrebu. U tom smislu, i u Srbiji je antivakcinalni refleks dijelom odgovor i na pad kvaliteta vakcina i slabljenje domaćih imunoloških kapaciteta – kojima se “vjeruje” – te njihovu nadoknadu uvozom vakcina, što izaziva nepovjerenje. Velika smrtnost poslednje epidemije u Rumuniji u mnogo čemu ima veze sa problemima rumunskog zdravstvenog sistema.

Metode promoviranja “istine”

Još uvijek je jako teško izvući bilo kakve sistematičnije zaključke o društvenim obilježjima onih koji odbacuju obaveznu vakcinaciju, jer ozbiljnijih saznanja o tome nema. Međutim, jedna anketa, urađena na uzorku od skoro 5.400 ljudi iz 24 zemlje utvrdila je da demografska obilježja – starost, rod, obrazovanje i političko opredjeljenje – nemaju značajnog uticaja na stavove prema vakcinaciji, dok je vjerovatnoća negativnog stava prema vakcinaciji veća ako postoji i sklonost vjerovanju u druge “teorije zavjere”. To je, zapravo, očigledno i kod nas – u posljednjih nekoliko godina, zajedno sa “antivakcinalnim pokretom”, raste i broj ljudi koji se izjašnjavaju kao pristalice drugih, podjednako neosnovanih teorija, od kreacioznima i odbacivanja evolucije do ozbiljnog uvjerenja da je Zemlja ravna ploča. I zaista, većina portala i sajtova koji zagovaraju ukidanje obavezne vakcinacije često obiluju tekstovima o drugim teorijama zavjere.

Ovi fenomeni, iako u mnogo čemu srodni i slični, ipak su različiti – dok pojava antivakcinaša ima veze sa nepovjerenjem u savremenu medicinu i generalnom krizom modernističke paradigme racionalnosti i nauke kao temelja za moralan život u zajednici, ali i sa pojavom “alternativne medicine” kao materijalnog konkurenta, pojava antievolucionih inicijativa i javnih ličnosti koje tvrde da Zemlja nije okrugla je mnogo više politički fenomen povezan sa jačanjem desnice, autoritarizma i, bar u slučaju Srbije, sistemske proizvodnje društvene paranoje i straha. Zagovornici kreacionizma u Srbiji aktivni su već nekoliko decenija, i po pravilu dolaze iz krugova bliskih Srpskoj pravoslavnoj crkvi i konzervativnih udruženja.

Tako, na primjer, protojerej Lazar Milin, sa Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, još 1984. piše apologetsko delo “Naučno opravdanje religije” u kome pokušava da kreacionizam zasnuje na “naučnim” osnovama. Sa druge strane, zagovornici teze o Zemlji kao ploči su čist proizvod interneta da čistiji ne može biti – djeluje kao da je cijela stvar doslovno presađena iz Sjedinjenih Američkih Država gdje već neko vreme postoje takva udruženja. Prije desetak godina, ideja “Flat Earth Society” bila je isključivo predmet podsmjeha – danas je vrlo vjerovatno da je svako na mejl dobio bar neki “materijal” na ovu temu.

Sve to pojačano je važnom ulogom društvenih mreža u informisanju, pri čemu se svi medijski izvori na ovim mrežama interno vrednuju potpuno isto – na beskrajnom skrolu Fejsbuka jedan pored drugog nalaze se tekstovi ozbiljnih medijskih kuća (pretpostavimo za trenutak da se ona najčešće drže principa objektivnog i kvalitetnog novinarstva) i ko zna kakvih portala koji tvrde potpune izmišljotine. Ko može, u toj situaciji, a da nije naročito upućen u dinamiku digitalnih medija, lako procijeniti šta je vjerodostojan izvor? Pokušaj da se ukaže na problematičnost izvora ili neosnovanost iznijetih tvrdnji najćešće se završava pozivanjem na “drugačije činjenice”, ne samo u originalnoj režiji Trampove savjetnice Kelien Konvej, već i, na primjer, dr. Jovane Stojković, predsjednice “Građanske inicijative za neobaveznu vakcinaciju” koja doslovno koristi tu frazu u obračunu sa tvrdim naučnim činjenicama.

Kreatori i “kreirani”

Takođe, bizarne pojave poput Jelene Maćić – koja tvrdi da je Zemlja ravna ploča – ili Miroljuba pod-mač-bato Petrovića – koji se bori ne samo protiv vakcina, već i modernog svijeta u cjelini – ne bi bile ni primijećene da nije društvenih mreža koje, osim što funkcionišu po principima senzacionalizma, desetostruko pojačavaju i glasove ljudi koji nemaju drugi društveni doprinos osim zagovaranja krajnjih gluposti.

Takve trendove “odozdo” prati i medijska strategija “odozgo”, pa tako u Srbiji najveći, prorežimski tabloidi redovno imaju “saznanja” o “tamnim centrima moći” koji smjeraju da nekako prevare Srbe, često na istim stranicama na kojima se reklamiraju “ruski ljekari” ili “ruski lijekovi” iz domena alternativne medicine, a svega dvije-tri reportaže prije tekstova o ‘dobronamjernom Milanu Nediću ili eksperimentima na Golom otoku’.

U tome prednjače, osim najvećih tabloida, i Večernje novosti, čiji je glavni i odgovornik urednik od nedavno Milorad Vučelić, nekadašnji urednik Radiotelevizije Srbije u vrijeme sukoba na prostoru bivše Jugoslavije.

Teško je u svemu ovome razdvojiti uzroke i posljedice – da li se radi, s jedne strane, o desničarskoj medijskoj agendi koja neprestano proizvodi sumnju u sve, od namjera drugih naroda do klimatskih promjena, ili o nekoj vrsti autohtone reakcije na modernu i moderni svijet, tj. poredak uspostavljen u XX veku i njegove neuspjehe i neispunjena obećanja? Sve bizarne teorije ovog tipa podrivaju principe na kojima je dosadašnja društvena praksa bar težila da počiva, ako već i nije počivala – transparentnost odnosa među ljudima i stvarima, racionalnost, nauku kao postulat da se pojave mogu uzročno i proverljivo objasniti i da su ljudi u stanju da kolektivno upravljaju svojom sudbinom. U tome, one neizbježno otkrivaju i stvarno naličje društvene prakse – netransparentne odnose, iracionalnost kapitalizma koji uništava planetu i nemogućnost da se odlučuje o sopstvenom životu. Treba razdvojiti one koji samo izražavaju ovakve stavove i kreatore javnog mnijenja koji takve stavove “pakuju” u bizarne teorije. Prvi se još i mogu pridobiti za istinski racionalan svet – socijalizam – dok su drugi nepovratno vijesnici barbarizma.

 

(Global CIR/Autor: V. Vuković/Bilten)

Komentiraj