POLITIČKI PROTIVNICI POTCIJENILI TRAMPOVE INSTINKTIVNE POLITIČKE VJEŠTINE? Američko povlačenje iz Sirije je jednostavno odraz geopolitičke realnosti

Odluku predsjednika SAD-a DonaldaTrampa o povlačenju američkih vojnika iz Sirije osuđuje impresivan niz kritičara koji tvrde da je to predaja Turskoj, Rusiji, Siriji i Iranu, kao i izdaja Kurda te pobjeda za DAIŠ. Povlačenje može biti jedna ili sve od ovih stvari, ali prije svega to je priznanje onoga što se stvarno događa na terenu u Siriji i na Bliskom istoku općenito.

Ko ustvari negoduje?

Ova tačka nije se pokazala dovoljno jasno zbog nerazriješenog gnušanja koje većina američkih i britanskih medija iskazuje prema Trampu. Oni djeluju kao kanal za stajališta različitih ličnosti koje osuđuju povlačenje i uključuju članove imperijalno orijentiranog  vanjskopolitičkog establišmenta u Washingtonu i užasavaju Kurde koji žive u sjeveroistočnoj Siriji, a strahuju od etničkog čišćenja od strane turske vojske.

Oporba Trampovoj odluci nadopunjena je ostavkom ministra obrane Jima Mattisa, koja je uslijedila  nakon što nije uspio uvjeriti predsjednika da povuče svoju naredbu. Mattis ne spominje Siriju ili Afganistan u svom pismu o ostavci, ali jasno izražava svoje neslaganje s općim smjerom Trampove vanjske politike u tome što se ne suočava s Rusijom i Kinom i ignorira tradicionalne saveznike i saveze.

Ostavka Mattisa izazvala je predvidljive tužaljke komentatora koji njegov odlazak tretiraju kao da se Kaiser oslobađa  Bizmarka. Previše korišten opis Mattisa kao “posljednji od odraslih u Bijeloj kući” još je jednom iscrtan, iako je nekoliko primjera njegovog ponašanja odraslih razdvojeno od njegove želje da,  zajedno s drugim navodno  “odraslima“,  ostane u Siriji dok se ne postignu različiti neostvarivi ciljevi: izumiranje iranskog utjecaja; obaranje Bashara al-Assada; i kategoričan poraz DAIŠ-a. Drugim riječima, žele zadržati otvorenu američku predanost  ciljevima koje je nemoguće postići u izoliranom i opasnom dijelu svijeta gdje Washington već igra izgubljenu igru, piše Independent.

Kada SAD moraju birati između par miliona Kurda i 80 miliona Turaka…

Vrijedi iznijeti stanje u Siriji koje prikriva anti-Trumpovom retorikom, preporučujući politike koje mogu zvučati benigno, ali daleko od političke stvarnosti. Ta stvarnost može biti vrlo gadna: ispravno je biti zaprepašten izgledima za sirijske Kurde koji su prestrašeni turskom vojskom koja se već okupljala sjeverno od tursko-sirijske granice.

U svemu tome postoji strašna neizbježnost jer niti Turska niti Sirija nikada neće dopustiti kurdskoj mini državi da pusti stalni korijen u sjeveroistočnoj Siriji. Ona se nametnula zbog sirijskog građanskog rata u kojem je Assad 2012. godine povukao svoje snage iz kurdskih naselja kako bi ih koncentrirao u obrani strateški vitalnih gradova i cesta. DAIŠ je napao kurdsku enklavu 2014. godine, što je dovelo do de facto saveza između Kurda i američkih zrakoplovnih snaga čija je razorna vojna  moć omogućila Kurdima da oslobode i zauzmu veliki dio teritorija koji je držao DAIŠ istočno od Eufrata.

Turska nikada neće prihvatiti ovaj ishod. Erdogan je osudio kurdske političke i vojne snage koje kontroliraju ovaj kutak Sirije kao “teroriste” koji pripadaju sirijskoj podružnici Kurdistanske radničke stranke (PKK) koja se bori protiv turske države od 1984. godine.

Ovo je dobar trenutak da istaknemo u ovom članku da je to objašnjenje, a ne opravdanje za užasne stvari koje se uskoro mogu dogoditi. Nekoliko puta sam posjetio dio kurdskog dijela Sirije i osjetio da je to bio jedini dio Sirije u kojem je ustanak 2011. stvorio društvo koje je bolje od onoga što je bilo prije, imajući u vidu ograničenja u ratu.

Upoznao sam muškarce i žene iz jedinica za zaštitu ljudi (YPG i YPJ) koji su se junački borili protiv DAIŠ-a, trpeći tisuće mrtvih i ranjenih. Ali uvijek sam imao osjećaj osuđenog na propast kad sam razgovarao s njima, jer nisam mogao vidjeti kako će njihov entitet, koji je nastao uslijed privremenih okolnosti, trajati i nakon kraja sirijskog građanskog rata i poraza DAIŠ-a. Znalo se da će jednog dana Amerikanci morati izabrati između 2 milijuna Kurda u Siriji i 80 milijuna Turaka u Turskoj i ne treba mnogo političke pronicljivosti da bi predvidjeli što će odlučiti.

Trampu treba Erdogan jer je princ Salman zabrljao?

Turska je eskalirala svoj pritisak na SAD kako bi okončala zaštitu Kurda i to se konačno isplatilo. Telefonski razgovor s Erdoganom prije tjedan dana navodno je uvjerio Trampa da mora izvući američke vojnike i zračne snage iz Sirije. Imajte na umu da Trampu treba – iako možda neće dobiti onoliko koliko želi – Turska kao saveznik na Bliskom istoku više nego ikad prije.

Njegova oklada na prijestolonasljednika Mohammada bin Salmana i Saudijsku Arabiju kao vođu proameričke i anti-iranske sunitske koalicije na Bliskom istoku vidno je i neugodno propala. Bizarno ubojstvo Jamala Khashoggija od strane ‘saudijske momčadi’ u Istanbulu bilo je tek posljednje u nizu saudijskih napada koji su pokazivali komičnu nesposobnost kao i pretjerano i bezumno nasilje.

Kritičari Trampu postavljaju nekoliko drugih važnih pitanja u suprotstavljanju njegovoj odluci o povlačenju: ne dopušta li DAIŠ-u da se oporavi tako što će prerano najaviti njihov poraz i time im omogućiti da se vrate? Ima nešto istine u ovome, ali ne mnogo. Takozvana ‘Islamska država’, koja je nekoć imala teritoriju koja se protezala od rijeke Tigris u Iraku do mediteranske obale Sirije, više se ne može podići iz pepela jer okolnosti koje su dovele do njenog spektakularnog rasta između 2013. i 2015. više nisu tu.

DAIŠ  je stvorio previše neprijatelja zbog neselektivnog nasilja kada je bila na vrhuncu svoje moći. Tramp ima pravo da u tweetu pretpostavi da će se “Rusija, Iran, Sirija i mnogi drugi… morati boriti protiv DAIŠ-a i drugih, koje mrze, bez nas”. DAIŠ će možda nastojati iskoristiti haos u istočnoj Siriji u nadolazećim mjesecima, ali neće biti vakuuma koji će moći da  iskoriste. Vakuum će popuniti Turska ili Sirija ili kombinacija to dvoje.

Daljnja kritika američkog povlačenja je da nepotrebno predaje Vladimiru Putinu i Assadu pobjedu. Ali opet, Trampov manevar je više priznanje činjenice da su obojica već pobjednici u sirijskom ratu.

Nije posve jasno da li će Rusija i Iran imati veći utjecaj u Siriji i regiji nakon povlačenja SAD-a. Istina je da su se našli na pobjedničkoj strani, ali kako sirijska država postaje moćnija, imat će manje potrebe za stranim saveznicima. Bliska suradnja između Rusije i Turske bila je povezana s  američkom suradnjom s Kurdima, a kada se to završi, Turska se može premjestiti – iako ne kao nekada – natrag u zagrljaj SAD-a.

Osuđujući Trampovu odluku da se povuče iz Sirije, njegovi protivnici ponovno čine pogrešku, potcjenjujući njegove instinktivne političke vještine.

 

(Global CIR/Patrick Cockburn)

Objavljeno u:

Komentiraj