KRAJ JANUARA UVIJEK DONOSI PITANJE: Koje je pravo sjećanje na Holokaust?

Njemačka se svake godine krajem januara prisjeća ubistva miliona Jevreja i drugih grupa u vrijeme nacionalsocijalizma. Ove godine se više nego ikada raspravlja o “pravom” načinu sjećanja, piše DW.

„Onaj ko ne poznaje svoju istoriju, osuđen je da istu ponovi.” Ova rečenica špansko-američkog filozofa i pisca Georgea Santayane danas se može pročitati u bivšem koncentracionom logoru Aušvic.

Ovaj koncentracioni logor oslobodila je Crvena armija 27. januara 1945. godine. Prije tačno 74 godine. Sjećanje na stravične zločine nacionalsocijalizma i njihove žrtve u Njemačkoj – Jevreje, Sinte, Rome, homoseksualce, osobe sa razvojnim teškoćama i prisilne radnike – je već godinama zadatak države. Pored toga, i javni interes za to je nesalomljiv, te bivši koncentracioni logori i drugi istorijski spomenici bilježe rekordan broj posjeta.

Gedenkstätte Auschwitz-Birkenau | Reise zum Jahrestag des Völkermords an Sinti und Roma (DW/A. Grunau)

Aušvic 2018.

Ipak, u posljednje vrijeme jevrejske organizacije u Njemačkoj primjećuju antisemitizam. „Prvak u kulturi sjećanja danas se slabo bori protiv mržnje prema Jevrejima”, rekao je Meron Mendel, direktor frankfurtskog Centra za edukaciju „Anne Frank”. Njegovu izjavu potvrđuje i istraživanje EU Agencije za osnovna prava. Prema podacima ove studije koja je provedena u 12 zemalja – članica EU, u protekloj godini su Jevreji u Njemačkoj proganjani ne samo više nego ranije, nego i češće nego u drugim zemljama.

Ono što u Njemačkoj posebno zabrinjava su izjave političara AfD-a. „Hitler i nacisti su samo ptičji izmet u preko hiljadu godina uspješne njemačke istorije”, izjavio je prošlog juna šef stranke Alexander Gauland. S druge strane, Björn Höcke, šef AfD-a u Thüringenu zahtijevao je prije dvije godine „promjenu kulture sjećanja za 180 stepeni”.

Kada se istoričar Wolfgang Benz prisjeti „kakav bijes” su Gauland i Höcke izazvali svojim izjavama, on ne vjeruje da će antisemitizam opet postati društveno prihvatljiv. Ali u razgovoru sa DW on ipak navodi da se situacija pogoršava: „Mi smo puno senzibilniji na takve izlive bijesa i to nas odbija od AfD-a.”

Deutschland Bonn Ausstellung: Inszeniert. Deutsche Geschichte im Spielfilm (Haus der Geschichte der Bundesrepublik Deutschland/ Axel Thünker)

Serija “Holokaust” u Njemačkoj sedamdesetih godina je izazvala žestoke reakcije

Previše, premalo ili ipak pogrešno sjećanje?

Sjećanje u Njemačkoj ima promjenjivu istoriju. Sve do šezdesetih godina svuda je vladala ogromna šutnja. Nije se htjelo znati za vlastite zločine i propuste. Za vrijeme pokreta 1968. godine mladi su bili ti koji su prvi put starijoj generaciji postavili velika pitanja – i optužbe.

Prije 40 godina američka serija „Holokaust” je dosegla kvotu gledanosti od skoro 40 posto u Zapadnoj Njemačkoj. Ova serija se sada ponovo prikazuje. Riječ „Holokaust” je 1979. godine bila nepoznata za većinu Nijemaca i serija je izazvala nevjerovatne reakcije: „Kroz ovu seriju je u Njemačkoj nastalo nešto što se moglo nazvati kulturom sjećanja”, tvrdi Werner Jung, direktor muzeja „NS-Dokumentationszentrum” u Kelnu. Nekoliko mjeseci poslije toga Bundestag je sa tijesnom većinom donio odluku da masovni zločini iz vremena nacionalsocijalizma ne mogu zastarjeti.

Ali već tada je bilo otpora. Tadašnji šef televizije WDR, Günter Rohrbach dobio je prijetnje smrću. Desničari su govorili o „huškačkoj seriji”, a Ljevica o „komercijalnoj holivudskoj melodrami”.

Drugi su kasnije u svemu tome vidjeli zasićenost pričom o prošlosti. Književnik Martin Walser se 1998. godine prilikom dodjele njemačke književne Nagrade za mir požalio na “instrumentalizaciju Aušvica” i rekao da stalno tematiziranje Holokausta kao “moralne batine” ima suprotan efekat. Izjava je tada izazvala žestoku raspravu.

Sasvim drugačija kritika dolazi između ostalog od njemačko-kanadskog sociologa Yarka Michala Bodemanna. On tvrdi da je sjećanje na Holokaust u Njemačkoj postalo podržavljeno i nema više nikakav jevrejski karakter. Jevreji bi se sami trebali baviti spomenicima, smatra on, i za to im ne treba državni zastupnik za antisemitizam.

Holocaustüberlebende - Saul Friedländer (picture-alliance/Anke Fleig/S. Simon)

Izraelski istoričar Saul Friedländer: “Jednom će se o Holokaustu čitati kao što se danas čita o Cezarovom Galskom ratu”

Uskoro više neće biti svjedoka vremena

Ali postoje brojni primjeri kako jevrejsko i nejevrejsko sjećanje rade skupa i od toga onda nastaje nešto novo. Na posljednjem Hanuka festivalu u Berlinu, na kojem je savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier zapalio prvu svijeću, izražena je i zabrinutost „da će se sjećanje na Holokaust izgubiti”. Ali bilo je tu i sasvim drugačijih i pozitivnih priča. Jednu takvu je ispričao Leonid Danziger: on je rođen u Kijevu i u Berlin je došao prije dvije decenije. „U Njemačkoj sam saznao šta je to jevrejski život”, izjavio je on. I Charlotte Knobloch, bivša predsjednica Centralnog savjeta Jevreja u Njemačkoj, uprkos postojećem antisemitizmu, vidi svoju budućnost u Njemačkoj: „Mi smo tu i tu ćemo i ostati”, izjavila je ona.

Nadu uliva i to što će Izrael u novembru posthumno odlikovati dva Nijemca koja su štitili Jevreje: pravnika Heinza Gützlaffa i glumca Hansa Söhnkera, kao i to što britansko-jevrejska operska pjevačica Simon Wallfisch, unuka preživjele žrtve Aušvica, Anite Lasker-Wallfisch, zbog Brexita uzima njemačko državljanstvo. Više njenih predaka je ubijeno od strane nacionalsocijalista.

Forme sjećanja se mijenjaju već kroz samu činjenicu da uskoro više neće biti živih svjedoka ovog vremena. Ali, Wolfgang Benz ipak vjeruje da to neće bitno promijeniti stvari: „Sjećanje je neovisno od svjedoka vremena. Sa njihovom smrću ne nestaje znanje o istorijskim dešavanjima”.

Ove godine će u Bundestagu povodom 74. godišnjice oslobođenja Aušvica govor sjećanja održati 86-godišnji izraelski istoričar Saul Friedländer. On je jednom prilikom rekao: „Jednom će se knjige o Trećem Rajhu i Holokaustu čitati kao što se danas čita o Cezarovom Galskom ratu. To vrijeme će doći i tu ništa ne pomaže.”

Wolfgang Benz to smatra sasvim očitim procesom koji se ne može izbjeći, ali koji se ne može poistovijetiti sa ravnodušnošću ili apatijom. „Holokaust nikada neće nestati iz javnog sjećanja”, zaključuje on.

(Global CIR/DW/Agencije)

Komentiraj