Kako će Konaković postati najveći gubitnik političke igre u Kantonu Sarajevo?!

Ovih dana, kada se najavljuje sve izvjesnija rekonstrukcija vlade u Kantonu Sarajevo, gdje se aktuelna parlamentarna većina tzv. ‘šestorke’ pokazala nekompetentnom i nefunkcionalnom, najtragičnija i istodobno najkomičnija ličnost cijele priče jeste nekadašnji premijer i aktuelni predsjedavajući kantonalne skupštine Elmedin Dino Konaković, koji je ujedno i najodgovorniji za štetne posljedice po političku poziciju snaga koje se zalažu za napredak države, moralnu i političku obnovu bh. društva.

Konaković protiv Konakovića…

U njegovom se slučaju pokazuje kako za bavljenje politikom nije dovoljna košarkaška visina, već je nužan visok stupanj odgovornosti prema općem interesu, ma koliko se on kosio sa ličnim interesom pojedinca. Međutim, Konaković nije odgovoran ni prema općem, ni prema ličnom interesu, jer svojim ponašanjem podriva i cijelo društvo i svoju poziciju u tom društvu. Sasvim je sigurno da zbog štete koju čini društvu i koja će građanima biti sve jasnija i očitija, neće moći uzdignute glave šetati kroz Sarajevo, ali ni u cijeloj BiH, kako je to mogao da nije opći podredio naopakom ličnom interesu.

Čovjek kojem je bila tijesna premijerska fotelja najbogatijeg kantona u FBiH, koji se nije osjećao komotno u SDA, najvećoj i najjačoj stranci u našoj zemlji i koji nije mogao pronaći zajednički jezik sa svojim nekadašnjim stranačkim kolegama u SDA, danas je spreman trpjeti i pregovarati s liderčićima 5 patuljastih stranaka te biti njihov vjerni pratilac, portparol, dežurni animator i šta sve ne. I zaista, pored toliko stranaka i lidera, teško je za očekivati da će jednog prebjega bilo ko staviti u ‘vrh kantonalne političke sofre’ te će se Konaković morati pomiriti s tim da će biti i ostati samo ‘bivši SDA-ovac’ pa makar se pokušavao preprati u hiljadu voda i dodvoriti bh. bloku na hiljadu načina. Da je Konaković brinuo istovremeno i o društvu i o sebi, ne bi ovako spao na nivo ideološkog i političkog plićaka, u kome nikad neće moći zaplivati, kao što je mogao u dubinama i čistinama narodnog ambijenta, koji mu je ponudio časno mjesto premijera, a on to pogazio i krenuo u maglovit, zamračen i štetan ambijent u kome ima i neznalica i zlonamjernika.

Međutim, tu ne leži cijelokupna tragedija ovog slučaja. U kakvu god situaciju zapao, čovjek treba gledati da sačuva dostojanstvo, da se nikada ne spušta ispod nekog nivoa općeprihvaćenih normi i vrijednosti ponašanja. U kriznim situacijama očigledno ne reagujemo svi jednako. Tako je Konaković u behutu zbog činjenice da je bio primoran na truhle kompromise sa dijelovima bh. bloka u vezi s nazivom predmeta maternjeg jezika u sarajevskim školama, pokušao svoje nedostatke nadomjestiti blateći časnu odbranu ovog grada u kojoj je, po vlastitom priznanju, i sam učestvovao i to kao maloljetnik. Požalio se Konaković da je narušen multietnički karakter glavnog grada BiH i da je za to uz SDS odgovorna i njegova bivša stranka.

Iako je, kao član stranke koju je utemeljio Alija Izetbegović i kako sam kaže borac Armije BiH, mogao ovim gradom hodati uzdignutog čela, ponosan što je učestvovao u časnoj odbrani multietničkog Sarajeva od četničke agresije, Konaković je odabrao drugi put, put koji ga vodi prijeziru od strane vlastitog naroda, tako da uskoro vjerovatno neće moći nikako proći ovim gradom, a kamo li da u njemu donosi neke važne odluke.

Zaista ga je bilo žalosno gledati kako prije nekoliko dana izražava nadu da SBB ipak neće napustiti Vladu KS koja navodno treba ‘dokazati SDA’ kako se bez njih može raditi kvalitetan posao, iako je samo nekoliko mjeseci ranije Avaz pisao o čak šest postupaka protiv Konakovića pred kantonalnim i drugim sudovima. Gdje se istopilo to neprijateljstvo nije teško pretpostaviti. Vjerovatno u zajedničkom interesu da se ovaj dvojac drži zajedno na polju pokušaja moralne diskreditacije porodice Izetbegović, pokušavajući je na taj način odvojiti od bošnjačkog naroda, prethodno znajući da je to faktor koji dobrim dijelom drži veći dio Bošnjaka privrženim SDA-u i održava koherentnost patriotski usmjerenih snaga. Postupajući tako, Konaković se dodatno strovalio u kaljužu vlastite neprincipijelnosti i ničim opravdanog egoizma po čemu je već postao prepoznatljiv te krenuo stopama lidera SBB-a koji je ranije Bošnjake optužio za početak rata.

Zaboravlja bivši premijer da je Alija Izetbegović uvijek i svugdje tokom krvavih devedesetih bio prepoznat kao čovjek dogovora i čovjek mira, bez obzira što sa druge strane stola nije imao ni normalne, ni poštene, niti dobronamjerne sagovornike. Bilo bi lijepo kada bi se Konaković upoznao detaljnije sa životom balkanskog kasapina Slobodana Miloševića čiji su otac, majka i ujak izvršili suicide, dok se mladi Sloba uspinjao na partijskoj ljestvici, pa da shvati o kako istraumiranoj  i psihopatski nastrojenoj osobi se radilo. Također, sa druge strane, poznato je da je i otac Franje Tuđmana izvršio samoubistvo, a i Sloba i Franjo su ‘blistali’ unutar partije, dok je prvi predsjednik Predsjedništva BiH bio nepravedno osuđen i odsluživao zatvorsku kaznu političkog zatvorenika samo zato što je drugačije mislio. Uprkos svemu doživljenom i proživljenom, Izetbegović se nikada nikome nije svetio, niti je dozvoljavao da skrene sa puta pozitivnih i općeprihvaćenih civilizacijskih vrijednosti. Već o samom Karadžiću i miljeu iz kojeg je potekao, kao i njegovoj struci i načinu razmišljanja, dovoljno je u javnosti rečeno da bi se shvatilo kako se ne radi o čovjeku zdravih namjera. U cijeloj drami raspada Jugoslavije devedesetih jedini pozitivac, jedini borac za evropsku civilizaciju, bio je i ostao Alija Izetbegović. Umjesto da pokušava na perfidan način diskreditovati i omalovažiti pozitivnu ulogu Izetbegovića i njegovog političkog pokreta tokom devedesetih u BiH, dobro bi bilo da se Konaković pozabavi biografijama i djelima onih koji su željeli nestanak naše države da onda može, kada bude u prilici, objasniti široj javnosti o kakvim se to ljudima radilo.

U odnosu prema tzv. građansko-lijevom bloku, također, smo primijetili neviđeni zaokret Konakovića, koji se uvijek svodio na njegovo popuštanje i približavanje ponekad besmislenim stavovima navodne ljevice, koji redovno idu u prilog degradaciji bošnjačkog nacionalnog identiteta, a sve pod parolom želje za ‘suživotom’. Tako je ministrica NIP-a ponudila djeci i ‘četvrtu opciju’ za imenovanje predmeta maternjeg jezika, koja je neutemeljena u jezičkoj praksi BiH, a nema uporište ni u Ustavu.

Toliko promjena, a još nije prošlo ni 100 dana nove kantonalne vlade. Postavlja se pitanje na šta će izaći Konaković i njegova stranka, ako mu se da još koji mjesec u vlasti?! U svakom slučaju vjerovatno će se nastaviti proces ‘odnarođavanja’ bivšeg kantonalnog premijera, koji će se polahko odustajući od ranijih principa udaljavati i od želja i htijenja vlastitog naroda te tako, izgubivši ranijeg sebe, postati najveći gubitnik cijele priče o kreiranju kantonalne vlade bez izbornog pobjednika. Kao takav više neće biti koristan nikome, ni sebi, ni onima koji koriste njegovu trenutnu rezignaciju i zaslijepljenost ‘sopstvenom veličinom’.

(Global CIR Team)

Objavljeno u:

Komentiraj