NAJVEĆI INFRASTRUKTURNI PROJEKAT U HISTORIJI CIVILIZACIJE (I): Ovo mjesto usred ničega Kina kani pretvoriti u centar globalne ekonomije

‘Euroazijsko središte nepristupačnosti’ je drugo i nešto upečatljivije ime za pustoš. Ta je točka na čitavom planetu najudaljenija od mora ili oceana. Smještena je u Kini, tek nešto istočnije od granice s Kazahstanom, do najbliže luke ili mora ima najmanje 2.500 kilometara u bilo kojem smjeru i kuda god pogledate okružuju vas bijele stepe i plavo-bež planine.

To je najrjeđe naseljeno mjesto na svijetu. I baš tamo, među posljednjim preživjelim nomadskim plemenima centralne Azije, na mjestu smještenom između dvije grane planinskog masiva Tian Shan na rubu Kazahstana, raste najveći infrastrukturni projekt u povijesti moderne civilizacije, piše u velikoj reportaži novinar Ben Mauk za ugledni New York Times.

Oko 130 kilometara od tog središta nepristupačnosti, odmah nakon granice s Kazahstanom, nalazi se selo Khorgos. Većinu svoje povijesti Khorgos je bio na opskurnoj periferiji međunarodnih događanja, a službeno broji tek 908 stanovnika. No, zadnjih nekoliko godina, postalo je mjesto od iznimne važnosti za globalnu ekonomiju.

Mjesto je dio inicijative neformalno poznate kao Novi put svile koji je naumila izgraditi Kina i koji bi trebao sadržavati ogromnu mrežu autocesta, željezničkih pruga i drugih prijevozničkih ruta. Kad bude dovršena, ta ‘Belt and Road Initiative’ (‘Inicijativa pojasa i puteva’) ili B.R.I., kako je formalnije ime projekta, spojit će Kinu i njezine priobalne tvornice s centralnom, jugoistočnom i južnom Azijom, državama Perzijskog zaljeva i Bliskim istokom, s Afrikom, Rusijom i čitavom Europom. Razmjere i ambiciju koja stoji iza ovog projekta teško je i zamisliti.

Pobjeda globalnog nad lokalnim

Khorgos je početak ovog projekta i međunarodna zona slobodne trgovine koja obećava postati novi Dubai. Zahvaljujući svojoj poziciji na granici Kine, uskoro najveće ekonomije na svijetu, i Kazahstana, zemlje najudaljenije od mora, ovo mjesto postalo je vjesnik u budućnosti povezanog i premreženog svijeta u kojem robe slobodno putuju s jednog kraja planeta na drugi, u kojem se može locirati svaku osobu i koji ima nevjerojatnu mrežu kupaca i prodavača.

Takva pobjeda globalnog i industrijskog nad lokalnim, izoliranim i ruralnim pokazuje ono što nam budućnost donosi, ako uopće bude budućnosti za našu vrstu.

– Kako će, doista izgledati budućnost? Tko će od nje imati koristi? I koja će biti cijena? Kako bih to saznao, ukrcao sam se prošlog srpnja na vlak (u spavaća kola, dakako) od Alma Ate, najvećeg grada u Kazahstanu, i zaputio prema kineskoj granici gdje sam se probudio okružen pustinjom, piše Ben Mauk u svojoj reportaži.

Construction has began on a new railroad line linking Almaty to Khorgos, the border point with China. Due to be completed in 2011, the railway will increase trade volume between the two countries and add a much shorter route alternative to the northern rail crossing at Dostyk-Alashankou., Image: 159720534, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy

Izgradnja autoceste Alma Ata – Khorgos

Khorgos je zapravo niz zaselaka koja okružuju nekadašnje trgovačko mjesto zvano Zharkent. NYT-ov novinar piše da je primijetio mnoštvo deva, šarenih džamija i natpisa na ujgurskom koji upozoravaju da se ne zaboravi prošlost. Nekoliko otrcanih brodskih kontejnera služe kao središnja tržnica, a par taksista, među njima i Nunur, koji je u Kazahstan došao 1962. godine iz Kine, beznadežno stoje uz štand s lubenicama. Te iste godine je više od 60.000 kineskih Ujgura i Kazahstanaca pobjeglo u tadašnji Sovjetski Savez i to zahvaljujući putovnicama koje im je izdao konzulat u kineskom Xinjiangu i uz svesrdnu pomoć kineskih graničnih policajaca.

Nunur se sjeća kako su ga roditelji nosili preko crvenih planina do Khorgosa.

– Otvorili su granicu i pustili nas na sovjetski teritorij, prisjeća se Nunur, spominjući pritom i glasine da su njihove prijatelje i rođake koji su ostali kasnije zatvorili ili čak ubili.

Bojeći se za svoju sigurnost, Nunur nije želio odati svoje prezime. Njegovi roditelji koji su u Kini uzgajali pšenicu, zaposlili su se na kolektivnoj farmi. Majka je kuhala, otac je naučio voziti traktor, a Nunur, s vremenom, popravljati ga te je postao izvrstan mehaničar.

Reporter je zamolio Nunura da ga odveze na mjesto odakle bi mogao vidjeti čitav Khorgos. Na putu su prošli uz polja kukuruza koja su mu dodijeljena nakon ukidanja kolektivnih farmi.

Iako se nakon osamostaljenja 1991. Kazahstan, barem prema lokalnim standardima, obogatio zahvaljujući nafti, njegova ekonomija se i dalje temelji na poljoprivredi i stočarstvu. Nunur kaže da u njegovom selu kuće i dalje nemaju vodu, a svuda naokolo su ostaci nekadašnjeg centralnog sovjetskog planiranja poput sada zatvorene vinarije i mljekare.

Od Kine do Skandinavije

Planovi Kine su mnogo ambiciozniji te planiraju svojim B.R.I. pojasom spojiti istočnu Kinu sa Skandinavijom. Do danas se u projekt koji uglavnom financira Kina uključilo 68 država, u kojima živi oko dvije trećine ukupne svjetske populacije.

Kineske firme tako ulažu u izgradnju autocesta i elektrana na ugljen u Pakistanu, u luke u Grčkoj, plinovode i naftovode u središnjoj Aziji, u industrijski grad u Omanu, cestovnu infrastrukturu u Laosu i slično. Kina posjeduje dionice luka od Mjanmara do Izraela, od Mauricijusa do Belgije.

Dosad je za projekt B.R.I. utrošeno već 200 milijardi dolara, uglavnom u Aziji, a pretpostavlja se da će još biti potrošen bilijun dolara na stotine projekata širom svijeta. Kad se uračunaju i iznosi koje će potrošiti ostale države, cifra se penje na osam blijuna dolara. Bilijun je, pojednostavljeno, milijun milijuna.

Projekt B.R.I. je toliko velik da njegovo opisivanje pomalo nalikuje na globalnu vremensku prognozu. Neke pojedinačne komponente protežu se i po nekoliko stotina kilometara, poput koridora Kina-Pakistan vrijednog 68 milijardi ili koridora Bangladeš-Kina-Indija-Mjanmar. Veličina projekta B.R.I. je nedokučiva, no u Khorgosu, početnoj točki, novinar NYT-a mogao se, kako piše, izbliza uvjeriti u razmjere tog posla.

Nunur ga je odveo izvan mjesta odakle je mogao vidjeti kinesku granicu te vjerojatno novo raskrižje svjetskih ekonomija.

– Lako je bilo zamijetiti kinesku stranu granice. Instant grad koji je ondje niknuo 2014. također se zove Khorgos i ima oko 100.000 stanovnika. U daljini sam vidio i kranove nove suhe luke, tj. kopnenog logističkog centra za teretne vlakove koji je počeo s radom 2015. i koji bi uskoro mogao postati najveći takav centar na svijetu. Uz tu suhu luku, zapravo kolodvor, prostire se raščišćen prostor za neke buduće tvornice i skladišta za buduće stanovnike Khorgosa, piše Mauk.

– Do nas je došao upravitelj luke i upitao nas želimo li da nam pokaže okolicu. Vratili smo se u auto i prošli pored stražara s puškama na ramenima koji su izgledali kao da se dosađuju. Upravitelj je znao njihova imena i općenito je izgledalo kao da se svi poznaju, navodi novinar.

– Daj mi malo suncokretovih sjemenki, rekao je upravitelj stražaru, a ovaj je posegnuo u džep i nasuo mu hrpu na dlan. Upravitelj im je objasnio da novinar želi vidjeti kinesku stranu. Stražar se odmaknuo i podigao rampu.

Nekoliko kilometara dalje prostire se najveća kineska oblast, autonomna regija Xinjiang. Reporterska ekipa ipak nije pokušala onamo ući s obzirom da posljednjih godina kineska vlada ondje provodi politiku tzv. deekstremizacije koja se ponajprije odnosi na muslimane unutar ujgurske etničke grupe koji čine oko pola populacije ovog područja.

Prema procjenama, između 800.000 i dva milijuna ljudi, što je oko 15 posto muslimanske populacije u Xinjiangu, vlasti drže zatočenima u koncentracijskim kampovima, kojih je više od 1000…

Nastavit će se…

(Global CIR/NYT/JL)

Objavljeno u:
  1. […] NAJVEĆI INFRASTRUKTURNI PROJEKAT U HISTORIJI CIVILIZACIJE (I): Ovo mjesto usred ničega Kina kani p… […]

Komentiraj