REHABILITACIJA ČETNIŠTVA: Kompromitacija antifašističkih tradicija Srbije

Stanje mira na Balkanu najviše zavisi od ponašanja Srbije. Iako nije ničim ugrožena, ona poslije rata ugrožava susjedne zemlje (najviše one nastale raspadom Socijalističke Jugoslavije) i to nevojnim – ideološkim, političkim, obavještajnim i raznim sadržajima djelovanja u oblasti kulture.

Loše usmjereni politički uticaji, odgoj i obrazovanje

Vladajući politički faktori u Srbiji, ali i većina opozicijskih, i dalje nacionalistički usmjeravaju sisteme obrazovanja i odgoja, te mnoge medije i razne druge subjekte kulture i javne scene. Svi ti faktori sistematski oblikuju iskrivljenu svijest u širokim slojevima srpskog naroda. Stoga nije ni čudo da su Srbi danas najmanje spremni priznati ono što je najočiglednije…Naprotiv među njima se oblikuje svijest ‘ponosa’ onim zbog čega bi se trebali stidjeti.

U destruktivnom širenju i radikaliziranju velikosrpskog nacionalizma naročito je aktivna Srpska pravoslavna crkva (SPC). Ona to pokazuje negiranjem genocida u Srebrenici, podrškom ratnim zločincima, nepoštivanjem žrtava genocida, svrstavanjem uz četnički pokret Draže Mihailovića, kao najmračniju stranu srpske i srbijanske historije, isticanjem da su samo Srbi žrtve i svrstavanjem na stranu progonitelja, kako je to ne pitanje o SPC-u u intervjuu za Dane ocijenio poslanik u Skupštini Srbije ispred Ljajićeve Socijaldemokratske partije, Meho Omerović, zaključujući sljedeće: „ Od takve institucije očekivati da pokaže poštovanje prema žrtvama Srebrenice, da se tim povodom oglasi, iluzorno je, vjerujte’.

Srbija, kao krivac za posljedice ratova, traži krivca na drugoj strani

Za razgradnju Jugoslavije velikosrpski ideolozi pokušavaju izjednačiti odgovornost sukobljenih politika, pa čak i više od toga, traže krivca izvan srpskog naroda i Srbije. Tako je akademik Milorad Ekmečić izašao sa tezom da je Evropa ‘razgradila’ Jugoslaviju, a da su ‘doušnici američke obavještajne službe znali od čega narod Jugoslavije najviše strahuje, pa su upravo radili da se to i ostvari’. Krivca za velika stradanja traže izvan srpskog naroda upravo oni ideolozi i političari iz tog naroda kojui su bili pokretački velikosrpske nacionalističke i zločinačke euforije, kojima pripada i akademik Milorad Ekmečić. Nasuprot njegovim stavovima, srbijanska historičarka Latinka Perović je ocijenila da je krivnja za raspad Jugoslavije na strani velikosrspkih ideologa koji su zastupali stav da Jugoslavija može opstati samo onakva kakvu oni žele da bi ostvarili srpsku dominaciju, a da nikakva drugačija ne može postojati: ‘Kao što sam već rekla, Srbija je (…) imala jasnu orijentaciju: ili će zagospodariti Jugoslavijom ili će zauzeti onaj njen dio koji etnički pokriva srpski narod…’

Srbija i dalje teži onom istom cilju kojem je težila dok je devedesetih godina prošlog, 20. stoljeća, uzrokovala i gubitnički vodila četiri rata, a to znači da još uvijek nije konačno odredila svoje vanjske granice i da teži njihovoj promjeni u s kladu s ciljevima vođenja izgubljenih ratova.

U odnosu na posljedice tih ratova, cilj velikosrpskih ideologa je pronaći krivca izvan Srbije i srpskog naroda i ublažiti srpsku odgovornost za uzroke i posljedice ratova, propagiranjem teze da su za ratna stradanja odgovorne sve strane koje su bile u oružanim sukobima. U želji da afirmira jednaku odgovornost zaraćenih strana za uzroke i posljedice rata, srbijanski premijer Aleksandar Vučić se zalaže da sve zemlje bivše Jugoslavije obilježavaju jedan dan u godini, kada će se cijeli ‘Zapadni Balkan sjećati svih žrtava iz ratova devedesetih’, što je u Hrvatskoj, BiH i Kosovu odmah odbačeno.

Ipak, treba imati u vidu da dio medijske, političke i akademske scene u Srbiji ide u pravcu istine. Tako je, naprimjer, lider SPO-a, Vuk Drašković, upozorio da Srbi i Srbija moraju priznati napad na Hrvatsku, BiH i Kosovo, priznati progone Hrvata, Bošnjaka i Albanaca, priznati koncentracione logore u BiH…, te prestati lagati da je Clinton kriv za Srebrenicu, da su muslimani granatirali sami sebe po Sarajevu, da su Albanci, u američkoj režiji, bježali sa Kosova, da je sud u Hagu produžetak zločina nad Srbima…

Ideološke i političke dileme i odnos prema Bošnjacima kao nacionalnoj manjini

Tešku socijalnu i moralnu krizu srbijanskog društva usložnjavaju razne ideološke i političke dileme: (a) da li priznati ili ne priznati oružanu agresiju na BiH; da li se zadovoljiti sadašnjim granicama i veličinom Srbije ili djelovati tako da se pomjeranjem granica Srbija teritorijalno uveća; (c) da li priznati ili ne priznati genocid u Srebrenici i širom BiH; (d) da li ući u EU ili se prikloniti Rusiji; (e) da li Srbiju približavati ili ne približavati članstvu u NATO-u; (f) da li priznati ili ne priznati Kosovo; (g) da li entitet RS čvršće vezati za institucije u Beogradu ili ga usmjeriti da bude lojalan državnim institucijama u Sarajevu koje pripadaju svim građanima i narodima, pa i Srbima.

U Srbiji djeluje 20 savjeta nacionalnih manjina koji se finansiraju iz budžeta. Nacionalne manjine se školuju na svojim maternjim jezicima. Manjine imaju pravo da osnivaju medije i kulturne ustanove. Međutim, prema Bošnjacima se primjenjuju suptilne metode ugrožavanja, posebno u pogledu političkog tretmana Sandžaka. Po Zakonu o vraćanju imovine crkvama i vjerskim zajednicama, Srbija je svima, osim Islamskoj zajednici, ispunila većinu zahtjeva za restituciju. Islamska zajednica je podnijela 56 zahtjeva koji se odnose na 51 hektar zemlje, 33 poslovna i pet stambenih objekata. Nijedan zahtjev nije ispunjen, jer su u sukobu dvije islamske zajednice- ‘IZ Srbije’ i ‘IZ u Srbiji’, kao integralni dio IZ u BiH, pa se, navodno, ne zna kome da se u restituciji povrati imovina. Tako pored ostalog, i nejedinstvo u Islamskoj zajednici negativno utječe na rješavanje problema muslimanskog stanovništva.

Da bi se predstavila kako ispunjava kriterije za članstvo u EU, Srbija se javno zalaže za takozvanu regionalnu saradnju, ali realno gledajući, tu saradnju nemoguće je ostvariti na osnovama ideologije četništva, odvratne za države i narode na Balkanu, koji imaju teška stradalačka iskustva sa tom ideologijom. Rehabilitacijom četničkog vojvode Draže Mihailovića, predsjednika fašističke vlade Srbije Milana Nedića i episkopa SPC Nikolaja Velimirovića, za koga beogradski književnik Filip David iznosi podjsećanje da je odlikovan od Hitlera, a od SPC-a proglašen za sveca, Srbija sužava prostore saradnje Srbije i srpskog naroda sa susjednim zemljama i narodima – Hrvatskom, BiH, Crnom Gorom i Kosovom.

Srbija se nalazi u raskoraku između svoje deklarativno izražene težnje da se predstavi kao antifašistička zemlja s jedne strane i s druge, da se afirmira kao sljedbenica ideologije i politike četničkog vođe u Drugom svjetskom ratu, Draže Mihailovića. Takvoj Srbiji niti vjeruju antifašisti, niti fašisti, kao što joj ne vjeruje ni EU zbog naklonjenosti Rusiji, niti joj vjeruje Rusija zbog naklonjenosti EU. Aktuelnoj Srbiji ne vjeruju ni bivši partizani, ni sadašnji četnici. Iz tih tazloga ne može se danas vjerovati srbijanskim liderima ni kada se izvinjavaju u svoje ime, ni kada se izvinjavaju u ime Srbije za zločine, počinjene u proteklim ratovima. To su oni lideri koji ne znaju ni šta će sa svojim ličnim, ni šta će sa ukupnim srbijanskim fašizmom, to su, zapravo, oni koji ne znaju šta će ni sa svojim ličnim ni srbijanskim antifašizmom.

Dometi srbijanskog antifašizma su vrlo ograničeni ideološkim opterećenjima njenih lidera koji imaju dnevnopolitičku potrebu da se predstave pravednim demokratama, iluzorno očekujući da im se ne zamjeri što zadržavaju ideologiju četništva, što ustvari čini ništavnim njihove verbalno izražene antifašističke stavove i slobodarske i antifašističke tradicije Srbije.

Rehabilitacija četništva – kompromitacija antifašizma

Rehabilitacija četničkog vođe u Drugom svjetskom ratu, Draže Mihailovića, je djelo aktuelne vlasti na čelu sa Vučićem i Nikolićem (2015). Ta vlast je pokrenula i rehabilitaciju predsjednika kvislinške vlade, Milana Nedića i sveštenika Nikolaja Velimirovića, što također ima karakter rehabilitacije fašizma i pokušaja da se prikrije istina o kolaboraciji sa fašističkim okupatorima u Srbiji, kako je u intervjuu za ‘Dane’, konstatirao i srpski historičar Milivoj Bešlin.

Odobracajući rehabilitaciju Mihailovića Vučić je rekao: ‘Ova presuda svakako neće moći da oživi Mihailovića, niti bi ga suprotna načinila više mrtvim nego što jeste. Dosta je bilo srpskih podjela i krajnje je vrijeme da sa tim završimo…treba zajedno da gledamo u budućnost, a ne da se dijelimo zbog prošlosti’. Slični Vučićevim su i stavovi još nekoliko istaknutih istaknutih ličnosti u Srbiji: (1) patrijarha Irineja, koji je izrazio želju da rehabilitacija Mihailovića ‘bude ujedno i pomirenje srpskog naroda’; (2) još nepresuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, koji je ocijenio da je odluka o rehabilitaciji Mihailovića ‘jedina koju je sud mogao da donese’ i da dan rehabilitacije ‘zaslužuje da bude proglašen danom sveopšteg srpskog pomirenja’ jer je Mihailović ‘srpski junak’ koji se ‘hrabro borio…i zatim bio nevina žrtva komunističkog režima…’; (3) lidera SPO-a Vuka Draškovića koji je rekao da je rehabilitacija Mihailovića ‘stavljen pečat na istorijsku istinu o Mihailoviću’, te da je to ‘rehabilitacija njegove vojske i čitave Srbije…’; (4) princa Aleksandra Karađorđevića, koji je ocijenio da je rehabilitacijom Mihailovića ‘konačno ispravljena jedna od najvećih nepravdi u novijoj srpskoj istoriji…’.

Nasuprot Vučićevim, Irinejevim, Šešeljevim, Draškovićevim i Karađorđevićevim stavovima podrške, rehabilitaciju Mihailovića osudili su: (1) ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, koji je ocijenio da rehabilitacija ‘nije korak ka pomirenju, niti ka istini….već naprotiv, da je samo produbljivanje podjela…’; (2) lider srbijanskih liberala Čedomir Jovanović, koji je ocijenio da je rehabilitacija Mihailovića izraz dezorijentiranosti srbijanskog društva; (3) istaknuta novinarka Zagorka Golubović, koja je izjavila da je ‘iz iskustva saznala da su Mihailović i njegova vojska bili neprijatelji ove zemlje…’; (4)  historičarka Latinka Perović, koja je ocijenila da je rehabilitacija Mihailovića ‘nasilje nad stvarnom istorijom, jedno opasno upropašćavanje koje odlaže naše sazrijevanje…Ova odluka pokazuje da je Srbija moralno i ideološki istrulila…’

Rehabilitaciju Mihailovića su osudili Socijaldemokratska unija Srbije, Socijaldemokratska partija Srbije, Stranka demokratske akcije, Sandžačka demokratska partija, Žene u crnom i još neka od značajnijih udruženja građana.

Četnička ideologija – prepreka iskrenom pokajanju za zločine genocida

Niko na strani žrtava srbijanskih i srpskih zločina nije osjetio iskrenost i pokajanje srpskih lidera i srbijanskih institucija za genocid u Srebrenici i drugim mjestima BiH. Sasvim je na mjestu pitanje – kako se može iskreno pokajati osoba poput Vučića, koji je ‘desetak dana nakon genocida u Srebrenici’, iza govornice Skupštine Srbije zaprijetio da treba ubiti ‘stotinu muslimana za jednog Srbina’, što je suštinski isto kao što je bila i prijetnja njemačkih nacista Srbima tokom okupacije Srbije u Drugom svjestkom ratu…Pamte se i druge ekstremističke izjave Vučića da Albanci moraju kleknuti na koljena i izviniti se Srbima, da svaki Srbin kad dobije dijete treba čekati povratak Šešelja iz Haga da ga krsti i da će njegova (Vučićeva) kuća biti sigurno utočište Ratku Mladiću.

Ničije izvinjenje, bez priznanja da je Srbija odgovorna za zločine genocida u BiH, ne može se smatrati iskrenim, jer iskrenost podrazumijeva potpunost priznanja i kajanja. Zato se ustvari, ne zna gdje će Srbija stići i kakva će biti gdje god da stigne. Ovakva kakva je sada, gdje god bi stigla, bila bi faktor nestabilnosti i za EU ako bi postala njena članica, i za savez kojeg na antizapadnim osnovama gradi Rusija.

(Global CIR/ Odlomak iz knjige ‘Bosna u srpskoj politici 2010-2017’, autora generala Fikreta Muslimovića i dr. Omera Hamzića, Sarajevo 2017.)

PROČITAJTE JOŠ:

General Fikret Muslimović – znalac, profesionalac i prepreka rušiteljima BiH!

Objavljeno u:
  1. […] dušu: ‘Nedić nam je iz državne kase slao vreće para na Ravnu Goru i Dinaru’ REHABILITACIJA ČETNIŠTVA: Kompromitacija antifašističkih tradicija Srbije AKO NE PODUZMU NIŠTA, ENTITETSKE VLASTI SU SAUČESNICI! SDA traži pokretanje krivičnog […]

  2. […] REHABILITACIJA ČETNIŠTVA: Kompromitacija antifašističkih tradicija Srbije […]

Komentiraj