OD NOVINARSKIH, PREKO STUDENTSKIH, DO AKADEMSKIH: Kakvi nam ‘kodeksi’ trebaju?

Srebrenica, kao simbol sveukupnog stradanja Bošnjaka, ali i cijelog Balkana tokom devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno  godišnjica obilježavanja  genocida i ukop posmrtnih ostataka 35 žrtava, događaj je koji je s pravom zasjenio sve ostale u sedmici iza nas.

Međutim, koliko god bila tegobna sudbina Srebrenice, oličena u hiljadama raskomadanih i po različitim grobnicama razasutih skeleta ubijenih Bošnjaka, toliko je strašniji zid šutnje kojim je i ove godine bila obavijena srbijanska javnost. Naime, prema izvještajima agencija, komemoraciji u Srebrenici ni u jednim beogradskim novinama 11. jula nije bio posvećen niti jedan novinski stupac, niti jedna rečenica, niti jedan naslov.

Poigravanje Srebrenicom i pokušaj rehabilitacije četnika u pojedinim bh. medijima

Piše: Amel Jašarević

Koliko će još trebati proći decenija ili možda stoljeća dok se u Srbiji stvori kritična masa koja će moći istini pogledati u oči i suočiti se sa onim što je cijeli svijet priznao kao fakat, teško je odrediti, ako znamo da tek ovih dana tamošnja naučna i politička elita pokušava demontirati ‘kosovski mit’, središte većine tragedija Zapadnog Balkana; mit zbog kojeg je beogradski režim uz pomoć SANU-a, ne tako davno, odlučio žrtvovati budućnost svojih potomaka, radi zamišljene prošlosti svojih predaka i tako ostao zaglavljen u procjepu između života u prošlosti i nedosanjane budućnosti, tumarajući po bespućima sumorne sadašnjosti.

Demontiranje kosovskog mita i generalno konačni sporazum između Beograda i Prištine zasigurno ne odgovaraju određenim radikalnim elementima, prije svega u Srbiji. U tom kontekstu valja posmatrati i nedavnu likvidaciju Olivera Ivanovića kao saplitanje zvaničnog Beograda u pronalasku konačnog rješenja. Kada paraobavještajni krugovi pripremaju neku likvidaciju iz automobila u pokretu, kao što je to bio slučaj i u tragediji na Kosovu, a koju žele pripisati vladajućem režimu, onda će se vjerovatno pobrinuti da automobil bude nabavljen negdje u okruženju, a ne u gradu potencijalnog zločina i to po mogućnosti od osobe druge nacionalnosti kako bi se istražiteljima otežao posao. Stoga ne bi bilo loše istragu početi upravo od ovog momenta: da li je neko iz Kosovske Mitrovice ili Zvečana u danima koji su prethodili ubistvu preko internet oglasa ili na drugi način u Srbiji ili Crnoj Gori tražio da kupi isti ili sličan automobil iz kojeg je pucano u Ivanovića? Ako se utvrdi da je to bio slučaj, onda će se lahko doći i do naručilaca i do izvršilaca.

Kada je riječ o Srebrenici, neprihvatanje makar moralne odgovornosti ili čak dovođenje u pitanje onog što se desilo širom istočne, sjeverne i sjeverozapadne Bosne, od strane onih koji su ‘ubijali ili samo navijali’, u jednu ruku je razumljivo, jer se oni trude po svaku cijenu sačuvati ideologiju i laž koja im omogućava lagodan život i izbjegavanje odgovornosti. Ono što, sa druge strane, nikako ne mogu razumjeti jeste da se dio medija koji se izjašnjavaju kao ‘probosanski’ i danas, 23 godine nakon Srebrenice i validnih presuda za genocid Haškog tribunala, usuđuje lagati o tome kako je bošnjački vojni i politički vrh  tobože ‘predao Srebrenicu’.

Ovakvo medijsko  poigravanje bošnjačkom nacionalnom tragedijom ustvari predstavlja pokušaj rehabilitacije četnika u bh. medijima i bošnjačkom korpusu, što bi trebalo biti predmetom psihološko-socioloških razmatranja, ali i ozbiljnih sudskih procesa.  Čovjek se onda s pravom pita, po čemu se oni razlikuju od Milomira Marića i njegove Ćirilice u kojoj su uoči obilježavanja godišnjice genocida učestvovali osuđeni ratni zločinci, što su ti isti mediji ‘oštro osuđivali’.  Da ne govorimo o uredniku informativnog programa BHT-a Marku Radoji, koji je pod izgovorom ‘neutralnosti’ zabranio voditeljima da nose ‘Cvijet Srebrenice’ 11. jula, stavljajući u isti koš međunarodno presuđeni genocid sa ratnim događajima koje dio srpske javnosti  smatra zločinačkim, poput Oluje u Hrvatskoj. Nekažnjavanje takvih suludih natpisa i izostanak šire osude u javnosti aktivnosti urednika BHT-a tiče se prije svega nedovoljno izgrađene demokratske svijesti, ali i nedoraslih institucija našeg društva.

Sporni  ‘Kodeks’

Međutim Radojin ‘novinarski kodeks’ nije napravio toliku buru u javnosti kao što je to izazvala nedavna inicijativa Studentskog parlamenta o Kodeksu koji  bi propisao  na koji način se trebaju ponašati i oblačiti studenti, profesori i asistenti na Univerzitetu u Sarajevu. Dok se predlagači pozivaju na očuvanje digniteta i morala na visokoškolskim institucijama, kritičari ovog ‘Kodeksa’ smatraju kako on zadire u temeljna ljudska prava na slobodu izbora, idući čak dotle da tvrde kako se projekat svodi na ”potpuno preovladavanje nacionalnih i/ili vjerskih uvjerenja predlagača, sa primjesama demagoškog koncepta ‘vladajuće matrice”.

Pohvalno je što studentska populacija želi uvesti određene standarde u radu visokoobrazovnih institucija. To možemo pripisati mladalačkoj  buntovničkoj prirodi i sklonosti promjenama. Međutim,  bilo bi još pohvalnije da je rektor Univerziteta počeo sa ovom pričom, ali tako da se izradi kodeks o ponašanju i oblačenju profesora i asistenata. Kada ponašanje i javno djelovanje profesora bude u okviru standarda akademske zajednice tako da predstavlja uzor, studenti će onda puno lakše prihvatiti svoje obaveze, uključujući i one u vezi sa oblačenjem. Možete i sami zamisliti kakvo je onda stanje u tom segmentu, kada su studenti sami bili primorani inicirati donošenje takvog ‘Kodeksa’. Dolazak pijanih profesora na predavanja, seks-afere, uzimanje mita,’sređivanje ispita’ te mnoge druge boljke našeg visokog obrazovanja su proizašle iz urušenog sistema, kako onog obrazovnog, tako i sistema vrijednosti, a za to sigurno nisu odgovorni mladi i studenti.

Akademici, univerzitetski profesori i drugu članovi naučne i kulturne elite su javno dobro svakog društva i oni se tako trebaju ponašati. Trebaju voditi računa da njihova javna riječ ima težinu posebno ako je izgovaraju zaogrnuti akademskom titulom i zvanjem. Kako zamjeriti studentima da se bave propagiranjem određene ideologije ili svjetonazora , kada, zanemarujući naučne činjenice i temeljne postulate istraživačkog rada, to na mnogo gori način, za novčanu naknadu, rade sami pojedini profesori i akademici. Kako neko može zamjeriti studentima što pogrešne uzore nalaze u nekim stranim liderima i pokretima, kada pojedini profesori na fakultetima sarajevskog univerziteta u svojim uredima drže slike predsjednika stranih država i režima, dajući tako argumente ‘ovim drugima’ da šire dezinformacije o klerikalizaciji i ideologizaciji Univerziteta. I dok se tako dvije grupe profesora međusobno optužuju u nimalo akademskim javnim raspravama, studenti koji su došli po nova znanja i iskustva ispaštaju.

Sami akademski radnici često degradiraju integritet zvanja koja su stekli, prodajući stavove i mišljenja na političkoj pijaci. Oni lično, potpisujući se svojim imenom i prezimenom, mogu podržavati bilo koju ideologiju ili političku opciju, ali svako javno svrstavanje na bilo koju stranu bez kvalitetne i naučno utemeljene analize, zloupotrebljavajući titulu, vodi strančarenju. Najbolje bi bilo da, kada su već takvi stručnjaci,  stanu na izborne liste stranaka čiji su postali portparoli, pa tako i sami izvagaju svoju popularnost i mogućnosti. Neki od njih svoj politički angažman i navijačko-propangadistički pristup pripisuju ‘neimaštini’ i potrebi da zarade koju marku sa strane. Još u prvim danima studija sam se bavio mišlju da za takve profesore i akademike formiramo jedan studentski  novčani fond u koji bismo odvajali od vlastite crkavice, samo da ih ne moramo gledati kako se jeftino prodaju i šire propagandu za šefove pojedinih političkih stranaka.

Izrada Kodeksa za profesore i akademske radnike bila bi početni korak koji bi nas trebao približiti cilju da Univerzitet u Sarajevu bude makar među hiljadu svjetskih univerziteta po kvaliteti obrazovanja. Podsjećam da se niti jedan Univerzitet iz BiH ne nalazi na tom popisu zbog toga što je osnovni princip takvih rangiranja broj naučnih i stručnih radova koje objavljuje naučno i stručno osoblje fakulteta, a ne broj napisanih kvazipolitičkih analiza u dnevnoj štampi ili televizijskih gostovanja.

Osvježenja na izbornim listama

Na koncu, šta bi bilo sa ovom državom da nije bilo političke zrelosti i hladnokrvne realnosti njenog političkog vodstva tokom devedesetih godina prošlog stoljeća?  Vjerovatno bi tada prošli već ranije skovani planovi o podjeli ove zemlje na nacionalne republike, kako su to zagovarali nedavno preminuli britanski Lord Karington i švedski diplomata Torvald Stoltenberg. Međutim, koliko god ona izgledala neuređena, a njen suverenitet načet na lokalnom i regionalnom nivou na prostorima gdje suvereno vladaju SNSD ili HDZ, BiH je opstala kao država sa svojim institucijama koje je neophodno dalje graditi.

Tome sigurno ne doprinose ‘rasprodani profesori’, ali ni penzionisani generali koji su se gurajući svoja vojna zvanja u prvi plan, našli na izbornim listama brojnih stranaka ili čak u utrci za Predsjedništvo. Slično kao i profesori i akademici, generali Armije RBiH, trebali bi biti korektivni moralni faktor ovog društva. Kao ljudi koji su bili spremni stati na čelo odbrane u ratu, ne bi smjeli svojim svrstavanjem na ovu ili onu stranu unositi zabunu među građane u miru. Oni bi svojim mirnodopskim radom i zalaganjem trebali brinuti o cjelokupnom društvu i državi te njihovom pozitivnom razvoju i usmjerenju, a ne o partikularnim interesima pojedinih stranaka i stranačkih lidera ili kandidata. Kako ocijeniti generale koji se kao članovi  ‘Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH’  svrstavaju na jednu stranu i javno pružaju podršku jednom predsjedničkom kandidatu, koji uzgred budi rečeno, nije ni bio direktni  učesnik rata, osim kao zloupotrebu funkcije generala, ali i samog udruženja u čisto političke svrhe. Time cjelokupni simbolički potencijal Armije R BiH na određeni način stavljaju u službu jedne politike, a to nije nimalo korektno ni prema prvom predsjedniku i vrhovnom komandantu  Aliji Izetbegoviću niti prema cjelokupnoj viziji i misiji Armije R BiH.

Kako bi se obračunali sa navedenim anomalijama i propustima  ohrabruju određena kadrovska osvježenja i rješenja unutar SDA koja idu u korist žena. Prije svega ovdje mislim na listu za Zastupnički dom Parlamenta Federacije gdje se na kandidatskoj listi našla i direktorica KCUS-a prof. dr. Sebija izetbegović. Primjer profesorice Izetbegović, među simpatizerima poznatije kao ‘Čelična lejdi’, treba biti recept za ulazak u politiku.

Naime, nakon što je uspješno upravljala Kantonalnom bolnicom u Sarajevu, i nakon što evo već par godina na zadovoljstvo uposlenika i pacijenata sanira katastrofalnu situaciju zatečenu na KCUS-u,  Sebija Izetbegović je prirodnim slijedom stvari i zahvaljujući nevjerovatnom preokretu i podršci javnosti njenoj, prije nekoliko mjeseci izvjesnoj predsjedničkoj kandidaturi, zakoračila u političke vode. Ona je to uradila tek nakon godina mukotrpnog rada i postignutih rezultata, ali prije svega zbog potrebe da stečena iskustva primijeni na širem planu. Nije se bavila širenjem propagande ili ideologije, nego je koristeći se naukom i stručnim usavršavanjem dala doprinos tamo gdje je trebala pa tek kada je postala poznata i priznata zahvaljujući onome što je konkretno uradila, odlučila se upustiti i u politiku.

Samo takvim načinom političkog angažovanja možemo izbjeći srozavanje obrazovnih i društveno značajnih institucija te javnih preduzeća, čemu smo imali priliku svjedočiti nebrojeno puta kada bi kao prvi posao neko dobijao ministarstvo ili recimo načelničku i direktorsku poziciju.

 

 

(Global CIR/Amel Jašarević)

Objavljeno u:

Komentarion this Post

  1. Sve se svodi samo plati toliko koštam.

    Reply
  2. Za vrijeme prošlog režima znalo se kako se oblačilo a i kakvi profesori treba da budu. Danas je situacija mnogo gora.

    Reply
    • Biti uljudan nije nikakva islamizacija i mektebizacija mada neki krugovi i to koriste da bi optuzili Sarajevo za sve najcrnje danas kada se odlucuje za Nato.

      Reply
  3. Kazaza ne treba komentirati, niti mu davati prostora.

    Reply

Komentiraj