OTKUD FAŠIZAM U BRAZILU? Razaranje tradicionalne ljevice i desnice omogućilo je evangelistima da ‘proguraju’ Bolsonara za predsjednika

Do prije samo nekoliko mjeseci Brazil je bio okrenut ka ljevici. Sve je ukazivalo na to da bi Luis Inasio Lula da Silva (Radnička partija, Partido dos Trabalhadores, PT) na predsjedničkim izborima oktobra 2018. mogao lahko da pobijedi. Sa 40% namjeravanih glasova bivši šef države uživao je komfornu prednost spram svojih rivala, imajući u vidu i kontekst nestabilnosti koji komplikuje procjene.

Osuđen zbog korupcije nakon sumnjivog suđenja – obilježenog nepopustljivošću kojom je sudstvo poštedjelo desničarske vođe – „Lula” je međutim 11. septembra 2018. morao odustati od kandidature. Tada se krajnje desničarski poslanik, koji predlaže čišćenje države od komunizma i restauraciju reda, pojavljuje kao snaga pete po naseljenosti zemlje na svijetu. Da li su Brazilke i Brazilci postali fašisti?

Malo ljudi je znalo za Žaira Bolsonara (Socijalno liberalna partija, Partido Social Liberal, PSL) prije kampanje 2018. Njegovi seksistički i homofobični istupi, podržavanje torture ili žaljenje zbog blagosti represije čileanskog generala Augusta Pinočea vjerovatno bi bili zaboravljeni da ih je izgovorio neki od urednika koji su uvježbani da prave pompu. Trebalo je napraviti program čovjeku koji je prikupio 46% glasova tokom prvog kruga predsjedničkih izbora i koji su obišli cijeli svijet, piše Le Monde.

Politička nepismenost ili nešto drugo?

Bez sumnje ima ekstremno desničarskih Brazilki i Brazilaca. Ali da li oni predstavljaju frakciju od četrdeset devet miliona osoba koje su glasale za Bolsonara? Treba li zbog toga da zaključimo, kao što je to učinio Huan Hesus Aznares (urednik španskih dnevnih novina El Pais), da rezultat glasanja pokazuje „političku nepismenost dobrog dijela Latinske Amerike”, regije koju naseljavaju „milioni nepismenih u stvarima demokratije”?

Drugim riječima, da li se rasuđivanje urednika kojim se objašnjavaju izbor Trampa u Sjedinjenim Američkim Državama i glasanje u korist izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske unije isto tako može primijeniti i u slučaju objašnjenja Bolsonarovog uspjeha u Brazilu?

Treća analiza se oslanja na osjećaj izgnanstva brojnih Brazilki i Brazilaca. Prije samo nekoliko godina njihova zemlja je podsticala nadu i divljenje.

Tokom sastanka G20 održanog aprila 2009. američki predsjednik Barak Obama prekinuo je razgovor kako bi požurio do Lule koji je upravo stigao: „Divim mu se, on je najpopularniji politički vođa na svijetu!” Nekoliko meseci kasnije naslovnica britanskog nedeljnika The Economist slavila je „uzlet” Brazila: spektakularni uspon, simbolizovan statuom Hrista Spasitelja (koji kao da uzlijeće) na brdu Korkovado u Rio de Žaneiru.

Dok je štampa laskala Lulinoj „razumnoj” ljevici – dok je, suprotno tome, venecuelanskog predsjednika Hugu Čaveza procjenjivala kao previše „crvenog” – Brazilija preokreće hijerarhiju međunarodnih odnosa. Evropa je maja 2010. otkrila razmjere krize u Grčkoj i Irskoj. S druge strane, Brazil tada daje bezobrazno dobre ekonomske rezultate, čak i užitak u obliku osvete: zajam Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) od četrnaest milijardi dolara. Iste godine, Brazilija i Ankara zaobilaze zapadnjačke kancelarije i postižu dogovor sa Teheranom o iranskoj nuklearnoj energiji. Izgledalo je kao da se svijet preokrenuo, a Brazil je imao vodeću ulogu…

Manje od deset godina kasnije zemlja izaziva preneraženost. Kreativnost kojom su otkriveni skandali brazilske korupcije prevazišla je i scenarije američke serije House of Cards, serije o preuveličanim intrigama. Dramatizovane od medija – koji su se nakon duže hegemonije PT-a pretvorili u snagu opozicije – te malverzacije su diskreditovale politički sistem.

Nasilje izabranih predstavnika prema institucijama je odražavalo nasilje koje je zasulo stanovništvo na ulicama: svakih deset minuta u prosjeku se dogodi ubistvo, a ukupno je počinjeno više od pola miliona ubistava između 2006. i 2016. Brojne su porodice iz više srednje klase koje su napustile zemlju.

Uoči izbora, Brazil se našao u neodrživoj situaciji. Pad izvoza od 2010. godine (kako po obimu tako i u vrijednosti) izazvao je ozbiljnu recesiju. Na desetine miliona osoba koje je politika PT-a izbavila iz siromaštva nije imalo namjeru da se ponovo vrati u to stanje.

Oni su tokom „Lulinih godina” iskusili napredak i nadu kojih se niko ne može lako odreći. S druge strane, oligarhija, nosilac internog duga čije isplaćivanje crpi gotovo polovinu federalnog budžeta, zahtijevala je da joj se i dalje povlađuje. U nedostatku resursa, Brazilija nije mogla udovoljiti tim kontradiktornim zahtjevima. Strategija pomirenja bivšeg sindikaliste Lule da Silve, koja je istovremeno omogućavala olakšanje favelama i oduševljenje berze, nije više imala učinka.

Od socijalne hitnosti do represije

Tokom 2013. izbili su protesti na kojima se zahtijevalo više javnih službi. Privatni mediji su ubrzo prikrili motivacije: predstavili su protest kao reakciju na nepoštenje u službama, a njihovo pokrivanje događaja je davalo ritam naslovnicama. Operacija je bila još učinkovitija jer je srednjim klasama davala mogućnost da (konačno) izraze svoju ogorčenost koja je do tada često bila gušena: zbog toga što je socijalna politika PT-a nagrizla njihove svakodnevne privilegije.

„Moramo razumijeti da su aerodromi prije nekoliko godina bili mjesta razlikovanja”, objašnjava nam predstavnik buržoazije u Sao Paulu 2013. godine. „Sa porastom životnog standarda najsiromašnijih, srednje klase sada moraju stajati u redu sa osobama koje smatraju klošarima.” A šta tek reći o odluci Senata iz 2013. da domaćim radnicima dâ ista prava kao i ostalim radnicima? Neprihvatljivo poniženje… koje je unelo virus klasne borbe u ušuškani svijet raskošnih domova.

U očima ovog sloja, korupcija nije samo ograničena na nedopušteno bogaćenje političkih vođa: ona se odnosi i na socijalne programe namijenjene nižim klasama, koji su u sve napetijoj ekonomskoj situaciji sve neprihvatljiviji.

Na ulicama se razvijaju slogani. Više nisu hitni socijalni problemi nego je represija hitan problem. Radi se o oslobođenju zemlje od „komunista”, od vladajućeg PT-a, čije su vođe ‘dva puta krale’: prvi put punjenjem sopstvenih džepova, a drugi put održavanjem dokoličarenja biračkog tijela.

Optužba neutemeljena, ali operacija je uspjela

Ekonomska kriza je dobila politički zaokret dok je desnica iskorištavala situaciju i svrgavala predsjednicu Dilmu Rusef 2016. Optužba za korupciju bila je neutemeljena, ali operacija je uspjela. Došavši na vlast zaobilazeći glasačke kutije, vlada Mišela Temera iz Partije brazilskog demokratskog pokreta (Movimento Democrático Brasileiro, MDB) riješava ekonomsku dilemu rezanjem troškova, fleksibilizacijom tržišta rada i smanjivanjem penzija. Iscrpljen skandalima i lišen svakog legitimiteta, Temer još više diskredituje državu. Njegova popularnost ne prelazi 3%. Vladavina prava je nestala sa ulica koje su sve manje i manje sigurne; izgleda kao da su ministarstva napuštena. Neki zahtijevaju povratak militarne vlasti. Politička kriza se malo-pomalo pretvorila u institucionalnu krizu.

U takvom kontekstu je nova Lulina kandidatura za široku klasnu koaliciju davala nadu u povratak na prosperitet od dvehiljaditih, kada je ekonomski rast prigušio kontradikcije društva, odnosno nadu u produbljivanje mlade brazilske demokratije bez uzdrmavanja statusa kvo. Prema historičaru Fernardu Lopezu d’Alesandru, ovaj projekat je mogao računati na podršku „najlucidnijih sektora poslodavaca koji su u harmoniji sa bivšim predsjednikom Fernandom Enrikeom Kardosom iz Partije brazilske socijaldemokratije (Partido da Social Democracia Brasileira, PSDB) i sa dijelom PT-a koji želi da obnovi socijalni pakt”. Uostalom, dok novac cirkuliše, korupcija – urezana u srce brazilskih institucija – smeta manje. Zujanje helikoptera koji prevoze milionere od nebodera do nebodera čak podstiče one koji su tek kupili svoj prvi auto da sanjaju. Da li je ovaj projekat realističan? Lula da Silva ga ne bi mogao braniti iz zatvorske ćelije, niti bi mogao pomoći svom imenovanom nasljedniku. Fernandu Hadadu je namijenjeno da ostvari projekat. Nada se zaustavila u slijepoj ulici: „PT bez Lule nije ništa, ideja socijalnog pakta bez Lule gubi svaku održivost”, zaključuje Lopez d’Alesandro.

Blokiranjem puta bivšeg vođe, tradicionalna desnica je nastojala da sebi otvori put predsjedništva. Pucala je sama sebi u noge. Uz podršku sudstva i medija, ubijedila je narod da država ima samo jednu funkciju: da ih opljačka. Ali glasači su razumjeli da PT nije jedina korumpirana partija. Ako se njena težina i smanjila (56 spram 69 sedišta), ostala je prva partija Parlamenta. S druge strane, desnica se urušila. Ključna za većinu saveza u Kongresu od povratka demokratije 1985, PMDB (koja je sada MDB) izgubila je polovinu sjedišta (sa 66 na 34). Što se tiče PSDB, broj poslanika te formacije je pao sa 54 na 29. U prvom krugu predsjedničkih izbora, prikupljeni glasovi kandidata dvaju velikih konzervativnih partija jedva su dostizali 6%.

Uz podršku evangelista, Bolsonaro, zasada pošteđen skandala, pojavio se kao utočište za bolesni sistem, bez obzira na to jesu li njegovi glasači pristalice njegovih ideja ili ne. „U ovom trenutku preferiram homofobičnog i rasističkog predsjednika u odnosu na predsjednika lopova”, priznaje službenik intervjuisan za British Broadcasting Corporation (BBC).

„Rješenje” u liku Bolsonara se u svakom pogledu razlikuje od onoga koje predstavlja Lula. Između odbrane statusa kvo i demokratije, ovaj čovek je davno odabrao. U svakoj fazi njegov recept se temeljio na jednom principu: najslabiji će morati da naprave ustupke. Odbrana individualne sigurnosti i privatne svojine, koja zaokuplja i niže klase kao i druge slojeve, zahtijeva žrtvovanje nevinih života. Restauracija društvenih hijerarhija, koja srednjim klasama vraća privilegije, podrazumijeva potiskivanje određenih kategorija stanovništva (najčešće radničkih i obojenih) u rang nižeg plebsa. Podrška preduzetnicima će, primjera radi, dovesti do smještanja Ministarstva za okolinu pod okrilje Ministarstva poljoprivrede i do izlaska iz Pariskog sporazuma. A odbrana interesa tržišta (zajamčena dobrim savjetima bivšeg bankara Paula Guedesa, od kojeg se Bolsonaro ne odvaja) pogodovat će procvatu siromaštva i nejednakosti.

„Nažalost, stvari će se stvarno promijeniti jedino pokretanjem građanskog rata”, rekao je predstavnik ekstremne desnice 1999. „Treba učiniti ono čega se vojni režim odrekao 1964-1985: ubiti otprilike trideset hiljada ljudi. A ako stradaju nevini, to je cijena koju treba platiti.” Tenkovi zasada miruju u kasarnama, iako su neki aktivisti PSL-a, ohrabreni svojim uspjehom, fizički napadali aktiviste ljevice, homoseksualce i oponente. Manevri desnice i medija protiv Lule bi, međutim, mogli podstaći nezamislivo: uzdići politiku kakvu otjelovljuje Bolsonaro na nivo prihvatljivih rešenja za jedan dio zemlje.

 

(Global CIR/Le Monde)

Objavljeno u:

Komentiraj