POSTOJI LI KINESKI IMPERIJALIZAM? Kina kao kolaterale uzima strateški važne prirodne lokalitete s dugotrajnom vrijednošću, čak i ako se na prvu ne čine komercijalno isplativi

Diljem svijeta, od Azije preko Amerike do Europe, mediji – mejnstrim, radnički i ljevičarski – sve češće kinesku Pojas i put inicijativu – počinju označavati kao imperijalističku politiku Kine. Očekivano, u tome prednjače neki američki i indijski mediji, no otkako se prošle godine dogodio slučaj sa Šri Lankom, socioekonomski razmjeri inicijative počinju poprimati vidljive posljedice.

Šri Lanka je u decembru 2017. godine pod teretom duga Kini ustupila luku Hambantota. Akumuliravši veliki dug (1,1 milijardu američkih dolara) zbog nemogućnosti vraćanja kredita – kojeg im je Kina dala za izgradnju luke Hambantota (dio morskog puta svile) – država je, i nakon protesta građana, službeno predala luku na upravu Kini. Budući da stranci na Šri Lanci ne mogu kupovati nekretnine, Kina je luku dobila na koncesiju od 99 godina. Inače, Kina je na Šri Lanci izgradila toliko upitnih projekata, poput primjerice aerodroma, također u Hambantoti, koji je danas poznat kao “najprazniji aerodrom na svijetu” da su turoperateri počeli voditi ture “bijelih slonova”1 koje vode turiste po napuštenim infrastrukturnim projektima.

Kolaterali i nova tržišta

“Za razliku od MMF-a ili Svjetske banke, Kina kao kolaterale uzima strateški važne prirodne lokalitete s dugotrajnom vrijednošću (čak i ako se na prvu ne čine komercijalno isplativi)”, piše Brahma Chellaney – indijski geopolitički analitičar, te nastavlja “u zamjenu za izgradnju infrastrukture koja je Šri Lanci očajno potrebna, Kina je tražila pristup prirodnim resursima – od nalazišta minerala do luka”. Pri tom je Hambantota  obalni grad (jug-jugoistok) s potencijalom da poveže trgovačke rute između Europe, Afrike, Bliskog Istoka i Azije. Umjesto zajmova, Kina zemljama partnerima osigurava ogromne projekte koji se izvode uz pomoć kredita po tržišnim kamatama, te bez studija utjecaja na okoliš ili socijalnog impakta.

Kao što smo već više puta pisali, cilj kineske inicijative Jedan pojas, jedan put je povezati sve veći broj zemalja (uključeno ih je sad već 65) od Kine, preko Rusije, arktičkih zemalja2 i Afrike do Europe i osigurati brzi protok roba, za ukupno 4,5 milijardi ljudi te na taj način, isključivanjem Sjeverne Amerike, stvoriti sferu svog ekonomskog utjecaja. Cilj se realizira gradnjom različitih infrastrukturnih projekata – cjevovoda, autocesta, luka, željeznica, međunarodnih električnih mreža i mreža optičkih kablova.

Kineska ekonomija prerasla je nacionalne granice. Još uvijek relativno niske nadnice i sve skuplji troškovi stanovanja, zdravstva i obrazovanja faktor su koji potiskuje domaću potražnju. Potrošnja kućanstava u 2016. godini iznosi svega 39,2 posto BDP-a, usprkos tvrdnjama vlade da je tranzicija prema potrošnji kao motoru rasta sve uspješnija, piše portal Kineski radnik. Razina potrošnje u udjelu kineskog BDP-a niska je prema međunarodnim standardima, a niža je i s obzirom na kineske statistike iz 1960-ih. Proizvodna prekapacitiranost i niska potrošnja rezultirale su velikim brojem “zombi-kompanija” koje ne mogu prodavati svoje proizvode jer nemaju nikakvo tržište, no planska ih ekonomija održava na životu uz paralelno akumuliranje dugova. Neko se vrijeme državna taktika svodila na ulaganje u ogromne infrastrukturne proizvode kod kuće, što je, zbog niske kupovne moći, rezultiralo gradovima duhovima, što pak napinje mogućnosti financijskog sustava, te se kineska vlada počela bojati socijalnih nemira. Stoga je inicijativa Jedan pojas, jedan put pružila nadu za otvaranje novih tržišta.

Počeci militarizacije?

No, u posljednje vrijeme, prezadužene zemlje koje umjesto kredita Kini predaju vrijedne nekretnine na upravljanje, počinju dobivati nove funkcije. Tako je Kina, što je posebno zasmetalo drugu globalnu velesilu Indiju, strateške lokalitete počela birati i s obzirom na vojne strategije. Indija upozorava da je Gwadar – u Balučistanu, jedna od pokrajina u Pakistanu, oko koje se spore Indija i Pakistan, strateški bitno vojno mjesto. Kina je otvorila vojnu bazu u Džibutiju, također prezaduženom, u zamjenu za djelomični oprost duga i najam od 20 milijuna dolara godišnje. CADTM – Koalicija za ukidanje nelegalnih dugova – upozorava na nesimetričnosti i kinesku eksploataciju najnerazvijenijih zemalja svijeta, piše Bilten.

Portal Kineski radnik upozorava da od Mianmara do Indonezije Jedan pojas, jedan put počinje izazivati nacionalne i etničke tenzije te prosvjede vezane uz zaštitu okoliša. Radnički bilten u konačnici upozorava da pozicija radničkih organizacija mora biti takva da se ne svrstavaju na stranu niti jedne velesile jer politika nijedne nije lišena imperijalizma. “Samo internacionalizam i borba protiv svih struja kapitalističke eksploatacije može ponuditi put naprijed” zaključuju.

(Global CIR)

Objavljeno u:

Komentiraj