IBN HALDUNOVA TEORIJA DRUŠTVA: Briljantne ideje o ekonomiji, politici, sociologiji, edukaciji i historiografiji aktuelne i nakon 600 godina!

Ibn Haldun je jedan od najvećih arapsko-islamskih mislilaca. Njegova misao iako nastala u evropskom srednjem vijeku značajna je ne samo u povijesti islamske kulture i civilizacije nego i ljudske misli uopšte. Veličina Ibn Haldunovih djela je u njihovoj nepobitnoj originalnosti i njihovoj začudnoj aktuelnosti.

Živio je u 14. i 15. stoljeću. Njegovo najznačajnije dijelo je  Mukadima (El-Mukaddimah). U tom djelu je iznio brojne briljantne ideje o ekonomiji, politici, sociologiji, edukaciji i historiografiji. U njemu je iznio i određene gotove i generalne zakone kultura i društava. Također je utvrdio pravila za kritičku obradu historijskih izvora kako bi se njima dobili tačni podaci i precizna rekonstrukcija historije.

Ibn Haldun je u svojoj filozofiji oblikovao značajnu teoriju o cikličnom shvaćanju povijesti. Vjerovao je da se ciklusi mijenjaju svakih 120 godina. Budući da je proširio područje povijesti, koja je postala znanost o društvu, Ibn Haldun se s pravom može smatrati pretečom sociologa. U njegovo vrijeme pojam ljudsko društvo nije postojao, pa je stoga da definira taj pojam uveo arapski pojam ‘umran’.

Arnold Tojnebi je za El-Mukaddimah kazao da je to: Najznačajnije djelo svoje vrste, koje je ikada napisao ljudski um! El-Mukaddimah je dugo vremena slovila za najznačajniju i najbolju filozofiju historije ikada napisanu. Ibn Haldun se smatra jednim od utemeljitelja sociologije.

Objasnio evoluciju društva

Imamo evoluciju na makro planu gdje se od minerala razvijaju primitivni oblici života vođeni Božijom rukom, a zatim se ti primitivni oblici života razvijaju i postaju samostalne funkcionalne jedinke. Jedinke se grupišu i malo po malo počinju pomagati jedni drugima tako da zajedno uspjevaju proizvesti više nego kao pojedinci. Ne mora to biti proizvodnja hranjivih materija. Dovoljno je da se proizvede bolja sigurnosna situacija što im omogućava lakše preživljavanje i vjerovatniji opstanak.

 Što se više jedinke grupišu to više moraju žrtvovati svoju neovisnost na uštrb opšte koristi. Konačno, razvija se grupa jedinki koja je toliko međuovisna da pojedinci jednostavno više ne mogu preživjeti bez grupe.

Tada se nastavlja evolucija unutar grupe dok se ne dobije kategorija višećelijskih organizama. Sada se oni dalje razvijaju sve dok se ne dođe do nivoa čovjeka. Prvi svjesni čovjek, je zapravo na istom nivou kao i prvi samostalni život. Čitav proces evolucije se sada dešava na manjem nivou. Na nivou čovječanstva. Pojedinac je dovoljno sposoban da samostalno opstane u prirodi, ali se grupiše kako bi lakše došao do hrane i sigurnosti i proces se ponavlja. Istovremeno, Ibn Haldun proces evolucije posmatra i kao proces razvoja svjesti gdje čovjek spada u kategoriju sa najvišim stepenom razvoja iste.

Minerali uopšte nemaju svijesti, a prvi život ima primitivnu svijest. Evolucija sada radi na razvoju svijesti unutar raznih skupina gdje se paralelno razvija integracija pojedinaca za svrhu preživljavanja, ali i razvoj pojedinaca unutar te skupine dok se ne postigne vrhunac svijesti. Što je grupa na višem evolutivnom nivou, to je i pojedincima u toj grupi dostupan viši potencijalni nivo duhovne svijesti.

Čovječanstvo je kao grupa dobacilo najviše i omogućilo je pojedincima komunikaciju sa Bogom, sve u ovisnosti od lične duhovne evolucije. Kako grupa evoluira tako se stvara veći potencijal pojdincima da evoluiraju  na duhovnom planu. Čovjek pripada grupi sa najvišim nivoom svijesti i omogućava mu da se najviše duhovno uzdigne od svih živih bića. Svi se rađamo sa istim potencijalom, ali neko ostane na tome, a neko dobaci na visoki stepen.

Ovakav Ibn Haldunov pristup je veoma interesantan sa tezom da poslanici nisu došli tek tako i da je sve ovo proces razvoja jer on u nastavku objašnjava pozadinu ovakvog ponašanja ljudi unutar grupe te objašnjava kud vodi ovakav razvoj događaja. Ono što je posebno interesantno jeste to što mi živimo 650 godina nakon njega i imamo priliku vidjeti da li se šta promijenilo te da li je slijedilo putanju koju je Ibn Haldun pretpostavio. Naravno, sama pojava globalizacije je napravila još veću međuovisnost unutar čovječanstva što je dobar znak ispravnosti njegove sociološke analize.

Lider – osoba koja se slijedi iz unutrašnje potrebe pojedinca

Svaka ljudska zajednica ovisi o osjećaju pripadnosti pojedinaca toj grupi. Kada je u pitanju mala zajednica onda se obićno osjećaj pripadnosti konstruiše oko krvne pripadnosti. Članovi jedne porodice imaju snažnu potrebu da pomažu drugim članovima svoje porodice. Kod većih grupa, mora se pronaći neki drugih kohezivni faktor. Ibn Haldun sada tvrdi i navodi primjere u kojima objašnjava zašto smatra da je osjećaj pripadnosti porodici najčišći osjećaj. Jedan od osnovih argumenata pronalazi u analizi arapskih porodica koje pripadaju beduinskoj, ali i sjedilačkoj skupini na nižem nivou. Arapi su se kroz historiju veoma malo mješali sa ostalim narodima tako da je njihov osjećaj za pripadnost porodici bio na najvišem nivou od svih ljudi .

Svaka grupa ima svog lidera. To je osoba koja je najbolja u onome šta se smatra kao vrijedno unutar iste.  Vrijednosti ovise o prošlim generacijama i onome što je ostalo poznato iza njih. Ako je neki predak bio poznat po junaštvu i ako se o tome pričalo u pozitivnom svjetlu onda će junaštvo postati vrijednost unutar te grupe.

Čim imaš nešto sto se smatra vrijednim po automatizmu imaš podjele unutar grupe ko je bolji a ko gori u tome. Ko je veći junak. Lider grupe postaje osoba koja bude najbolja u onome na čemu grupa bazira svoje vrijednosti. Ovdje se pod liderom ne smatra osoba koja ima vlast nego osoba koja se slijedi iz unutašnje potrebe pojedinca.

Svako od nas ima prirodnu potrebu da prihvata savjet i da se konsultuje sa onim koga samtra boljim od sebe. Dijete prilazi roditelju i traži savjet od njega. Pleme traži savjet od svog plemenskog vođe itd. Ova ljudska potreba dolazi iz potrebe za sigurnošću. Ako ja kao pojedinac vidim da se nadvila opasnost nad nas kao grupu onda ću naravno slijediti onoga ko uspije organizovati odbranu. Ne mora to biti vojna opasnost. Može biti ekonomska, politička, naučna, kulturološka i sl. Svaki oblik poređenja sa drugim grupama predstavlja opasnost po moju grupu da je bolja u tome i da se trebamo organizovati kako bismo mi bili bolji.

Prestiž se može prenijeti maksimalno na četiri generacije

Osoba koja je najbolja u onome što se smatra vrijednim u grupi postaje lider te grupe. Iz tog razloga, lider može izaći samo iz te grupe.

Iz ovog razloga, lider ima nešto što Ibn Haldun naziva: “Plemićki autoritet”. Njegov autoritet dolazi po automatizmu jer je bolji od drugih i jer ga drugi smatraju kao osobu od koje treba tražiti savjet ili pomoć. To mu daje plemićki status.

Plemstvo je živa kategorija samo je promijenila oblik. Prirodno plemstvo, prema Ibn Haldunu, ima onaj član grupe koji je najbolji u onome šta grupa promoviše kao vrijednost. Što je grupa izloženija iskušenjima tih vrijednosti, to je plemićki autoritet prirodniji. Beduini su grupa sa najprirodnijim plemićkim autoritetom jer se iz dana u dan testira njihova hrabrost i vještina preživljavanja a to su vrijednosti koje su njima bitne. Kada se čovjek odvoji od prirode onda počne usvajati druge vrijednosti i one postaju sve više i više virtuelne i plemićki status se počinje u konačnici bazirati na lažnim vrijednostima.

Kada u selo dođe medvjed onda tu nema šta mnogo filozofirati. Onaj ko je u stanju otjerati medvjeda i zaštititi selo on po automatizmu ostvaruje vrijednosti koje seljani vrednuju. On je pokazao hrabrost i kada god u budućnosti dođe sličan problem, od njega će se očekivati da prvi reaguje. Njegov plemićki autoritet (očekivanje sela da prvi reaguje ispravno) se bazira na nečemu stvarnom. Ili si izašao pred medvjeda ili si se sakrio. Tu ne možeš folirati.

Kada grupa postane veća i kada se uloge unutar grupe podijele onda će se plemićki autoritet sve više bazirati na imaginarnim vrijednostima.

Evo u današnjem dobu imamo izbore i mi biramo svoje lidere na demokratski način. Ti judi nemaju mogućnost da pokažu stvarni svoj doprinos očekivanjima i vrijednostima u društvu. Njihov dolazak na radno mjesto i njihov radni dan je velikoj većini nepoznanica. Šta radi predsjednik kada ode na posao? Radi nešto. To nešto je imaginarno većini ljudi i zato Ibn Haldun kaže da u primitivnim grupama plemićki autoritet bazira na stvarnim vrijednostima, a u razvijenim grupama se bazira na imaginarnim vrijednostima.

Pošto se plemićki status bazira na stepenu ispunjenja vrijednosti u društvu, onda je logično da postoje ljudi koji su dobacili više i koji su dobacili manje na toj skali. Stepen koji zauzimaš određuje tvoj nivo prestiža. Prestiž kojeg ostvari određeni član može maksimalno trajati četiri generacije.Prva generacija je onaj ko ga je ostvario. On zna koliko je truda i znoja prolio da dođe u poziciju u kojoj se našao. Druga generacija tj. njegova djeca su živi svjedoci borbe, ali ipak nisu uložili isti trud. Mogu razumjeti borbu za prestiž ali pošto nisu lično učestvovali u izgradnji, oni su na nižem nivou od prve generacije. Treća generacija tj. unuci, nastoje imitirati prvu generaciju jer sve što oni znaju o njenom uspjehu dolazi iz priča. Sva dešavanja su odavno završena, glavni akteri su vjerovatno pomrli tako da ostaju mitovi. Ako neka generacija uspije prenijeti neki mit o svojim djedovima onda se prestiž iste može prenijeti i na četvrtu generaciju, ali tu se priča završava.

U principu, sve se vrti oko osjećaja pripadnosti, a taj će osjećaj nakon četiri generacije u potpunosti izgubiti svoju prvobitnu formu i pretvoriće se u legende i mitove. Ljudima treba osjećaj pripadnosti jer na taj način imaju zaštitu grupe u situacijama kada se kao pojedinci ne mogu nositi sa nadolazećim problemom. Već je objašnjeno kako osjećaj pripadnosti vodi prestižu i liderstvu a samim tim i plemićkom autoritetu, ali ono što nije rečeno jeste da ovdje imamo kružni proces. Kada jedna grupa sa plemićkim statusom počne gubiti plemićki autoritet onda se javljaju podgrupe sa novim idejama i novim strujama koje malo po malo proizvode novi osjećaj pripadnosti sve dok ne prestignu vladajuće. Na taj način dolazi do smjene plemićkog autoriteta.

Ibn Haldun navodi dvije prepreke na putu plemićkog autoriteta. Kada vladajuća dinastija nema pravog konkurenta i kada su svi “podčinjeni” zadovoljni jer ima dovoljno resursa za sve onda prestaje ovo pravljenje podgrupa pošto niko nema stvarnu potrebu da mijenja sistem koji je dobar. Sjedilačka društva imaju tendenciju da uđu u ovu fazu i dugo ostanu u njoj sve dok ne dođe neko spoljašnje iskušenje koje će iznova testirati plemićki stalež kako bi dokazali svoje plemstvo. Ako zakažu, već će se pojaviti podgrupa koja će ih prije ili poslije prestići. Ako grupa ne uspije obnoviti osjećaj pripadnosti oni će vrlo brzo biti progutani od strane drugih nacija i samim tim će izgubiti svoju nezavisnost.

Tako se zaključuje da je blagostanje s jedne strane dobro jer zaustavlja proces kreiranja rivalskih podgrupa ali s druge strane istovremeno uništava osjećaj pripadnosti što grupu izlaže eksternom neprijatelju. Čim imaš blagostanje i nedostatak tegobnih iskušenja nestaje potreba sa osjećajem pripadnosti jer je osjećaj pripadnosti primarno vezan za opasnost i prilazak grupi zbog zaštite.

Drugi faktor kojeg Ibn Haldun navodi a koji je prepreka plemićkom autoritetu jeste blagonaklonost prema strancima. Već je ranije objašnjeno kako vođa može doći isključivo iz unutrašnjeg tkiva grupe.Ne može autsajder postati vođa pošto on ne razumije kako grupa funkcioniše. No, ako je grupa izložena autsajderima te ako živi u blagostanju, njihov osjećaj pripadnosti će sve više blijediti a to će postojećim liderima oduzeti plemićki status.

Ibn Haldun navodi da je postojanje plemićkog autoriteta u nekoj grupi znak da je grupa prirodna. Čim grupa izgubi prirodnog lidera ona postaje izložena vanjskim uticajima.

(Global CIR)

Komentiraj