KO RATUJE PROTIV KOGA I ZAŠTO! Ovo je pozadina novog sukoba u Libiji!

Uzavrela atmosfera u Libiji dovela je tu zemlju na ivicu građanskog rata u kom zavađene političke struje neće birati sredstva, a dok većina svijeta apeluje da se nađe način normalizacije ili uspostavi makar privremeno primirje, zvukovi rafala i jauka koji prate žestoke borbe odjekuju prijestolnicom.

Ipak, ono što nekako izmiče i ostaje po strani jeste upravo činjenica da bi krajnji rezultat borbe mogao da promijeni ne samo političku sliku Libije, već i bezbjednost na Sredozemnom moru, kao i značaj pojma demokratije širom Srednjeg istoka i sjevernih dijelova Afrike.

Situacija je došla do tačke ključanja usljed napada koji je stigao iz istočnog dijela Libije, a na čijem čelu se nalazi Kalifa Haftar, vođa jedne političke struje te zemlje. Već nakon prvih izvještaja o sukobu koji sada već uveliko para prijestolnicu, osjetio se snažan nemir u diplomatskim krugovima, a Ujedinjene nacije su uputile apel za primirjem. Zatraženo je da bude uspostavljeno taman privremeno, na nekoliko časova da bi se omogućilo pružanje pomoći ranjenima, ali i evakuacija civila. Ipak, odziva nije bilo.

Francuska vlada, koja slovi za evropsku silu najbližu Haftaru, ogradila se i insistira na tome da nisu postojala nikakva predznanja da će se dogoditi napad u kom se najjače borbe odvijaju na manje od 20 kilometara od Tripolija i koje su već odnijele desetine života.

Šta se dogodilo?

Kako izvještava britanski “Gardijan”, prije tri mjeseca počeo je niz vojnih udara iz sjedišta generala Haftara (75), vođe samozvane Nacionalne vojske Libije. Dakle, napadi su počeli s istoka zemlje, a u jednom od njih je preuzeta i ključno naftno polje lociranu na jugu. Ti udari bili su prethodnica napadu na rivalsku strukturu vlasti – krhku vladu priznatu od strane UN sa sjedištem u prijestolnici, Tripoliju u kojoj sada odzvanjaju zvukovi borbe.

Ishod bi mogao da odluči da li zemlja ostaje na dugačkom putu koji su kreirale Ujedinjene nacije, a koji za cilj ima formu demokratije koja bi ponovo ujedinila državne institucije ili će poprimiti oblik vojne vladavine slične onoj u Egiptu, piše “Gardijan”. UN su trebale da održe konferenciju od 14. do 15. aprila da bi “postavile Libiju na put pomirenja i izbora”, a Haftar možda pokušava da unaprijed spriječi zaključke te konferencije.

Ko kontroliše zemlju?

Nakon izbora u junu 2014, zemlja je postala podijeljena kada se segment zvaničnika povukao u Tobruk, a nekoliko njih je utvrdio rivalsku administraciju sa sjedištem u Tripoliju. Podjela se odrazila na historijski razdor između libijskih regiona Kirenajke, istočno od Bengazija, i Tripolitanije, na zapadu, ali moć je poduheljena između uglavnom priobalnih gradova, plemena i naoružanih grupa, od kojih neke iskazuju naklonost prema islamistima, a druge ne. Samo u Tripoliju postoje čak četiri milicije.

Jedina djelotvorna nacionalna institucija je Nacionalna naftna koorporacija, koja je polahko izgradila podršku proizvodnji nafte i ona je glavni izvor bogatstva.

Ko je Kalifa Haftar i ko su njegovi pristalice?

Haftar je prvi put privukao pažnju kao general lojalan Muameru Gadafiju, tokom učešća u vojnom puču koji ga je i doveo na vlast 1969. godine. Pao je zajedno sa njim 1987, nakon čega je proveo oko 20 godina u egzilu u SAD-u vrativši se da pomogne u padu Gadafija pod pokroviteljstvom NATO-a 2011. godine.

Za njega se govori da ga pokreće želja da pruži bezbjednost, više nego demokratiju. Koherentnost njegove vojske je sporna, pa kritičari tvrde da je koristio brutalne metode za suzbijanje neslaganja u gradovima kao što su Derna i Bengazi, ali i da štiti službenike koji su traženi za ratne zločine od strane Međunarodnog krivičnog suda. Njegovi saveznici u Egiptu se nadaju da će donijeti stabilnost i da će okončati uticaj Muslimanskog bratstva u Libiji.

Kako je situacije eskalirala?

Zemlja nema tradiciju demokratije, mijenjala je poglede od italijanske kolonijalne vladavine, do slabe monarhije pod kraljem Idrisom, a onda su uslijedile decenije Gadafijeve vlasti. Međunarodna vojna intervencija pod vođstvom Francuske i Velike Britanije tokom Arapskog proljeća preokrenula je izglede protiv Gadafija koji je ubijen u oktobru 2011. godine, ali su nakon toga svi pokušaji NATO da formira ujedinjenu demokratiju propali.

Zapravo, uprkos embargu količina oružja se povećala. Nekadašnji američki predsjednik Barak Obama situaciju je nazvao “šitšou” (žargonski izraz za situacije u kojima vlada haos), ali i optužio svoje evropske saveznike, uključujući i Dejvida Kamerona, da nisu učinili dovoljno da stabilizuju zemlju. Uzastopni napori UN-a da pomire struje Libije nisu uspjeli, uglavnom zbog sporova oko podjele vlasti i nezavisnosti vojske.

Kakav je život za obične Libijce?

Godinama su civili preživljavali kroz posljedice visoke inflacije, naglog pada vrijednosti valute, nestanaka struje, dugih redova u bankama i nasilja. Istraživanja su pokazala da Libijci, posebno mladi, očajnički žele kraj borbi. Usred nestabilnosti procvjetala je trgovina ljudima, a iako je priliv migranata u Italiju pao, hiljade je zarobljeno u degradirajućim logorima gdje postaju i žrtve mučenja, kao i seksualnog nasilja.

Šta se radi s aspekta diplomatije?

Kao i Siriji i Jemenu, ni Libiji ne pomažu rivalstva lokalnih centara moći. Dok Turska i Katar umnogome izražavaju podršku zapadnim silama, Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija i Egipat su stali uz istočnu struju.

,Francuska i UN su često vodile konkurentne mirovne procese u kojima su se ponekad ogledali i finansijski interesi. Rusija, kako piše “Gardijan” igra ulogu treće strane koja umije da pripoji glasove drugih, a, čini se, da je za sada cilj Zapada da podrži planiranu konferenciju UN-a i da upozori Haftara da se preračunao.

Ipak, to bi zahtijevalo da njegovi najbliži politički saveznici isporuče tu nelagodnu poruku. Dani koji predstoje i borbe će vjerovatno odrediti da li Haftar osjeća potrebu da sasluša.

(Global CIR/Agencije)

Objavljeno u:

Komentiraj