SANDŽAK-NEISKORIŠTENA PRILIKA (V): Od Koštunicinog diskriminatorskog Ustava preko raskola u Islamskoj zajednici do danas

Ustavom  iz 1974. SFRJ je bila regulirana kao  složena federativna država sastavljena od šest republika i dvije pokrajine u sastavu Srbije (Kosovo i Vojvodina), koje su istovremeno i konstitutivni elemenat Federacije. Kao narodi u SFRJ Ustavom su spomenuti  Srbi, Crnogorci, Makedonci, Muslimani (kasnije Bošnjaci), Hrvati i Slovenci, a nacionalne manjine su bile Albanci, Turci, Romi … Dakle, Bošnjaci su tretirani kao ravnopravan narod sa ostalim narodima, nisu bili nacionalna manjina.  Ustavom današnje BiH, regulirano je da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci konstitutivni narodi, a da se ostali svrstavaju u nacionalne manjine.

Međunacionalni odnosi u SFRJ bili su koncipirani po ideologiji bratstva i jedinstva naroda i nacionalnih manjina, dakle svih. Međutim, ideologija i praksa bratstva i jedinstva je u provedbi bila pogrešno postavljena jer su se ljudi svih nacionalnosti tretirali na način da su pogodniji za bratstvo i jedinstvo, ako se više distanciraju od nacionalnih i kulturalnih obilježja, uključujući i vjerski identitet.

Alija Izetbegović želio demokratsku Jugoslaviju

Predsjednik RBiH  Alija Izetbegović zastupao je mišljenje da su ljudi koji su privrženi svom nacionalnom identitetu prikladni za zajednički život  ako se afirmiraju stavovi i praksa međunacionalnog priznavanja, uvažavanja i toolerancije. Velikosrpska ideologija, kao i velikohrvatska, nisu nikada prihvatile priznavanje Bošnjaka (tada Muslimana sa veliko ‘M’), jer su ih tretirali kao Srbe ili Hrvate koji su primili islam i kao takvi se po njihovim iskrivljenim shvatanjima navodno ‘ trebaju vratiti svojoj pradjedovskoj kršćanskoj vjeri’. Rigidniji među njima su pak Bošnjake negirali smatrajući da su oni ‘Turci’ i da po tom osnovu za njih na ovim prostorima nema mjesta.

Oružana agresija na RBIH je bila motivirana uništenjem Bošnjaka po matrici  „jednu trećinu pobiti, jednu trećinu protjerati, a jednu trećinu asimilirati njihovim pokrštavanjem“. Sve te tri metode uništavanja Bošnjaka na ovim prostorima ispoljene su u toku oružane agresije na RBiH.

U takvim okolnostima Alija Izetbegović je sa svojim istomišljenicima identificirao velike opasnosti za Bošnjake, s tim da je opstojnost Bošnjaka povezana sa opstojnošću Bosne i Hercegovine kao države, koja je u sastavu SFRJ bila sa karakterom republike koja je dio svog suvereniteta prenijela na federalne institucije u Beogradu. Izetbegović nije imao nikakvih namjera niti uslova da organizira neku unitarnu državu jer bi takva država podrazumijevala hegemoniju, koja je bila strana Izetbegovićevom odgoju, njegovoj privrženosti slobodi i demokratiji. Izetbegović je posljednji čovjek od šest milijardi ljudi koliko ih je bilo tada, koji bi mogao učiniti bilo šta na štetu bilo kojeg čovjeka, a kamoli na štetu svojih komšija Srba i Hrvata sa kojima je želio zajednički život jer bez potvrde pozitivne prakse zajedničkog života nije moglo biti govora o opstanku države BiH.

To što je želio Izetbegović, otvoreno je govorio, pa su agresorske ideologije shvatile da je ideja zajedničkog života, odnosno da je Izetbegovićeva privrženost demokratiji i slobodi, najveća prepreka njihovim ekspanzionističkim i genocidnim namjerama prema Bošnjacima i prema državi BiH. Zato su organizirali strahovitu propagandu da Izetbegovića predstave da je unitarista koji želi uspostaviti hegemoniju nad Srbima i Hrvatima u BiH, čime su motivirali Srbe i Hrvate da se uključe u oružanu agresiju na RBiH, tumačeći da tako brane Srbe i Hrvate od nepostojeće opasnosti, Izetbegovićevog unitarizma i islamskog poretka. To je ustvari bila propagandna zamjena teza, koja i danas traje.

Bošnjački narod Sandžaka, Izetbegović nikada nije huškao protiv njihove države Srbije. Naprotiv, Izetbegović se zalagao da Bošnjaci u Sandžaku budu lojalni svojoj državi Srbiji, odnosno zalagao se da Srbija bude demokratska zemlja u kojoj će Bošnjaci moći, demokratskom političkom borbom ostvariti svoja kulturna i nacionalna prava, demokratskim metodama. To što se Izetbegović zalagao da Bošnjaci Sandžaka poštuju državu Srbiju, bila je ustvari poruka da i Srbi u BiH, po istom modelu treba da budu lojalni svojoj domovini BiH.

Na kraju, Izetbegović se istinski zalagao za opstanak Jugoslavije. SDA koju je osnovao Izetbegović, bila je organizirana na cijeloj teritoriji Jugoslavije, a ne samo u BiH. Izetbegović je tražio da SFRJ bude ili federacija ili konfederacija, što se već bude dogovorilo, ali da obavezno u svakoj varijanti treba da bude demokratska, da u njoj BiH bude ravnopravna sa ostalim republikama, a da Bošnjaci budu ravnopravni sa ostalim narodima, što je Izetbegović naglasio u svom intervjuu za ‘Borbu’, 1990. godine.  Posljednji pokušaj očuvanja kakve-takve Jugoslavije bio je kroz inicijativu Izetbegović-Gligorov gdje se predlagala asimetrična Federacija, što ni Milošević ni Tuđman nisu htjeli uzeti u ozbiljno razmatranje. 

Ove uvodne napomene veoma su  važne kada govorimo o uzrocima i krivcima za raspad bivše države.

Miloševićevim rušenjem Ustava iz 1974. počeo raspad Jugoslavije

Slobodan Milošević, rušenjem Ustava iz 1974., ustvari, počinje disoluciju Jugoslavije, ukidajući ovlasti autonomnim pokrajinama Vojvodini te Kosovu i Metohiji, pravdajući to  navodnom ugroženošću srpskog naroda i vršeći tako unitarizaciju Srbije pod parolom ‘Srbijo iz tri dijela, ponovo ćeš biti cijela’. Praktično, Milošević tim potezima počinje sa realizacijom Memoranduma SANU-a objavljenog 1986. godine.

Memorandum SANU rehabilitira sadržaje predjugoslavenskih srpskih politika iz vremena kada se težilo ostvarenju projekta Velike Srbije. U jednom moderniziranom obliku, on ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa “Načertanije”,”Srbi svi i svuda”, “Homogena Srbija”.   Da se politika Miloševića kretala po uputama Memoranduma SANU-a, jasno pokazuje i politički angažman njegovog koautora Dobrice Ćosića koji je tokom 1989. i 1990. godine pomagao u osnivanju srpskih nacionalnih stranaka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a izabran je i za prvog  predsjednika SRJ odlukom Savezne skupštine 15. juna 1992. godine.

Simptomatično je da je osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, imao svesrdnu podršku tog istog Slobodana Miloševića kada se, pokušavajući  osporiti i blokirati referendum o nezavisnosti BiH, pozivao na prava Srba kao konstitutivnog naroda u BiH po Ustavu iz 1974., koji je Milošević prethodno prvi urušio, a sa druge strane optužujući Aliju Izetbegovića da želi disoluciju Jugoslavije i stvaranje unitarne BiH, što je kako smo ranije objasnili čista glupost i zlonamjerna zamjena teza. Slično se dešavalo kada su u pitanju i pozivi na zaštitu prava Srba kao navodno konstitutivnog naroda u Hrvatskoj, budući da su iz istog Ustava crpili svoja prava. Takvim manipulacijama srpski politički vrh želio je zadržati hegemoniju nad cijelom Jugoslavijom, negirajući drugim narodima osnovna prava proistekla iz Ustava 1974. godine.

Na osnovu istog Ustava iz 1974. i istog jednom stečenog prava i Bošnjaci/Muslimani Sandžaka su tražili putem MNVS-a (kasnije BNVS-a) ta ista nacionalna prava u Sandžaku, što im je uskraćeno na početku Žabljačkim ustavom iz 1992. godine. Tada je u SRJ prema pocjenama nevladinih organizacija i analitičara živjelo oko 650.000 Bošnjaka, koji se u atmosferi nesigurnosti i životne ugroženosti nisu smjeli svi popisati kao Bošnjaci (tada ‘Muslimani’), već se dio njih izjasnio kao Jugosloveni, neopredjeljeni ili na drugi način.  Diskriminatorske odredbe tog Ustava  potvrđene su i ‘Koštunicinim ustavom’ iz 2006. godine, koji je otišao korak dalje ističući početnom rečenicom kako je Srbija ‘država srpskog naroda i ostalih građana’, kao i donošenjem himne ‘Bože pravde’  gdje se spominju ‘srpske zemlje’. 

Tako je izbjegnuto formiranje Doma naroda u Srbiji, koji je kao što je to slučaj u BiH, trebao brinuti o zaštiti kolektivnih interesa manjinskih naroda. Dakle, Bošnjaci Sandžaka nisu željeli secesiju, nego su uvidjevši da im Miloševićev režim neće garantovati osnovna ljudska prava, preplašeni opozicijom oličenom u SPO-u, koja je zagovarala tradiciju četništva te radikalima Vojislava Šešelja, huškača i zagovornika tzv. Velike Srbije i ujedno glasnogovornika Miloševićevog režima, organizovali su MNVS kao jedini vid zaštite njihovih kolektivnih i političkih prava. Kasnije je u Sandžaku  proveden referendum u kojem se prvenstveno tražila autonomija. Referendumsko pitanje  je  glasilo: «Da li ste  za potpunu političku i teritorijalnu  autonomiju Sandžaka sa pravom priključenja jednoj od  suverenih republika?»

Dakle, više je nego jasno kako je proces disolucije Jugoslavije počeo jednostranim rušenjem ustava SFRJ iz 1974. Od strane Slobodana Miloševića, te da je sve ono što se dešavalo kasnije bilo samo reakcija na akcije srpskog republičkog i saveznog rukovodstva. Stoga, propagandni stavovi srpske političke i intelektualne elite, kako su Hrvati ili Bošnjaci počeli rat ‘secesijom’ ne pije vode i sigurno je jedna  zlonamjerna zamjena teza koja traje do danas, a kojom se krivica za stradanja devedesetih pokušava proicirati na samu žrtvu.

Veoma je zanimljivo kako je došlo do usvajanja diskriminatorskih Ustava Srbije, Žabljačkog 1992. godine (kojeg smo objasnili u prethodnim tekstovima) i Koštunicinog  iz 2006. godine i kako je to utjecalo na kasnije podjele i raskole u bošnjačkom korpusu u Sandžaku.

DEŠAVANJA U SANDŽAKU 2005.-2019. GODINE

Koalicija Ugljanin-Koštunica

Kraj 2005. godine u Srbiji obilježila je za tadašnje prilike neobična koalicija Vojislava Koštunice i Sulejmana Ugljanina. Tadašnji premijer Koštunica potpisao je kolicioni dogovor sa predsjednikom SDA Sandžaka Sulejmanom Ugljaninom 22.9.2005. godine.

Podrškom samo dvojice poslanika u republičkom parlamentu Koštuničinom kabinetu, Lista za Sandžak dobila je tri zamjenika ministra u Vladi Srbije, po jednog u ministarstvima – prosvjete i sporta, za državnu upravu i lokalnu samoupravu i za kapitalne investicije. Poslanik Liste za Sandžak Esad Džudžević je bio zamjenik ministra za prosvjetu i sport, poslanik Bajram Omeragić za kapitalne investicije, a advokat iz Sjenice Nusret Muhović – kasnije Nuhović, zamjenik ministra za državnu upravu i lokalnu samoupravu. Omeragić je istovremeno bio imenovan u Savjet Vlade Srbije za evropske integracije. Da stvar bude gora, dva mandata od kojih je zavisila Koštunicina vlada, Ugljaninova lista za Sandžak dobila je zahvaljujući tome što je bila u koaliciji sa Demokratskom strankom.

Tek tada nastaje pravi raskol među Bošnjacima Sandžaka, obilježen brojnim sukobima i animozitetima koji će na koncu dovesti i do raskola (ili po nekima ‘puča’) u Islamskoj zajednici u Srbiji. Naime, budući da je koalicija okupljena oko SDP-a Rasima Ljajića imala većinu u Skupštini Novog Pazara pokrenuli su početkom 2006.  proceduru opoziva tadašnjeg načelnika Sulejmana Ugljanina. Ucjenjujući Vladu Srbije sa dva glasa u Skupštini Srbije, Ugljanin je ‘isposlovao’ uvođenje prinudne uprave u Opštini Novi Pazar  7. aprila 2006. te je tako odgođen referendum o njegovom opozivu. U isto vrijeme u BiH se dešava velika politička drama, koja kulminira  rušenjem ‘aprilskog paketa’ ustavnih promjena, koje je predvodio predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić, predsjednik HDZ-a 1990 Božo Ljubić, uz asistenciju reis-ul-uleme Mustafe Cerića te nekoliko desetina istaknutih bošnjačkih intelektualaca, koji su svojim potpisima dali podršku Harisu Silajdžiću u rušenju ‘aprilskog paketa’. Aprilski paket  ustavnih promjena bio je posljednji reformski pokušaj preuređenja BiH pokrenut od strane međunarodne zajednice, na koji su pristali gotovo svi ključni akteri u BiH, pa se njegovo rušenje može  smatrati jednim od najštetnijih poteza bošnjačke politike, čije se posljedice i danas osjećaju.

Zauzvrat,Ugljanin je već krajem 2005. sa svoja dva poslanika u Skupštini Srbije podržao zakon o izjednačavanju partizana I četnika, na osnovu koje je kasnije Viši sud kasnije donio odluku o rehabilitaciji samog vođe četničkog pokreta i osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića. Također, Ugljanin je krajem 2006. pozvao Bošnjake da glasaju na referendumu za novi Ustav Srbije, koji je po njegovim riječima bio ‘šansa za razvoj Sandžaka i Srbije’, naručivši i ‘lijepo vrijeme’ za vrijeme Koštunicine posjete Novom Pazaru.

Valja istaći kako je SDA BiH uvijek osuđivala antidejtonsku i destabilizirajuću politiku Vojislava Koštunice, koji je u to vrijeme bio koalicioni partner Sulejmana Ugljanina, pa se tako stranačka centrala u Sarajevu ogradila i od te nezdrave koalicije sklopljene u Sandžaku. Saopštenja pooput onih ‘Koštunica je čuvao Karadžića, Dodik čuva njegove koljače’ i ‘Dodik i Koštunica još sanjaju Miloševićev san’  jasno govore kakav je odnos vrha bošnjačke politike bio prema političkoj praksi tadašnjeg premijera Srbije.

Dok je Koštunica bio u koaliciji sa Ugljaninom, Dodik je zaprijetio povlačenjem srpskih predstavnika u središnjim institucijama vlasti BiH ukoliko tadašnji Visoki predstavnik Miroslav Lajčak na opozove svoju odluku da smanji kvorum iz entiteta potreban za odlučivanje u Vijeću ministara i parlamentu iz entiteta kako bi zaustavio opstrukcije. Predsjednik Vlade Srbije Vojislav Koštunica ocijenio je da je cilj Lajčakovih mera i Ahtisarijevog plana ukidanje Republike Srpske i proglašavanje jednostrane nezavisnosti Kosova, te da pruža punu podršku Dodikovim nastojanjima očuvanja ‘statusa RS-a’.

Predsjednik SDA BiH  Sulejman Tihić tada je ustvrdio da ova izjava potvrđuje da se radi o smišljenom scenariju koji ima za cilj destabilizaciju prilika u BiH: „Očito je da se traži nekakav povod za jednu potpuno neprimjerenu rekaciju. Dok je samo Dodik govorio, mislio sam da se možda i ne radi o tome. Izjava gospodina Koštunice i ranije data izjava zamjenika ministra vanjskih poslova Ruske Federacije, dovode u jednu sumnju da bi se moglo raditi o jednome scenariju destabilizacije prilika u BiH i šire.“

Uvođenjem prinudne uprave , Ugljanin de-facto postaje apsolutna vlast u Novom Pazaru i već tada se vidjelo da će se raskol između bošnjačkih političkih lidera prenijeti i u sferu religije, budući da politika teško može odoliti da se ne umiješa u kontrolu nad vjerskim institucijama koje imaju veliku moć među stanovništvom u još uvijek tradicionalnim balkanskim sredinama, a čiji lideri ponekad i sami imaju političke ambicije.

Nekoliko  primjera nasilja u Sandžaku motiviranog političkim, vjerskim i nacionalnim podjelama

Sve ove političke igre odražavale su se na sigurnosnu situaciju u Sandžaku  i  na međuljudske odnose među Bošnjacima, a nerjetko je proljevana i krv u međusobnim obračunima suprotstavljenih političkih frakcija.  Partijski obračuni su prerasli u oružane okršaje, a jedan od takvih primjera jeste i ranjavanje Ćamila Jukovića, koji je kao nesretni slučajni prolaznik završio  žrtva oružanog obračuna obezbjeđenja SDP-a Sandžaka i SDA Sandžaka, te ostao trajni invalid u kolicima.

Na ovome se nije završilo. Tako je  11. septembra 2006. U Novom Pazaru ubijen kandidat koalicijske ‘Liste za Sandžak Sulejman Ugljanin’ Ruždija Durović, dok je njegov rođak Sulejman Durović teško ranjen. Očevici su medijima kazali da je incidentu prethodilo prvo koškanje, a potom i tuča simpatizera i pripadnika dvije najjače sandžačke stranke, Ugljaninove SDA i Sandžačke demokratske partije Rasima Ljajića te da su prema svim dostupnim pokazateljima oružje potegle pristalice SDP-a  i da su pristalice Ugljanina po ukupnom bilansu žrtava ipak bile napadnute.

Sukobi su dalje eskalirali, tako da je u subotu veče 17. januara 2009. godine  došlo do incidenta u stranačkim prostorijama ‘Bošnjačke liste za evropski Sandžak’ i tom prilikom su četiri osobe povrijeđene od kojih je jedna dobila prostrijelnu ranu u nogu. Predsjednik SDA Sandžaka dr.  Sulejman Ugljanin  tada je kazao da je ministar  Rasim Ljajić  organizovao njegovo ubistvo u Novom Pazaru, te da je samo srećom ostao živ. SDA Sandžaka je 2016. godine najavila tužbu protiv Srbije uz obrazloženje da neko od državnih funkcionera prikriva nalogodavce i napadače na Ugljanina.

U međuvremenu i muftija Muamer Zukorlić je u nekoliko navrata tvrdio da je pokušan atentat na njega, što je u jednom slučaju doživjelo i sudski epilog. Podsjetimo, grupa vehabija navodno  bliska sandžačkoj SDA planirala je atentat na Zukorlića u martu 2007. godine, namjeravajući njegov terenac gađati “zoljama”. Plan je osujećen, a atentatori su uhapšeni i procesuirani u Beogradu. I kasnije su u nekoliko navrata stizale informacije o mogućim napadima na poglavara IZ u Srbiji.

Zukorlić je uvijek isticao da su u obračunima za odbranu jedinstva IZ stradali samo njegovi ljudi, naglašavajući kako je njegov vozač još uvijek na štakama. Jedan od pokušaja atentata na Zukorlića desio se i 2008. godine, kada je napadnuta kolona vozila u kojoj se nalazio, a napad su prema riječima Seada ef. Šaćirovića organizovale i pokušali izvršiti službenici i ljudi bliski ‘srbijanskom rijasetu’. Službenici srbijanskog rijaseta Orlan Ćorović i Sead Ćosović su tvrdili da su ih bez razloga napali Zukorlićevi ljudi repetirajući pištolje iz tri džipa na njih. Obje strane su zatražile reakciju nadležnih organa Srbije.

Javnost je uzbunila i vijest iz 2012. godine da mješovita grupa kriminalaca iz Srbije priprema atentat na tada glavnog muftiju i predsjednika Mešihata Islamske zajednice (IZ) u Srbiji Muamera ef. Zukorlića.  Zukorlić je, navodno,  tokom sjednice Rijaseta IZBiH u Sarajevu dobio šifrovanu poruku da mu je sigurnost ugrožena. Prema izvorima bliskim muftiji Zukorliću, atentat na njega naručen je iz Sarajeva, a za njegovu realizaciju angažirani su kriminalci iz Valjeva i Novog Pazara. Upravo zbog informacija o naručiocima, Zukorlić je na opasnost upozoren baš tokom boravka u glavnom gradu BiH. Navodno su policijsko-sigurnosne službe u Srbiji informaciju o pripremi atentata imale još dva mjeseca ranije, ali, znakovito, Zukorlić i njegovi ljudi na to nisu upozoreni iz Beograda.

‘Činjenica da je informacija o postojanju službene zabilješke u jednoj od službi MUP-a (BIA, op. a.) jeste pouzdana. To nas uznemiruje, jer je zabilješka napravljena prije dva mjeseca. Također, to izaziva dodatni stepen naše uznemirenosti i pitamo se, ako je to tako, zašto je policija ćutala. Informacije govore da sam ja praćen četiri mjeseca’, kazao je Zukorlić u Intervjuu Dnevnom Avazu 2012. godine.  “Ja sam ozbiljno shvatio informaciju da je moja sigurnost ugrožena i ako mi se išta dogodi odgovorni će biti Boris Tadić, Rasim Ljajić i Sulejman Ugljanin. Jer, moje iskustvo govori da se u Srbiji ništa tako krupno ne može dogoditi bez suglasnosti i zavjere vrha države ili važnih državnih struktura”, rekao je Zukorlić.

Zukorlić je kasnije  više puta u svojim nastupima isticao kako je tu ‘službenu zabilješku MUP-a’ držao u svojim rukama i čitao, te da ju je dobio preko svojih kanala, što je navelo neke autore, analitičare  pa i građane da  izraze sumnju da je cijela priča dio kontraobavještajne igre Srbije, te da slučaj budi sumnju kako je možda upravo Zukorlić saradnik obavještajnih struktura Srbije. Oni se pitaju kako je jedan muftija došao do saznanja da u srbijanskoj kontraobavještajnoj službi (BIA) postoji „službena zabilješka“ o pripremi atentata na njega? Operativne informacije kontraobavještajnih službi se čuvaju najstrožijim mjerama tajnosti što podrazumijeva i pouzdanost službenih osoba koje dolaze u dodir sa tajnim dokumentima, a „službene zabilješke“ sa podacima o pripremama atentata su strogo čuvana tajna dokumenta.

 Zukorlić je posebno isticao reakcije Rasima Ljajića i člana Skupštinskog  odbora za bezbjednost Republike Srbije Mehe Omerovića-Obradovića, koji su ismijavali ‘Zukorlićev način privlačenja pažnje’, kao simptomatične i u nekim nastupima indicirao je na koga sumnja u vezi s naručiocima atentata.

„U nedostatku životnih tema, rješavanja problema običnih ljudi, mržnja, ratovi i zločini u prošlosti su bile teme kojima je zasipao javnost! Iz istorije je izvlačio samo ono što mu u datom trenutku odgovara. Podilazio je najprizemnijim porivima ljudi. Pronalazio je i dokazivao genocide nad Bošnjacima u istoriji. Pošto je izgleda „samo on preživio“, sada se dosjetio da se sprema atentat na njega. Navodno je naručilac neko iz Sarajeva ko je u sprezi sa Ugljaninom i Ljajićem. Kada pažljivo pročita, mislim da ni on sam ne vjeruje u ovo. Tek što pomislimo da je zahtjevom za mjesto u UN prevazišao samog sebe, muftija nas iznenadi. Ima li kraja uznemiravanju javnosti i izmišljanju tema? U saznanju da ga je i njegov narod pročitao, muftiji najveća opasnost prijeti od njega samog“ , kazao je Meho Omerović-Obradović.

Također, u 2012. godini je u centru Novog Pazara sa šest hitaca pištoljem ranjen bivši šef Zukorlićevog obezbjeđenja Aldin Diko Dolovac. Povodom ovog pokušaja ubistva oglasio se i tadašnji muftija sandžački Muamer Zukorlić saopštenjem u kojem je između ostalog kazao: „Nema nikakve sumnje da ovaj zločin nije bez pozadine, riječ je o poručenoj likvidaciji koja ima jasnu pozadinu i namjeru od strane poslodavaca ubice, a to je da se pošalje poruka terora i straha prvo ljudima oko Muftije Sandžačkog, dakle oko mene, drugo, šalje se poruka terora svim aktivistima Islamske zajednice, koji očito predugo odoljevaju svim oblicima pritisaka, a znate da se protekle godine permanentno smenjuju koncepti ‘mrkve i štapa’, potkupi ili zastraši”.

Međutim,  treba imati u vidu da je velikosrpska politika orjentirana ciljem da Bošnjaci gdje god postoje na Balkanu budu predstavljeni kao vjerska skupina, a ne posebna nacija. Tako se želi propagandno proizvesti „osnov“ za tvrdnju da su muslimani Bošnjaci, ustvari Srbi i da se trebaju vraćati svojoj pradjedovskoj matici – srpskom narodu. Zato nije slučajno što se ulažu napori da vjerski službenici na čelu sa Muamerom Zukorlićem, odnosno da ličnost sa zvanjem „muftije“, bude glavni politički autoritet u Sandžaku, sa ambicijom da bude „prva“ historijska ličnost balkanskih muslimana (odmah iza Huseina Gradaščevića), kome nije ravan ni Alija Izetbegović, niti bilo ko drugi iz političke historije BiH i bošnjačkog naroda. U tome je izvor podrške koju, prema nekim autorima,  velikosrpska politika daje Zukorliću, kombinujući tu podršku kritikom i napadima, kada to zatreba da se zakamuflira interes srpske politike da bošnjački narod ispred sebe ima vjerskog vođu koji je ujedno i politički vođa.

Velikosrpska politika ima potrebu da ‘vjersko-politički vođa’  Zukorlić dobije podršku bošnjačkog naroda i da uzme svu vlast u Sandžaku u svoje ruke. Da bi se to postiglo, Zukorlić i velikosrpska propaganda zajednički djeluju s ciljem da od Zukorlića „naprave“ potencijalnu žrtvu, pa se insceniraju razni sukobi u kojima, pri čemu se Zukorlićevi politički konkurenti predstavljaju kao organizatori terora, a Zukorlić kao žrtva njihovog terora. Korist iz takve propagande i subverzije konotira se velikosrpskoj politici i njenoj ambiciji da iz sažaljenja prema potencijalnoj žrtvi Zukorliću, usmjere svoju podršku.

Velikosrpska politika nema nikoga sposobnijeg da u njihovom cilju kompromitacije muslimana, islama i Bošnjaka, okuplja vehabije. Taj posao obavlja Zukorlić koji je prihvatio stav nekih „intelektualaca“ da su vehabije „legitimni pravac islama“ u BiH, a nikako nisu niti mogu biti jer su rušitelji ovdašnje kulturne i vjerske tradicije koju nikada muslimanski narod na ovim prostorima nije baštinio, pa zato i ne može biti „legitiman pravac“ već može biti samo subverzivni ilegalni pravac kojim se pojačava islamofobija, a i time narušavaju međunacionalni odnosi. Međutim, imidž Zukorlića kao vođe vehabija smeta drugom cilju, a to je sposobnost okupljanja svih muslimana i onih malobrojnih koji su za vehabije i onih koji su protiv vehabija. Zato se organizira da se predstavi putem insceniranih sukoba da vehabije pokušavaju ubiti Zukorlića, što navodno, žele i njegovi bošnjački politički konkurenti. U Sandžaku se na taj način stvara jedno haotično stanje, zbunjenost Bošnjaka, dezorjenatacija, ustvari sve ono što znači da je strategija „zavadi pa vladaj“ vrlo uspješna strana velikosrpske subverzije, ne samo u Sandžaku nego i u BiH.

Sve su to vrlo očite stvari koje narod zbog medijskiog haosa maksimalno zbunjen, čak na očitu svoju štetu, od jednog ‘hoštaplera pod ahmedijom’ stvara ličnost koja treba da zadovolji interes da Bošnjaci Sandžaka ne budu Bošnjaci već da budu vjerska skupina, uz sve naprijed pomenute političke i mentalne implikacije. Za ljude koji su sebi razjasnili subverzivnu ulogu Zukorlića, vrlo je tužno čuti da on uopće ima ičiju podršku među Bošnjacima, a kamoli da dobija dovoljno glasova za bitno učešće u vlasti.

Izazov raznih činilaca, političkih, medijskih i svih drugih koji pripadaju bošnjačkom narodu, mora biti izolacija Zukorlića od političkog utjecaja, a katastrofalno je za Bošnjake ako su sebi uzeli izazov da ga promoviraju da bude ono što je sam o sebi govorio i što o njemu govori profesor Cerić, da je ‘najsposobniji Bošnjak u cijeloj historiji tog naroda’. To su gluposti svoje vrste i to moraju imati u vidu svi oni koji žele činiti neki hizmet u korist mira i sigurnosti.

Ubistvo Fahrudina Skarepa (22) kojeg je policija upucala 30.9.2017.  godine u selu Dolovo kod Tutina  ponovo je pokrenulo problem statusa Bošnjaka u Republici Srbiji, prvenstveno u regiji poznatijoj kao Sandžak. Prema policijskoj verziji priče, patrola policije nalazila se u selu Dolovo kada je Fahrudin Skarep upravljao vozilom koje nije zaustavio na naredbu policije, već je krenuo ka njima, zbog čega su oni pucali i ranili ga. Povrijeđeni mladić je preminuo u novopazarskoj Opštoj bolnici. Policajci su navodno sumnjali na šverc cigaretama, ali po saznanjima medija  u automobilu kojim je upravljao Fahrudin Skarep nije bilo švercovanih cigareta ili druge akcizne robe, a i da su se potvrdile sumnje policije, to zasigurno nije razlog da se neko liši života, kažu članovi porodice ubijenog.

Fahrudin Skarep je bio u automobilu sa prijateljem koji je odlučio, i sam vidno uplašen, progovoriti i upoznati javnost o dešavanjima tog kobnog dana.

-Komandir Nermin Zećirović je jurnuo džipom na naše parkirano vozilo, a policajac ubica je izašao i ubio mog druga sa strane kroz staklo. Parkirali smo vozilo na proširenje da bi prošlo vozilo iz suprotnog smijera. Tada je policijski džip jurnuo na naše vozilo i zaustavio se uz branik našeg auta. Vozač u džipu bio je Nermin Zećirović , a drugi policajaca Beloica R. izašao je iz auta i pucao u naše auto sa strane. Oblila me je krv, a ja sam se držao za glavu misleći da je ubio i mene. Kukao sam do neba dok me policajac nije izvukao na moja vrata i pribio na zemlju, započinje svoju priču 20-togodišnji Mirsad Omerović koji je svjedok događaja.

Automobil je u Novom Pazaru ispred SUP-a, u što se možete sami uvjeriti, nijesmo bježali niti smo davali bilo kakav otpor. Ubili su druga i odveli ga u bolnicu, a mene su ostavili sa ubicom Beloicom koji je mahao sa pištoljem, a ja sam kukao i molio da me ne ubije. Kada su došli sa drugim džipom po nas kao da sam se rodio, tada sam shvatio da sam živ, a krv mi je oblila cijelu odjeću. Sa džipom je došao drugi Zećirović inače amidžić Nermina Zećirovića.

-Sve je laž, nijesmo bježali niti smo davali nikakav otpor, niti nam je bilo ko od policije upozoravao, niti je udareno naše vozilo niti vozilo policije. Sve se može provjeriti, sve su lagali, priča kroz suze uplašeni Omerović. –Ubili su ga na pravdi Boga, on je bio čist i u našem vozilu nije imalo ništa. Naše vozilo je prazno, bili smo goloruki.

– Kako ću ja živjeti bez mog druga? Ista policija je ubila i mog daidžinog i halinog sina, ovo je treće ubistvo, kaže kroz suze Omerović. Dokle više, da li živimo u ratu, šta se ovo događa?

-Ja više nikada ne mogu biti čovjek, ne mogu da spavam niti da jedem, sve mi je slika ubijenog druga pred očima i ona krv i pištolj i policajac koji drži pištolj, samo je dio svjedočanstva preživjelog Omerovića, koje je šokiralo javnost u cijeloj regiji.

Slučaj ubistva mladića kod Tutina ponovo je na dnevni red stavio sve ono što nedostaje Bošnjacima u Sandžaku, a što bi im se moglo osigurati poštivanjem Ustava i zakona Republike Srbije i u krajnjem slučaju dodjeljivanjem nekog stepena autonomije ovoj regiji. Više je nego jasno da je procenat Bošnjaka koji rade u državnoj administraciji na bilo kojem nivou izuzetno mali. Bošnjaci nisu zaposleni srazmjerno broju stanovnika ni u policiji, sudstvu, zdravstvu, školstvu ili bilo kojem segmentu javnog sektora. Primjenom neprimjerene brutalnosti policija i sudstvo diskriminišu Bošnjake, a pod ekonomskim pritiskom i nesigurnom egzistencijom primorava ih se na iseljavanje.

Sa druge strane, Sandžak je zaostao u infrastrukturnom pogledu za ostatkom Srbije, ali i cijelom regijom. Putne komunikacije između sandžačkih opština su zastarjele i ne ispunjavaju osnovne standarde za sigurno putovanje, tako da se po putnoj infrastrukturi Sandžak može usporediti sa nekim od najnerazvijenijih dijelova Afrike.  Na takvim putevima se svakodnevno gube životi (primjer pogibije predsjednika opštine Tutin Šemsudina Kučevića) i otežan je svakodnevni život stanovništva, a da ne govorimo o nemogućnosti investiranja i pokretanja biznisa tamo gdje nema kvalitetne putne infrastrukture. Stoga nije ni čudo što se radi o ekonomski nerazvijenom regionu čije obilne prirodne resurse bez odgovornosti prema lokalnoj zajednici eksploatiše Srbija, odnosno kompanije u njenom vlasništvu. Može se kazati kako je svaki segment normalnog funkcionisanja društva u sjevernom Sandžaku ugrožen. Upravo se snažna podrška Milu Đukanoviću od strane Bošnjaka u Crnoj Gori može objasniti ovim fenomenom, jer kada vide šta se radi sa njihovim sunarodnicima u Srbiji, bošnjački politički faktori plebiscitarno podržavaju i nezavisnost Crne Gore i članstvo u NATO, ali i generalo vlast DPS-a sa kojim je Bošnjačka stranka u dugogodišnjoj koaliciji. Zahvaljujući tome, Bošnjaci (Muslimani) mogu se smatrati stubom crnogorske nezavisnosti i njenog euro-atlantskog puta.

 U ovakvoj atmosferi tenzija i ugrožene egzistencije veoma je lahko raspiriti i rasplamsati plamen podjela po bilo kojoj liniji pa nije ni čudo što političke podjele u Sandžaku i unutar samog bošnjačkog naroda ponekad dobijaju tako radikalne obrise.

Nasilni incident koji se odigrao krajem 2018. godine kada je više od 50 pristalica Stranke pravde i pomirenja (SPP), čiji je predsjednik Muamer Zukorlić, nasilno ušlo na sjednicu Skupštine grada Novog Pazara blokirajući njen rad, samo je jedan od takvih primjera. Skupštinsko zasjedanje prekinuto je nakon što su pripadnici ostalih stranaka napustili sjednicu, a incident je narušio ionako zategnute odnose u Sandžaku uoči izbora za BNVS 2018. Iz SPP-a su kazali kako su samo željeli dovesti građane da prate rad Skupštine, dok su iz SDP tvrdili da su incident napravili naoružani pripadnici Zukorlićevog obezbjeđenja.

Raskol u Islamskoj zajednici u Srbiji diktirala politika?

Muslimani i ulema Islamske zajednice u Sandžaku i šire u Srbiji su podijeljeni i međusobno posvađani. Problemi u vezi s tim se tiču odnosa između Bosne i Hercegovine i Srbije, kao i međunacionalnih odnosa u tim državama. U takvim uslovima, naročito je osjetljivo djelovanje pripadnika uleme izvan djelokruga Islamske zajednice, što za posljedicu ima produbljivanje sukoba između bošnjačkih političkih faktora i lidera, sve na štetu političke pozicije bošnjačkog naroda.

 Stanje Islamske zajednice u Sandžaku, možda, aktuelizira potrebu da se propiše kodeks ponašanja imama, muftija i drugih pripadnika uleme. Problem organiziranja Islamske zajednice u Sandžaku (Srbiji) nadilazi nadležnost lokalnih imama. Strategija u tom pogledu je nadležnost najviših organa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Treba graditi lojalnost uleme prema stavovima Sabora, Rijaseta i Reisu-l-uleme Islamske zajednice, što uključuje mogućnost predlaganja za izmjene i dopune tih stavova. Probleme u oblasti organiziranja Islamske zajednice u Sandžaku (Srbiji) treba rješavati u korist jedinstva, a ne u korist izazivanja i produbljivanja sukoba unutar bošnjakog naroda, sa implikacijama pogoršanja međunacionalnih i međudržavnih odnosa.

Prema mišljenju velikog broja dobrih poznavalaca prilika u Sandžaku, sukob koji će rezultirati dvjema islamskim zajednicama u Sandžaku i Srbiji počeo je daleko ranije nego što je na vidjelo izbio politički sukob Ugljanina i Ljajića. Prema toj verziji događaja stvarni sukob oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka koji je eskalirao formiranjem dvije paralelne IZ izbio je u drugoj polovici devedesetih godina između mladog i ambicioznog muftije Muamera ef. Zukorlića i lidera SDA Sulejmana Ugljanina, pisao je 2008. godine aktuelni savjetnik reis-ul uleme Huseina ef. Kavazovića, Muhamed Jusić, u autorskom tekstu u magazinu ‘Start’.

Rivalstvo oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka počinje skoro odmah nakon Ugljaninovog povratka. Balkan Insight je izvještavao kako su se njih dvojica sukobili oko finansijskih pitanja, iako nije definisano kojih. Drugi izvori tvrde da su se sukobili oko vakufske imovine koju Ugljanin nije htio vratiti IZ-u nakon što je postao gradonačelnik Novog Pazara. Iako je prije moguće da je to posljedica, prije nego razlog sukoba. Ljudi bliski muftiji će iskoristiti svaku priliku da vam kažu kako je Ugljaninu jednostavno smetao neko utjecajan i omiljen u narodu kakav je bio Zukorlić i da je do eskalacije sukoba došlo jer muftija nije htio biti produžena ruka Ugljanina i neko ko će biti njegov poslušnik. Za njih je Zukorlić simbol zaštite integriteta IZ i institucije imama pred samovoljom jedne političke opcije. Sa druge strane, spočitavaju Ugljaninu da nije ostao uz svoj narod devedesetih, što je prema njihovom sudu, muftija učinio.

Mediji bliski SDA i Ugljaninu, međutim, konstantno ponavljaju kako je muftija izašao iz svojih okvira i kako se počeo direktno baviti politikom što njegovoj funkciji ne priliči, te da kao neko ko je politički aktivan i ko se javno priklonio jednoj bošnjačkoj opciji protiv druge, ne može više obnašati tu funkciju. Također, naglašavaju kako je Ugljanin bio prisiljen boraviti u egzilu nekoliko godina tokom devedesetih i da je u tom periodu internacionalizovao pitanje statusa Sandžaka.

Zukorlićev raskol sa Ugljaninom su iskoristili njegovi politički oponenti, naročito Rasim Ljajić iz SDP-a, koji je postao muftijin favorit na izborima, što se sasvim sigurno odrazilo i na izbornim rezultatima. Međutim, stvarni problemi su počeli kada je sukob oko utjecaja među Bošnjacima u Sandžaku privukao pažnju političkih centara moći iz Beograda, piše Jusić.

Nije tajna da je tadašnji sandžački muftija ima dosta blizak odnos sa ubijenim premijerom Zoranom Đinđićem. Zukorlić je za svoju podršku od Đinđića dobio brojne usluge, od saglasnosti za otvaranje prvog Internacionalnog univerziteta u vlasništvu IZ, do toga da je muftija bio član zvanične državne delegacije Srbije koja je putovala u posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ta podrška zvaničnog Beograda još je više ojačala poziciju muftije, ne samo kao neprikosnovenog vjerskog lidera nego i onog političkog, navodi Jusić u svome tekstu.

Dobri odnosi između Đinđića i Zukorlića podjednako su smetali kako Zukorlićevom oponentu Ugljaninu, tako i Đinđićevim političkim rivalima okupljenim oko Koštunice. Iako apsurdno, ovakav razvoj situacije zbližio je dvojicu nacionalista onog bošnjačkog – Ugljanina sa onim srpskim- Koštunicom. Novi savezi su bili skovani, i ono što je do tada bio unutarsandžački problem sve više postaje bitka koja se nerijetko vodi u skupštinskim klupama i političkim kuloarima Beograda, navodi Jusić.

Ustvari, Zukorlić nema dosljednih ideoloških i političkih kriterija za saradnju sa srbijanskim liderima, pa se eksponira kao blizak saradnik,  i krajnje i blaže ekstremnih među njima. Svi su oni zainteresirani da grade kanale utjecaja prema Bošnjacima Sandžaka, što je logično, jer im nije svejedno kuda odlaze bošnjački glasovi na izborima. Svi su oni zainteresirano da se putem Zukorlića kao vjersko-političkog vođe, bošnjački narod sroza na vjersku skupinu.

Svaka politička moć ima svoje izvore, ili na snažnim moralno-etičkim vrijednostima koje krase nekog lidera ili pak na ekonomskoj moći. Zukorlić je eksponiran kao  finansijski moćan, što u aktuelnoj socijalnoj i ekonomskoj krizi omogućava da pridobija podršku među Bošnjacima Sandžaka. Sasvim je drugo pitanje, od kuda jednom vjerskom službeniku toliko novac sa kojim raspolaže po ličnom nahođenju izvan bilo kakvog institucionalnog kriterija. Onaj ko jača finansijsku moć bilo čiju izvan legalnih institucija, čini lošu uslugu bošnjačkom narodu. Finansijska moć, omogućava neovisnost Zukorilića od institucija, ali istovremeno i „ovisnost „ drugih  od Zukorlića. Sve su to nečije igre na štetu ovog naroda. Osloncem na svoju finansijsku ovisnost, Zukorlić se ponaša oholo, što je u konačnom antiislamski.

Izdvajanjem Crne Gore iz državne zajednice i podjelom Sandžaka između dvije suverene države, te usvajanjem Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama (objavljen, 20.4.2006, u Službenom Glasniku: 36/06) koji eksplicitno kaže kako u Srbiji može postojati samo jedna jedinstvena tradicionalna Islamska zajednica, počela je utrka za ujedinjene svih muslimana u Srbiji u jednu zajednicu, ali i utrka za državni legalitet.

19. februara 2007, beogradski muftija Hamdija Jusufspahić je sebe proglasio Reisul-ulemom Islamske zajednice Srbije. Ovakav potez Jusufspahića koji je uz sebe imao još i svoga sina Muhameda u Sandžaku je dočekan sa podsmijehom. Zvaničnici Mešihata IZ u Sandžaku su novi Rijaset nazivali „porodičnim biznisom porodice Jusufspahić“ ukazujući na svu apsurdnost pokušaja nekoga ko kontroliše jednu ili dvije džamije u Srbiji da se nametne za legitimnog predstavnika muslimana naspram Mešihata IZ Sandžaka, koji je samo u Sandžaku koji je upravljao sa 120 džamija sa aktivnim džematima, naveo je Jusić.

Konačan udarac ideji od Sarajeva odvojenog „srbijanskog Rijaseta“ trebao je uslijediti 27. marta 2007. kada je održan Ujediniteljski Sabor koji je trebao ujediniti sve muslimane u Srbiji u jednu jedinstvenu Zajednicu koja bi trebala zadržati svoju autonomiju s tim da bi se duhovni centar bošnjačkim muslimanima ostalo Sarajevo, a albanskim Kosovo. Na ovaj Sabor je uredno pozvan i srbijanski reis Jusufspahić kome je ponuđena pozicija muftije Beogradskog. Jusfspahići su to, naravno, odbili. Među brojnim zvanicama koje su prisustvovale Saboru našao se i reisul-ulema IZ BiH Mustafa ef. Cerić, reisul-ulema IZ Makedonije Sulejman ef. Redžepi, te reisul-ulema IZ Crne Gore Rifat ef. Fejzić.

Objediniteljski Sabor Islamske zajednice u Srbiji verifikovao je mandate 54 člana Sabora Islamske zajednice u Srbiji sa područja Sandžačkog muftijstva, Preševskog muftijstva, Novosadskog muftijstva i Beogradskog muftijstva. Sabor je dobio svog predsjednika, i to Hajrudina ef. Tutića, i dva potpredsjednika – jednog s područja Preševskog muftijstva, a drugog s područja Novosadskog muftijstva. Ostalo je upražnjeno mjesto za područje Beogradskog muftijstva koje se nudilo Jusufspahićima za koje se vjerovalo da će se prije ili kasnije priključiti jednoj jedinstvenoj zajednici. Usvojen je i novi Ustav Islamske zajednice u Srbiji, kao najviši pravni akt kojim se uređuje ustrojstvo ove zajednice, koji zajednicu predviđa kao izrazito decentralizovanu strukturu gdje veliki značaj i odgovornost imaju muftijstva kao glavne regionalne organizacione jedinice. Njime je omogućen nastavak tradicionalnih vjerskih duhovnih odnosa i sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini i sa Islamskom zajednicom na Kosovu, piše Jusić.

Za predsjednika Mešihata i muftiju Sandžačkog izabran je Muamer ef. Zukorlić na period od godinu dana (do raspisivanja izbora). Sjedište Islamske zajednice, vjersko i administrativno, ostalo je u Novom Pazaru, a prema odredbi Ustava, Islamska zajednica bi trebala imati i svoje drugo sjedište u Beogradu, prije svega za one službe koje će biti zadužene za saradnju sa državnim organima i diplomatskim predstavništvima, te drugim predstavništvima međunarodnih institucija i organizacija koja se nalaze u glavnom gradu tj. Beogradu- istakao je Muftija Zukorlić na press-konferenciji nakon okončanja rada Sabora, stoji u Jusićevom tekstu.

Ugljanin i Jusufspahići nezadovoljni razvojem događaja, dešava ‘puč’ u IZ

Zakon je nalagao da se ta zajednica prizna kao jedini legitimni predstavnik muslimana vjernika u Srbiji. Međutim, pored oca i sina Jusufspahića koji su bili nezadovoljni ovakvim razvojem događaja, pojavio se Zukorlićev stari rival- Ugljanin, koji nije mogao dozvoliti da Zukorlić toliko ojača. Osim toga, srpskim nacionalistima u Beogradu bilo je nezamislivo da država prizna jednu Islamsku zajednicu koja pored vjerskog, artikuliše i nacionalne interese muslimana, prvenstveno Bošnjaka i Albanaca.

Nezamislivo im je bilo da bi Priština i Sarajevo mogli imati direktan utjecaj na muslimane u Sandžaku i Peševskoj dolini. S obzirom da bi IZ u Srbiji formalno- pravno i dalje bila dio IZ BiH, to bi vjerovatno značilo da bi po uzoru na ugovor koji je Srpska pravoslavna Crkva u Srbiji potpisala sa državom BiH, Beograd morao potpisati ugovor sa reisul-ulemom u Sarajevu. Bio je to razvoj događaja koji Koštunicini nacionalisti nisu mogli ni zamisliti. Ponovo su proradila stara savezništva. Dok Jusufspahići nisu mogli osigurati značajniju podršku svojoj ideji na terenu, to se nije moglo reći za Ugljanina i njegovu SDA, koji su i u samom Sandžaku bili u stanju organizovati ozbiljnu opoziciju Zukorliću, čak i među imamima. I upravo su to i uradili, piše dalje Muhamed Jusić u tekstu o raskolu u IZ Sandžaka.

Dok je Muftija Zukorlić bio na službenom putu van zemlje, neki bi rekli i da je ‘odveden’, grupa imama i sabornika lojalnih Sulejmanu Ugljaninu održala je vanrednu sjednicu Sabora, 3. oktobra 2007. na kojoj su sa svih funkcija smijenili Muamera ef. Zukorlića. Prisutni sabornici su za novog reisa izabrali imama iz Tutina Adema ef. Zilkića koji je izrazio svoju lojalnost dotadašnjem reisu Jusfspahiću. 11. oktobra 2007. Hamdija ef. Jusufspahić je u beogradskoj Bajrakli džamiji predao menšuru srpskom reisu Zilkiću koji je formalno preuzeo upravljanje Islamskom zajednicom Srbije (umjesto Islamske zajednice u Srbiji kako se nazva zajednica koju tada predvodi Zukorlić).

Međutim, muftija Zukorlić je vrlo brzo sazvao većinu članova Sabora i proglasio odluke Zilkićevih pristaša nevažećim. Kada se reis Zilkić vratio, nakon primanja menšure u Beogradu u Novi Pazar, na glavnom gradskom trgu dočekale su ga dvije grupe vjernika: oni koji su u njemu vidjeli novog reisa i oni koji su mu zviždali kao izdajici i beogradskom poltronu. Bio je to ujedno i prvi veći sukob dva tabora koje su prenijeli svi mediji. Od tada traje sukob za skoro svaku džamiju, dok su nasilni incidenti postali svakodnevnica u Sandžaku, poentirao je Jusić.

Ujedinjenje IZ u Srbiji bila je tema u koju su uključeni najistaknutiji autoriteti, čak i uz pomoć Dijaneta, uprave za vjerske poslove Republike Turske. To je izrazito krupan problem, ne samo odnosa između Srbije i BiH, već i odnosa između Kosova i BiH.

Najbolje bi bilo ako bi SPC u BiH postala autokefalna, priznata kao posebna u odnosu na Patrijaršiju u Beogradu. Međutim, to je iluzija. Ako se Srbija zalaže da SPC bude u svim  dijelovima Balkana i da se ne priznaje MPC i CPC, postavlja se pitanje sa velikom političkom težinom zašto se IZ u Srbiji, ne može smatrati jedinstvenom IZ u BiH sa centrom u Sarajevu. Uz to, vrlo je brojna albanska populacija u Srbiji, kaoja također ima svoje nacionalne težnje da albansko stanovništvo bude organizirano u okviru IZ Kosova.

Rješavanju tih problema nisu dorasli ni političari jni vjerski poglavari koji su isključivi, teatralni, ekscesni … U rješavanju tih pitanja treba mnogo više smisla za razumijevanje i iznalaženje rješenja koje doprinositi miru i sugurnosti, a ne podrivati mir i sigurnost pojačavanjem međunacionalnih trvenja. Mir i sigurnost treba biti osnovna ambicija u rješavanju tih pitanja čije se rješavanje ne može prepustiti kontroverznom Zukorliću, niti bilo kome ko nema dignitet i autentičnost  na osnovama uvažavanja činjenice da organizacija IZ u odnosima Srbije i BiH, odnosno u odnosima Bošnjaka i Srba zadire u krupna politička pitanja.

Vjerovatno je da se treba dogoditi stišavanje međunacionalnih tenzija, odnosno da se treba dogoditi stanje veće stabilnosti u međudržavnim odnosima, pa da se tek na osnovama političke stabilnosti rješavaju odnosi unutar IZ. Naravno, bilo bi još bolje da se razumno riješe odnosi unutar IZ pa da ta rješenja budu doprinos bržem rješavanju otvorenih međunacionalnih i međudržavnih pitanja od značaja za sigurnost i mir.  Uglavnom, tretirati Zukorlića da je faktor rješavanja tih pitanja krajnje je neozbiljno.

Kao rezultat novih podjela i procesa formirana je i treća velika bošnjačka partija BDZ.

Može se kazati da su Jusufspahići, koji su za vrijeme srbijanske agresije na BiH, uvijek stajali na strani Miloševićevog režima i otvoreno ga podržavali, također pomogli da se uzdigne vjerski autoritet Zukorlića, čiji je ugled tada bio poljuljan stajanjem, kako su navodili mediji bliski SDA Sandžaka, na stranu Rasima Ljajića.

 Uloga Jusufspahića je bila da Miloševićevom režimu daju ‘humano lice’, kada je najviše napadan na Zapadu kao balkanski kasapin koji vrši genocid nad bosanskim muslimanima. Naslovnice širom Evrope su govorile o zločinima Miloševićevog režima, a prijateljstvo sa Jusufspahićima, bilo je navodni dokaz srpske strane, da Milošević ne mrzi i nije ‘sposoban’ organizovati i uraditi bilo kakvo zlo muslimanima, jer kako da organizuje istrjebljenje, progon i genocid, kada mu je kućni prijatelj jedan muftija porijeklom iz BiH. Miloševićeva propagandna mašinerija tada je širila dezinformacije da je Alija Izetbegović  bio kriv za rat i secesiju, rušenje zajedničkog života te radikalizaciju muslimana, plasirajući brutalne laži da se ‘srpska djeca bacaju lavovima’, da  ‘Alija hoće u Evropi islamsku državu, kakva ne može proći ni u arapskom svijetu’, te da Srbi, kako je to navodio i Karadžić u svojoj odbrani u Haagu, ‘samo brane Evropu od islamskog fundamentalizma’. Za sve zasluge koje je uradio za Srbiju, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, uručio je Hamdiji Jusufspahiću ‘Sretenjski krst prvog reda’ za doprinos u očuvanju ‘dostojanstva Srbije’.

Sa druge strane, formiranjem ‘srbijanskog rijaseta’ krenula je ‘ofanziva’ i srbijanske policije , koja je želeći nametnuti nove vjerske autoritete po volji Beograda, za vrijeme namaza u obući ulazila u vjerske objekte, istjerivala imame i šikanirala vjernike. U sukobima je dolazilo i do prolijevanja krvi, a klasičan primjer je bio incident na postavljanju kamena temeljca za zgradu Medrese u Tutinu. Pucnjave su postale svakodnevnica i u Novom Pazaru gdje su vjernici bili prisiljeni da se bukvalno bore i osvajaju jednu po jednu okupiranu džamiju što je rezultiralo bilansom od nekoliko ranjenih osoba. Ovi događaji su simpatije i podršku građana preusmjerili tadašnjem muftiji Zukorliću, budući da su Islamsku zajednicu smatrali posljednjim stubom odbrane i jedinu bošnjačku instituciju u kojoj za razliku od drugih, ‘Beograd’ nije imao apsolutnu kontrolu.

Nakon ovih nemilih događaja, građani su počeli na Tadićevu vlast gledati kao na neprijateljsku, a policija se stavila otvoreno na jednu stranu, stranu pučista u IZ, što je kulminiralo nemilim scenama na Hadžetu nekoliko godina kasnije. Takvo je raspoloženje vladalo u narodu, a drugo je pitanje da li je cijeli proces bio dio složene obavještajno-psihološke operacijekoja je trebala poslužiti etabliranju Zukorlića kao političkog faktora.

Dokumenti američke ambasade objavljeni na WikiLeaksu

Zanimljivo je da je WikiLeaks 2011. godine objavio dokumente i izvještaje američke ambasade u Beogradu iz 2007. godine u kojima se tretiraju i događaji u Sandžaku iz 2006. Kameron Manter piše da je Sandžak „jedan od posljednjih ostataka Miloševićeve ere gdje lokalni političar uspostavlja svoju moć putem manipulacija, prinuda i zastrašivanja“. Manter tvrdi da je Ugljanin optužio SAD za rascjep u lokalnoj Islamskoj zajednici i da je rekao da Amerika podržava muftiju Muamera Zukorlića. Lokalni opozicioni lideri i predstavnici NVO bili su zabrinuti zbog Ugljaninove represivne vladavine, a Aida Ćorović nazvala ga je „sandžački Milošević“.

Manter podsjeća na Ugljaninovu prošlost, usko ga povezujući s metodama vladavine Slobodana Miloševića. Kao jedan od osnivača SDA, stranke Alije Izetbegovića, Ugljanin je počeo naoružavanje Sandžaka u ranim devedesetim, kako bi se on otcijepio od Srbije. Kasnije je Ugljaninova stranka raskrstila s tim i ušla u koaliciju sa DSS Vojislava Koštunice. Manter je napisao da  je Koštunica „inscenirao sukob među muftijama preko svoje ‘mačije šape’ u Sandžaku – Ugljanina“. Ambasador Manter navodi da je Ugljanin koristio brutalnu taktiku da ostane na vlasti, „uključujući i krađu na (tada) posljednjim lokalnim izborima 2006“.

Kako Wikileaks obznanjuje u depeši Američke ambasade u Beogradu pod šifrom 002BELGRADE00001627, depeša broj 8, Ugljanin je svake godine tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i opasade Sarajeva iz Istanbula, gdje je odbjegao, posjećivao Sarajevo. Američka ambasada spominje da je prvi put imala kontakt sa Ugljaninom tokom rata u Sarajevu 1994. Američka ambasada Ugljanina, također, opisuje kao čovjeka koji je napravio nagli zaokret od politike slijeđenja Alije Izetbegovića do politike potčinjvanja Slobodanu Miloševiću.

Kaže se da je uspio pobjeći u Tursku kada su pohapšeni svi aktivisti SDA Sandžaka zbog zalaganja za specijalni status Sandžaka, a onda se 1996. godine, redovnom Jatovom linijom vraća u Novi Pazar uz policijsku pratnju iz Beograda. Vratio se uz dozvolu Slobodana Miloševića – kako se u depeši pod brojem 8. spominje.

Iznevjerena očekivanja i stvaranje BDZ-a

Na izborima 2008. godine muftija sandžački je podržao koaliciju okupljenu oko DS-a Borisa Tadića, u sklopu koje se nalazio i SDP na čelu sa Rasimom Ljajićem. Uprkos pobjedi tog bloka i Tadićevom izboru za predsjednika Srbije, situacija u IZ-u se nije promijenila i može se kazati da je raskol samo produbljen uz asistenciju pojedinih struktura vlasti. Već 2008. godine uz posredništvo turske ambasade u Beogradu dolazi do uspostavljanja koalicije Ugljanin-Ljajić, čiji je rezultat trebalo biti unutarbošnjačko pomirenje i ujedinjenje islamskih zajednica. Međutim, ta koalicija je naišla na veliki otpor kod Zukorlića, a sve je kulminiralo zastrašujućim događajima na Hadžetu gdje se okupljena masa na poziv IZ-a u Srbiji suprotstavila lokalnim vlastima, kojima je iz Beograda poslana žandarmerija kao podrška.

Cijeli događaj se može okarakterizirati kao veoma napet, budući da je Hadžet područje na kojem su nakon Drugog svjetskog rata strijeljani mnogi Bošnjaci, po mnogim svjedočenjima bilo je mnogo nevinih, koji su bili označeni kao ‘saradnici okupatora’. Iz sandžačke demokratske partije moglo se čuti kako su na Hadžetu strijeljani fašisti i kolaboracionisti, optužujući uz to muftiju Zukorlića da radi na rehabilitaciji fašista kroz afirmniranje lika i djela poznatog Aćif efendije. Iz Zukorlićevog tabora su odgovarali kako su spomen ploču Aćif efendiji podigli Ljajićevi i Tadićevi koalicioni partneri iz SDA Sandžaka.

Može se kazati i da je tadašnji muftija Zukorlić iskoristio pa čak i zloupotrijebio emocije građana, kako bi se suprotstavio Tadićevom režimu, s ciljem da ga poljulja i naruši mu ugled. Cijelu situaciju kapitalizirao je  formiranjem BDZ-a, za čijeg je predsjednika izabran brat muftijine druge supruge Emir Elfić. BDZ na parlamentarnim izborima 2012. osvaja jedan mandat u Skupštini Republike Srbije.

Prethodno je osnovana Bošnjačka kulturna zajednica (BKZ) koja je učestvovala sa svojom listom i na izborima za BNVS  2010. godine. Tada ju je podržao i Predsjedavajući PS BiH Bakir Izetbegović, bivši  član Predsjedništva BiH u dva mandata i aktuelni lider SDA BiH, riječima:  ‘Koristim priliku da poselamim Bošnjake u Srbiji i u Sandžaku. Bliži se 6. juni dan izbora za Bošnjačko nacionalno vijeće. Čiste savjesti preporučujem Bošnjacima da glasaju za listu Bošnjačke kulturne zajednice.

Naročito ističem ime našeg afirmisanog borca Bošnjaka Muamera ef. Zukorlića, koji se afirmisao i potvrdio kao čovjek koji ima i hrabrosti, znanja i relanosti da učini najviše za odbranu suvereniteta i identiteta Bošnjaka u teškim okolnostima. Moj selam još jednom i svako dobro i uspjeh na izborima koji se približavaju’.

Kasnije se Bakir Izetbegović, kao član Predsjedništva BiH, ograđivao od podrške koju je prvobitno pružio Zukorliću, kazavši da je ‘očigledno pogriješio’.

Listu BKZ-a je podržao i tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH, Haris Silajdžić. Na sastanku u Sarajevu, Silajdžić je pozdravio i podržao sve aktivnosti usmjerene ka provođenju evropskih demokratskih standarda i ravnopravnog položaja Bošnjaka u svim sferama društva, uključujući upotrebu bosanskog jezika, pravo na školovanje, te upražnjavanje vjerskih, kulturnih i svih drugih prava i sloboda, saopšteno je iz Silajdžićevog kabineta februara 2010. godine. BKZ-ova lista je odnijela pobjedu na izborima za BNV 2010. godine, ali ona nije priznata od strane Tadićeve vlasti, te je omogućen nelegalan rad BNV-a, a Zukorlić osniva Narodno vijeće Sandžaka kao paralelnu instituciju.

Može se kazati da su previranja u Sandžaku i IZ-u, nakon svih nevolja, doveli Tursku kao arbitra u odnose između Bošnjaka Sandžaka i Srbije, tako da je sandžačko pitanje ponovo aktuelizirano i internacionalizovano. Uvođenju treće strane kao arbitra najviše je kumovala sama državna politika Republike Srbije svojim nepravednim i diskriminirajućim odnosom prema bošnjačkom narodu i regiji Sandžaka.

Već na samom početku se vidjelo da je BDZ u sjeni vjerskog autoriteta i da to nije emancipovana politička partija, već se svodi na uži krug porodice. Dok su jedni opravdavali taj potez Zukorlićevim nepovjerenjem u druge članove stranke nakon mnogih ‘izdaja’, mnogi su smatrali da je riječ o privatnoj stranci Muamera Zukorlića napravljenoj radi političkog obračuna sa suparničkim liderima Ljajićem i Ugljaninom. Vezanost političke partije uz familijarnu liniju obila se o glavu Zukorliću pa ga ubrzo napušta šura-narodni poslanik i počinje djelovati kao nezavisni poslanik, a kasnije osniva i stranku. Novi Pazar je dobio još jednu bošnjačku partiju suprotstavljenu dvjema velikima koje je u ranijim periodima podržavao Zukorlić. Istovremeno obavljajući funkciju sandžačkog  muftije i političkog lidera koji iz sjene vodi BDZ, Zukorlić je narušio svoj ugled pronicljivog nacionalnog lidera kada je na narednim izborima ušao u koaliciju sa Čedomirom Jovanovićem doživjevši potpuni izborni debakl.

Danas je BDZ prerastao u nacionalno nedefinisanu partiju pod nazivom SPP-Stranka pravde i pomirenja. Više je nego jasno iz djelovanja ove partije kako podržava parlamentarnu većinu na čelu sa SNS-om Aleksandra Vučića, ali ne učestvuje u Vladi Republike Srbije. U javnim istupima nekadašnjeg sandžačkog muftije, a danas narodnog poslanika, primjećuje se  zaokret od radikalne i ekstremističke retorike ka retorici koja zagovara ‘pomirenje’.

 Njegovo današnje ponašanje  koje se ogleda u apsolutnom priznavanju institucija države Srbije i učešću u skupštinskoj većini SNS-a, umnogome objašnjava zašto je Zukorlić za vrijeme Tadićeve vlasti, ili ‘režima’ kako ga je nazivao, ciljano radikalizirao situaciju u Srbiji, posebno u periodu 2011-2012. godine. Stiče se dojam kako je njegov prevashodni cilj bilo rušenje Tadića sa vlasti u Srbiji kroz izazivanje revolta kod srpskog naroda. Tadić  je u očima prosječnog srpskog glasača predstavljen nesposobnim i nemoćnim da se obračuna sa jednim muftijom koji prijeti da će ‘ukoliko njegova kuća dođe u pitanje, gorjeti cijela Srbija’.

Sa druge strane, kako bi spriječio da bošnjački glasovi iz Sandžaka, ali i glasovi muslimana iz cijele Srbije, odu Tadiću, Zukorlić se kandidovao za predsjednika i tako postao prvi muftija u Evropi koji je ušao u predsjedničku utrku. Tokom predizborne kampanje Zukorlić je naglašavao da građani trebaju glasati ‘protiv Tadića’ uz napomenu da je ‘bolje imati na čelu države iskrenog četnika poput Nikolića, nego lažnog demokratu poput Tadića’. Tadić je zaista doživio poraz na tada održanim predsjedničkim izborima, a Zukorlić se u medijima hvalio kako ga je on srušio jer je, prema njjegovim riječima, u Tadićevom porazu presudio onaj broj bošnjačkih glasova koje je dobio upravo Zukorlić, ogadivši Tadića kao zaštitnika Srbije u očima prosječnih srpskih glasača.

Ko je ko u Bošnjaka?

Zukorlića su mediji često opisivali kao bahatog  i ekstremnog klerika koji se bavi politikom, dok se on branio tvrdnjama da se prva politika umiješala u njegovu sferu djelovanja-religiju i religijsku zajednicu. Također je opisivan kao isključiv i netolerantan, a u tradicijskom pogledu mu se zamjerala bliskost vehabizmu i višeženstvo, koje nije ukorijenjeno u tradiciji Bošnjaka. Posebno lošu sliku ostavio je prilikom obilježavanja  godišnjice genocida u Srebrenici 11. jula 2010., kada se prema medijskim natpisima, pojavio sa kolonom bijelih džipova i natpisom ‘Mufty’, izazvavši pravu pometnju u danu žalosti. Za BDZ, kasniji SPP se govori kako je to ‘hodžanska stranka’ koja služi srpskim strukturama u predstavljanju Bošnjaka ‘vjerskom skupinom’.

Zukorlićevi ideološki i politički oponenti zamjeraju mu da je korak po korak IZ pretvarao u ‘korporaciju kojoj je vjera prestala biti prioritet već sredstvo utjecaja koje pogoduje biznisu i to građevinom, nekretninama, politikom’. Tvrde da je ‘tokom rata u BiH pisao Miloševiću, tražeći da registrira IZ na nivou SRJ, na čijem bi čelu on bio. Dok je prema Bošnjacima vršena represija u Sandžaku, njegovi najbliži saradnici primali su Miloševićevog premijera Mirka Marijanovića i vodili u obilazak novopazarskih džamija’, piše sarajevski Stav. Posebno mu zamjeraju gostovanja na srbijanskim televizijama ‘Heppy’ i ‘Pink’, gdje se često pojavljuje u društvu sa Šešeljem, Lazanskim i sličnim kreaturama beogradskog političkog i medijskog miljea.  U takvim emsijama, sa novom retorikom,  Zukorlić se prema sudu kritičara u potpunosti izvještačio. Sa druge strane,  odgovara na ove optužbe da koristi medije kako bi se obratio građanima i širio svoju ‘političku poruku pomirenja’, naglašavajući da ne bježi od debate i dijaloga sa bilo kim, za razliku njegovih političkih oponenata u Sandžaku.

Valja istaći kako se tokom borbe za očuvanje jedinstva IZ u Srbiji, Zukorlić i politički profilirao uz značajan uticaj reis-ul-uleme Mustafe ef. Cerića. Tokom tog perioda u javnost su lansirali tezu kako su Bošnjaci jedini narod na Balkanu bez nacionalne države, pledirajući valjda da je nužno osnivanje jedne takve države koja bi bila zaštita i garant opstanka Bošnjaka, napominjući kako su Bošnjaci narod koji je preživio više genocida zbog toga što nisu imali nacionalnu državu koja bi brinula o njima.

U tu svrhu su i počeli osnivati ‘krovne institucije’ sa nacionalnim predznakom uključujući i Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti i to sve na teritoriji druge države Srbije. Ističući kako je ZAVNOBiH-ska formula da BiH nije ni bošnjačka, ni srpska, ni hrvatska, već i bošnjačka, i srpska i hrvatska, zastarjela i nedostatna jer to znači da je ‘Bosna ničija’, reis Cerić je svjesno ili nesvjesno predstavljajući Bošnjake u vjerskom smislu, prema mišljenju pojedinih autora legitimisao srpske težnje za promjenom AVNOJ-evskih granica na Balkanu, djelujući tako subverzivno prema sopstvenoj državi BiH. Svrhu potrebe formiranja nacionalne države Bošnjaka elaborirao je i akademik BANU-a Ferid Muhić, koji je bio još radikalniji, ističući u svojim nastupima da ‘Bošnjaci trebaju uzeti što imaju, jer bi inače mogli ostati i bez toga’. Sve ovo u javnosti je davalo dojam kako Bošnjaci više ne žele zajedničku državu BiH i kako žele nacionalnu državu. Kasnije je Zukorlić kroz svoju platformu pomirenja između Bošnjaka i Srba otišao korak dalje u smislu međunacionalnog dogovora o odnosima u budućnosti, što je kod nekih srpskih političara pobudilo nadu da se kod Bošnjaka stvara kritična masa spremna na pregovore o teritorijalnom preustroju država Balkana, pa se u tom svjetlu mogu posmatrati i inicijative za razmjenom teritorija između Beograda i Prištine, koje zagovara Vučić.

Kao proba tog scenarija trebala se odigrati ‘korekcija granica’ između BiH i Srbije, što je spriječio lider SDA i tadašnji član Predsjedništva iz reda Bošnjaka, Bakir Izetbegović, tražeći formiranje posebnih komisija koje bi na naučnoj bazi ocijenili ko je gradio hidroelektrane na Drini, zbog kojih je srpska strana, govoreći da ih je Srbija u potpunosti izgradila,  tražila čak  razmjenu teritorija sa BiH ‘metar za metar’ na šta su bili spremni pristati Mladen Ivanić i Dragan Čović, članovi Predsjedništva BiH iz reda srpskog i hrvatskog naroda. Izetbegović nije nasjeo na ovu podvalu, već se pozvao na nepovredivost granica koje je utvrdila Badinterova komisija.

Predsjednik Stranke pravde i pomirenja i srbijanski poslanik Muamer Zukorlić izjavio je za srbijanske medije u augustu 2018.  da podržava Aleksandra Vučića u rješavanju kosovskog pitanja, ali da je promjena granica na Balkanu najrizičnije rješenje. Zukorlić je kazao da je potrebno da Vučić razjasni šta znači razgraničenje, jer to može biti priznavanje postojećih granica, ali može biti i njihova promjena. “To posljednje je najrizičnije, jer nigdje na svijetu, a posebno na Balkanu, nemamo ozbiljnih primjera da je do promjene granica došlo bez sukoba”, ocijenio je Zukorlić.

Posebno se opasnim ocjenjuje ranije Zukorlićevo subverzivno djelovanje protiv Crne Gore, koja tada još uvijek nije bila članica NATO-a, kroz težnju da preko Islamske zajednice koja djeluje paralelno sa crnogorskom nametne i politički uticaj, u svrhu čega je formirano i krilo BDZ-a za Crnu Goru. Sukobljavajući se u više navrata  sa reisom Fejzićem, muftija Zukorlić za sebe ističe da je „domaćin, a ne gost“ u oba dijela Sandžaka te da će ga oni političari koji to razumiju imati za  sagovornika „u cilju očuvanja i afirmacije mira, stabilnosti i prosperiteta i države i naroda.“  Svi koji afirmiraju Crnu Goru kao državu, na meti su velikosrpskih nacionalista, odnosno svi koji na bilo koji način dovode u pitanje i podrivaju državnost Crne Gore, saveznici su velikosrpske ideologije i politike, bez obzira da li to čine svjesno ili nesvjesno. Iz ovoga se da zaključiti kako se Zukorlić, svjesno ili nesvjesno, opirao ulasku Crne Gore u NATO, što je bilo na liniji srpskih interesa. Isto to je, prema mišljenju pojedinih analitičara, ranije radio i Koštunica preko svog eksponenta Sulejmana Ugljanina, u godinama kada se odlučivalo o osamostaljenju Crne Gore od državne zajednice SCG. Na jednom od mitinga kojem je uz Koštunicu prisustvovao i mitropolit Amfilohije Radović, Ugljanin je poručio ‘ Crna Gora, Sandžak i Srbija, to je jedna familija’, izazvavši oduševljenje mase koja se protivila crnogorskom referendumu o nezavisnosti.

Brojni su autori, iznenađeni retorikom i ponašanjem Zukorlića, dolazili do zaključaka kako u političkom smislu djeluje zajedno sa reisom Cerićem, ali i političkim liderima poput Zlatka Lagumdžije i Fahrudina Radončića. 

Izražavali su sumnju u političku zrelost, kompetentnost i legitimnost sandžačkog muftije Muamera Zukorlića u pogledu rješavanja složenih pitanja od značaja za ljudska, nacionalna, kulturna i univerzalna ljudska prava i slobode Bošnjaka u Sandžaku. Posebno jer je, zaoštrivši retoriku tokom 2011. godine,  pozivao na pobunu Bošnjaka Sandžaka protiv beogradskih vlasti metodama „neposlušnosti“ i „masovnih protesta“,  što je asociralo na pobune naroda protiv režima u više muslimanskih zemalja od početka iste  godine, ali i na prijetnju pobunom („sarajevskim proljećem“) koju je, reisu-l-ulema, Mustafa ef. Cerić, tada izrekao povodom rasprave o vjeronauci u sistemu obrazovanja Sarajevskog kantona. Reis Cerić je posebnim saopćenjem za javnost ohrabrio Zukorlića, dajući mu tada „punu podršku“.

Braneći tezu da se Zukorlić kao vjerski lider previše bavi politikom prigovarano mu je da instrumentalizirajući IZ, „kopira“ poznate događaje iz procesa disolucije bivše SFRJ. U tom smislu, spominjalo se osnivanje BANU-a i donošenje Deklaracije Narodnog vijeća Sandžaka za izradu „programa nacionalnog opstanka bošnjačkog naroda“, kao i aktivnosti radi osnivanja sandžačkih predstavništava u Briselu, Sarajevu, Istanbulu, Vašingtonu…kao  „kopiranje“ političke prakse Milorada Dodika, koji je već uspostavio predstavništva RS-a izvan BiH ili političke prakse Dragana Čovića i Bože Ljubića, koji su u Briselu, Vašingtonu … uspostavljali predstavništva Hrvatskog narodnog sabora.

Budući da je srpskim ekstremistima  nužna afirmacija stava da zajednički život Srba, Bošnjaka i Hrvata nije moguć, oni u svojim sredinama upravo to dokazuju, pored ostalog i propagandnim tumačenjem Zukorlićevih političkih aktivnosti. Oni podržavaju i Dodikovo djelovanje s ciljem produbljivanja nepovjerenja između Bošnjaka i Srba, što također ima karakter velikosrpskog nacionalističkog dokazivanja da Srbi i Bošnjaci ne mogu živjeti zajedno, te da je zbog toga nužna podjela BiH.

Iz tadašnjih analiza bilo je jasno da nije moguća stabilizacija međunacionalnih odnosa u BiH bez stabilizacije odnosa između Bošnjaka i Srba u vezi sa statusom Sandžaka u Srbiji. Djelovanje na destabilizaciji prilika u Sandžaku znači djelovanje na usložnjavanju prilika u BiH. U okviru političke strategije podrivanja BiH, srbijanska politika svojim nepravednim odnosom prema Bošnjacima Sandžaka izaziva bošnjačke aktivnosti protiv beogradskog režima, a kada se takve aktivnosti dogode, upotrebljavaju ih propagandnim i drugim metodama, upravo s ciljem produbljivanja nepovjerenja između Bošnjaka i Srba u BiH, Srbiji … čime se želi dokazati da zajednički život ljudi različitih nacija i vjera u BiH nije moguć.

U tom smislu, posebno su značajne  političke diskusije u kojima se Zukorlić krajnje kritički odnosio prema Bakiru Izetbegoviću, tadašnjem članu Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda navodeći u jednoj tv. emisiji kako će Izetbegović platiti ‘političku cijenu’ zbog svojih aktivnosti.

Svoju politiku Zukorlić je kvalificirao „svebošnjačkom“, a otpore svojoj politici  kao neprijateljstvo prema Bošnjacima. Bez ikakvog „svebošnjačkog“ legitimiteta, Zukorlić sebe je lično poistovjećivao sa bošnjačkim narodom u cjelini,  pri tome, nekorektno se odnoseći prema  Bakiru Izetbegoviću kao legalnom i legitimnom  predstavniku bošnjačkog naroda u BiH. U vezi s tim, Zukorlić je jedno vrijeme uživao podršku bivšeg reisu-l-uleme, Mustafe ef. Cerića, akademika Muhameda Filipovića i utemeljitelja „Avaza“, lidera SBB-a, Fahrudina Radončića.

Posebno štetnom i nepotrebnom izjavom, može se smatrati ona koju je dao u intervjuu  Dnevnom avazu, u prilogu  „Sedmica“ od  24.09.2011. kada je kazao:  ‘Da je Izetbegović bio to što danas nama preporučuje, ne bi bilo više hiljada mrtvih Bošnjaka u međubošnjačkim sukobima s Fikretom Abdićem. Ne razumijem Izetbegovićeve poruke, osim na način da on i njemu slični nas u Sandžaku doživljavaju kao problem u pokušaju da otvore novu stranicu s Beogradom. Ali, ne na način da Bošnjaci imaju prava kao i drugi narodi, već da … Bošnjaci ostanu podređeni i da se igra po pravilima Beograda…“ .  Prebacujući na Izetbegovića odgovornost  za ratne sukobe među Bošnjacima u Bosanskoj Krajini, Zukorlić je indirektno rehabilitirao izdajnika i  zločinca Fikreta Abdića. Ustvari, Zukorlić tako grubo napada rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića.

Djelujući direktno protiv režima Borisa Tadića, Zukorlić nije birao sredstva kako bi rušio ugled i autoritet tadašnjeg  srbijanskog predsjednika i njegove Demokratske stranke. Solidarišući se sa Albancma na jugu Srbije koji su se nelojalnošću borili protiv vlasti u Beogradu, po raznim pitanjima, uključujući i bojkot srbijanskog popisa stanovništva, muftija Zukorlić je zloupotrijebio svoje „Narodno vijeće Sandžaka“, te pozvao Bošnjake da bojkotuju navedeni popis.

Neki bošnjački autori su zamjerili Zukorliću zbog ovakvog  poteza, jer prema njihovom mišljenju, Albanci su dobili ono što nisu imali – državu Kosovo, a Bošnjacima se otima ono što oduvijek imaju – državu BiH. Smatrajući da nije korektno, niti politički opravdano da se bošnjačka politika u Sandžaku podređuje albanskoj politici na jugu Srbije i na sjeveru Kosova, oni zagovaraju tezu da je Bošnjacima preče da urede odnose sa Srbima nego da se, bez koristi za Albance, a na svoju štetu, solidariziraju sa albanskom politikom, dok se ista sukobljava sa srpskom.

Može se kazati kako je Zukorlić koristio sve raspoložive metode i sredstva da sruši Tadićev režim,  pa čak iako je to išlo na štetu samih Bošnjaka u Srbiji. Njegova bliskost sa albanskim političkim faktorima Preševske doline u pogledu bojkota popisa, ne treba se smatrati kao pomoć u ostvarenju političkih ciljeva Albanaca, već se na taj ‘savez’  treba gledati kao na sredstvo kojim se ruši Tadić, radi vlastitih interesa. Tako je pozivajući na bojkot popisa stanovništva u Srbiji 2011., prema riječima Ahmedina Škrijelja (SDA Sandžaka), Zukorlić odgovoran što se u Priboju ne izučava bosanski jezik, jer prema službenom popisu nije ispunjena zakonom propisana kvota Bošnjaka za organiziranje nastave, iako ih realno živi sasvim dovoljno da bi po zakonskim propisima mogli izučavati maternji jezik.

Podrška IZ-a BiH Zukorliću nastavljena je i u mandatu reis-ul-uleme Huseina ef. Kavazovića, koji je gostujući na promociji 501. generacije maturanata medrese Gazi Isa-beg u Novom Pazaru istakao kako je ‘ponosan na muftiju Muamera Zukorlića.’  Pored toga, Kavazović je u više navrata prisustvovao različitim manifestacijama u organizaciji Mešihata IZ u Sandžaku na čelu sa aktuelnim muftijom Mevludinom ef. Dudićem, a u svojstvu političara posjećivao ga je Muamer ef. Zukorlić u njegovom uredu u Sarajevu. Ovaj prisan odnos između Zukorlića i Kavazovića, zasmetao je sandžačkim političarima iz drugih bošnjačkih stranaka, što je posebno izrašeno otvorenim pismom koje su uputili reis-ul-ulemi Kavazoviću uoči izbora za BNVS 2018. godine. Tada je 11 predstavnika općina i političkih stranaka Bošnjaka Sandžaka ‘upozorilo na teror koji Zukorlić provodi u Sandžaku’ i pozvalo poglavara IZ-a da ne ‘prisustvujete jednom političkom skupu i promociji izborne liste’.

-Bujrum, dođite u Sandžak! Sandžaklije vas poštuju i ugostit će Vas kako to i priliči. Ali, molimo Vas, dođite kod svih i nemojte zarad jedne interesne grupe okretati glavu od svojeg naroda – navodi se u pismu.

Potpisnici pisma su: Nihat Biševac, gradonačelnik Novog Pazara, Kenan Hot, načelnik općine Tutin i njegov kolega iz Sjenice Hazbo Mujović. Potpisnici su i Sulejman Uglanjin u ime Bošnjačkog nacionalnog vijeća, Salih Hot, SDA Sandžaka, Nihad Hasanović, Sandžačka demokratska partija, Fevzija Murić iz Stranke za Sandžak, Mujo Muković, Bošnjačka narodna stranka, Mirsad Đerlek, Sandžačka narodna partija, Esmin Vućelj, Liberalno-demokratska partija, te Jusuf Mujezinović, Bošnjačka demokratska zajednica.

Posebno ogorčenje u jeku predizborne kampanje za BNV izazvala je sanacija Arab džamije u centru Novog Pazara pod rukovodstvom Mešihata IZ u Srbiji na čelu sa muftijom Mevludinom ef. Dudićem, gdje je prema ocjeni velikog broja građana Novog Pazara, nestručnom restauracijom i uništavanjem prvobitnog izgleda i zidova ovog  vrijednog kulturno-historijskog spomenika, nanijeta nepopravljiva šteta sandžačkim Bošnjacima.

Međutim, uprkos ovim i drugim kritikama, Zukorlić je i dalje ostao snažan politički faktor kako u Sandžaku, tako i u BiH preko nekih drugih stranačkih organizacija i mora ga se uzeti u obzir ukoliko govorimo o istinskom svebošnjačkom ili regionalnom  dijalogu.

 Jedan od pozitivnih primjera djelovanja Zukorlića dok je obavljao dužnost muftije sandžačkog jeste i otvoreni apel da Bošnjaci ne odlaze na strana ratišta, poput onih u Siriji ili Iraku: ‘Protiv sam odlaska naše djece u Siriju i na bilo koje drugo ratište, iako mislim da se nikom ne može osporiti pravo da sa svojim životom radi šta hoće. Mi Bošnjaci u Sandžaku smo malobrojni da bismo bili gorivo za bilo koje veliko pitanje u islamu’. Prethodno je i tadašnji direktor Gazi Isa-begove medrese, Rešad ef. Plojević više puta na hutbama  naglašavao generalni stav protiv odlaska Bošnjaka na strana ratišta. Tako je za magazin ‘Vreme’  kazao: ”Smatram da je bitno da svaki Bošnjak i musliman iz Sandžaka ostane u svom mjestu i nastoji dati doprinos za bolju budućnost svog i svih naroda sa kojima dijeli životni prostor. IZ nema saznanja ko je posrednik u slanju mladih ljudi u Siriju, ali je ubjeđena da to znaju, da mogu i moraju znati državne službe, mislim na obavještajne i službe bezbjednosti.” Plojović, između ostalog, misli da državne službe o tome “ne obavještavaju javnost i ne žele javno govoriti kako bi ministri poput Ljajića u Srbiji ili Radončića u Bosni mogli paušalno i neargumentovano optuživati IZ i njeno rukovodstvo za sve probleme, pa i ovaj… Državne službe su dužne dati odgovor na ovo pitanje, vladajuće garniture su dužne obezbjediti radna mjesta mladima Sandžaka i prosperitetnu budućnost u kojoj će mladi vidjeti mjesto za sebe. Nažalost, to se još ne dešava, a imajući u vidu ko čini vlast u Sandžaku slabi su izgledi da će to i biti“, stoji u izjavi za magazin ‘Vreme’ 16.januara 2014.

Pored ovog poziva, Zukorlić je preko niza institucija i organizacija ponovo reafirmisao korištenje termina Sandžak u srbijanskoj javnosti te naziva Bošnjak, kao tradicionalnog nacionalnog imena tamošnjeg muslimanskog stanovništva. ‘Branio’ je Islamsku zajednicu, ili svoju poziciju, dok ju je predstavljao kao i njeno pravo da Sarajevo smatra svojim duhovnim centrom. Pod njegovim nadzorom obnovljeno je i izgrađeno više desetina džamija u Sandžaku, ali i širom Srbije. Gradio je kulturne centre u Srebrenici i Petnjici. Bosanski jezik se prvi put u Srbiji izučavao na nekom od univerziteta i to na IUNP, što je pomoglo etabliranju bosanskog  jezika u nastavi u sandžačkim školama. Međutim, koliko je napravio štete u sigurnosnom, kulturnom i političkom smislu, tek ćemo moći procijeniti kroz koju godinu, jer se na kraju može desiti da svi ovi resursi, pa i Bošnjaci okupljeni oko Zukorlića, bukvalno završe pod Beogradom, onako kako je to zamjerao političkim oponentima koji u svojim rukama nisu imali tu simboličku vjersku titulu lidera te nisu tako masovno ni mogli okupljati Bošnjake u svoj tabor.

Koliko su Ugljanin i Ljajić pomogli u etabliranju Zukorlića?

Kako navode dobri poznavaoci prilika u Sandžaku i oponenti dr. Sulejmana Ugljanina, strjelovitom političkom usponu muftije Muamera Zukorlića mnogo je doprinijelo tolerisanje Ugljanina na čelu sandžačke SDA. Ugljanin je dva puta ‘bježao’ iz Sandžaka kada se taj narod nalazio u velikoj opasnosti i kao takav izgubio je povjerenje građana posebno u Novom Pazaru. Tu političku i lidersku prazninu Zukorlić je  tokom devedesetih dobro iskoristio za afirmaciju vlastitog političkog uticaja. Navode da je zahvaljujući  sprezi sa državnim strukturama Miloševićeve i Koštunicine ere, Ugljanin ipak zadržao svoj politički uticaj i danas, te da je najzaslužniji što je Zukorlić  važan politički faktor u Srbiji, jer ipak se radi o njegovom saradniku iz devedesetih.  Međutim, iz Ugljaninovog tabora negiraju ovakve kvalifikacije Ugljaninovog ‘izgnanstva’, opravdavajući ga tvrdnjom da je bio životno ugrožen s početka devedesetih.

Ovih dana ponovo je aktuelizirana ‘sumnjiva politička prošlost Ugljanina’ iz tog perioda u vezi sa ‘naoružavanjem sandžačkih Bošnjaka, slanjem mladića na obuku u Tursku, otvorenim prijetnjama Beogradu promjenom granica i slanjem ‘avijatičara’, kao i drugih izjava, koje se dijelom mogu pripisati žustroj političkoj kampanji, ali sa druge strane povlače i odgovornost za subverzivno djelovanje protiv BiH i prvog predsjednika Predsjedništva BiH te lidera SDA Alije Izetbegovića.  Alija Izetbegović na samom početku višestranačja zalagao se za očuvanje Jugoslavije, uz preduslov da bude demokratska, a kasnije za princip nepovredivosti AVNOJ-evskih granica prema Badinterovoj komisiji.

 Pored toga, stradanje srbijanske novinarke Dade Vujasinović pojedini mediji povezuju sa činjenicama koje je otkrila u Sandžaku, a koje se odnose na nelegalne aktivnosti MUP-a i tadašnje JNA u prodaji oružja sandžačkim Bošnjacima, koju je prema nekim medijskim natpisima i televizijskim izvještajima, koordinirao sam Sulejman Ugljanin.

4Sa druge strane, Sulejman Ugljanin danas ponovo vodi sličnu politiku kao i devedesetih, ali i kakvu je Zukorlić vodio 2011. rušeći Tadića. Ugljanin očigledno sličnim metodama pokušava srušiti Vučića i većinu SNS-a u Skupštini. Ima argumenata za sumnju da Ugljanin, svjesno ili nesvjesno, radi na destabilizaciji prilika u BiH, tako što provocira državu Srbiju vezama SDA Sandžaka sa nekim albanskim liderima i strankama na Kosovu i u Preševskoj dolini,  koji zagovaraju promjenu granica i razmjenu teritorija. Poznato je da  srpski nacionalisti problem Kosova uvijek povezuju sa bh. entitetom RS. Na takav način, prema mišljenju pojedinih autora i političkih oponenata, Ugljanin kao bošnjački politički predstavnik i sve donedavno predsjednik BNVS-a, ustvari legitimiše srpsku tezu o povezanosti Kosova i entiteta RS-a jer u svojim nastupima, govoreći u ime SDA Sandžaka i bošnjačkih institucija, a pod firmom ugroženosti bošnjačkog naroda, direktno se upliće u državna pitanja Srbije, tako što priznaje državu Kosovo,  koju Srbija još uvijek nije zvanično priznala i koju smatra dijelom ‘svoje teritorije’. Također, zbog poznatog stava srpskih predstavnika u vlasti, ni BiH nije zvanično priznala kosovsku nezavisnost.  Na isti način,  kao što to radi Ugljanin u Srbiji, Milorad Dodik, ignorišući državni stav BiH, priznaje rusku aneksiju Krima, Južne Osetije, Abhazije i sl.

Iz Ugljaninovog tabora brane se od ovih optužbi da povezuju Kosovo i RS, navodeći da imaju legitimno pravo tražiti zaštitu vitalnih nacionalnih interesa i prava, koja su ugrožena, a koja se moraju riješiti u sklopu pristupnih pregovora Srbije sa EU.

Bošnjačko nacionalno vijeće, na čijem čelu je do kraja prošle godine bio Ugljanin, pozvalo je ministra vanjskih poslova Kosova Behgjeta Pacollija da posjeti Novi Pazar, što Beograd nije dozvolio. Mediji su objavili faksimil pisma, u kojem se Pacolli poziva da 21. i 22. jula posjeti Bošnjačko nacionalno vijeće, Novi Pazar i druge sandžačke opštne:  “Imajući u vidu opredijeljenost svih država zapadnog Balkana ka evropskim i euroatlantskim integracijama, kao i značaj uspostavljanja trajne stabilosti na području zapadnog Balkana, smatramo afirmativnim da Vi, u svojstvu zamjenika premijera i ministra vanjskih poslova Republike Kosovo, posjetite Bošnjačko nacionalno vijeće, Novi Pazar, kao i druge sandžačke opštine”, piše u pismu BNVS-a.

Nakon što Pacoli nije dobio dozvolu za ulazak u Srbiju, Ugljanin se u Novom Pazaru sastao sa  Redžepom Hotijem, predstavnikom vlade Kosova. Na sastanku Ugljanina i Hotija bila je istaknuta zastava države Kosovo koja je sve vrijeme stajala na stolu, što je poslužilo Dodiku da zahtjeva unošenje zastave RS-a na sjednice Predsjedništva BiH. Pored toga, Hoti je Ugljaninu poklonio i pozlaćeni amblem kosovske države. U saopštenju koje je proslijeđeno iz Prištine, nakon sastanka Sulejmana Ugljanina i prištinskog koordinatora za kulturu, omladinu i sport Redžepa Hotija, navodi se da Sandžak i Kosovo uspostavljaju dobru i čvrstu saradnju. – Bez rješavanja pitanja Sandžaka, region ne može da pronađe mir, navedeno je u saopštenju.

Ugljanin je, kako se navodi, rekao da je Hotijeva posjeta BNV-u veoma važna i da ona sa sobom nosi poruku da su odnosi Albanaca i Bošnjaka dobri i da „niko ne može da ih spriječi“. – Sa nezavisnošću Kosova, sloboda je došla i do Sandžaka, kazao je Ugljanin, koji je u saopštenju naveden kao predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća.

Valja istaći kako je tokom kampanje za izbore za novi saziv BNVS-a, lista na čelu sa Sulejmanom Ugljaninom uporno isticala svoje veze sa Kosovom, a na predizbornim skupovima mogle su se čak vidjeti i albanske zastave, što je izazvalo bijes u Srbiji i narušilo odnose između Bošnjaka i Srba, ali i uzburkalo duhove u entitetu RS. Takvu situaciju ponovo je iskoristio Zukorlić, i kroz svoju kampanju ‘pomirenja’ pobrao političke poene u Sandžaku i simpatije beogradske javnosti, namećući se tako kao zastupnik bošnjačkih interesa u glavnom gradu Srbije. Tako se Ugljanin, prema nekim analitičarima, ponovo našao na usluzi Zukorliću, kojemu je kasnije narušen ugled ‘mirotvorca’ nasilnim upadom u Skupštinu NP uoči izbora za BNV krajem 2018.

Treći sandžački lider, Rasim Ljajić, socijaldemokratski orijentiran, ima svoj dio biračkog tijela u Sandžaku, ali i Srbiji. SDP je uvijek bila umjerena stranka koja je poštovala realnost da se Sandžak nalazi u sklopu Srbije te da tamošnje Bošnjake treba reintegrisati u srbijansko društvo. U redovima SDP-a se nalaze pripadnici različitih nacionalnosti i iz usta funkcionera ove stranke nikada se nisu mogli čuti nacionalistički ili ratno-huškački ispadi, nakon razlaza sa Ugljaninovom SDA. Također nikada nisu dovodili u pitanje AVNOJ-evske granice država proisteklih raspadom bivše Jugoslavije.

 Međutim, brutalna medijska kampanja protiv Rasima Ljajića i njegovog SDP-a, narušila mu je ugled tako da ga se danas u javnosti sve češće povezuje sa nelegalnom trgovinom narkoticima, što vješto koriste preostala dva sandžačka lidera nastavljajući njegovu diskreditaciju.

Posebno se spominje Ljajićev rođeni brat, Esad Kero Ljajić, kao jedna od značajnijih narko bosova u Srbiji. Kero je prema navodima medija još 1991. godine osuđivan zbog trgovine drogom, a njegоva mоć u srbijanskоm pоdzemlju i društvu je enоrmnо rasla, takо da ga je „Blic“ 2004. svrstaо na listu 300 najuticajnijih ljudi u Srbiji, i tо na 194. mjestu. Оdržavaо je veze sa svim kriminalnim, privrednim i pоlitičkim strukturama. Biо je navodno dоbar prijatelj sa Аrkanоm, kоd kоga je znaо čestо svratiti na kafu na Dedinju, a prisustvоvaо je i njegоvоj sahrani, pisali su svojevremeno srbijanski mediji. „Slоbоdna Bоsna“ je 27.03.2003. pisala: „Uhapšenо 30 saradnika Zemunskоg klana u Nоvоm Pazaru, među kоjima i Еsad Ljajić.“ Еsad Ljajić je stradaо 2006. navodno u tоku rada u labоratоriji za preradu narkоtika оd pоsljedica gušenja hemijskim supstancama. Pоstоje tvrdnje da je isti ubijen takо štо su mu zamijenjene bоce sa kiselinоm ili nekim drugim оtrоvnim gasоm. Indicije о naručiоcu njegоvоg ubistva su različite, pisale su beogradske ‘Novosti’.

Upravo je to bio jedan od najsnažnijih aduta protiv Ljajića koje je koristio Zukorlić u posljednjoj kampanji za BNVS, upotrebljavajući u tu svrhu, prema navodima zvaničnika SDP-a i samog haškog osuđenika Šešelja, koji je kasnije napisao i knjigu o navodnim narko relacijama Rasima Ljajića, pozivajući nadležne organe Republike Srbije da pokrenu istragu i reaguju. Kampanja je išla dotle da je Šešelj javno u Skupštini Srbije i na više televizijskih emisija dovodio u pitanje i validnost same fakultetske diplome dr. Rasima Ljajića.

Ljajić je Tužilaštvu za organizovani kriminal 14. januara ove godine dostavio podnesak i zatražio da ga obavijeste da li se protiv njega vodi neki krivični postupak za neko od krivičnih djela za koje se gonjenje pruzima po službenoj dužnosti, a posebno za djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 246 KZ. Tužilaštvo Srbije je 14.4.2019. odgovorilo na Ljajićev upit kako se protiv njega ne vodi istraga: ”Ovim putem Vas obavještavamo da je ovo tužilaštvo izvršilo tražene provjere preko Ministarstva unutrašnjih poslova, kao i uvidom u pisarnicu ovog tužilaštva, nakon čega je utvrđeno da se protiv Vas ne vodi bilo kakav krivični postupak za bilo koje krivično djelo za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti, pa tako ni za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 246 KZ’’

Iz Ljajićevog tabora su napomenuli da ako je brat Rasima Ljajića, Esad Kero, narko novcem finansirao politički uspon Rasima Ljajića, kako to sandžačkom muftiji Zukorliću tada nije smetalo da sarađuje sa Rasimom Ljajićem i podržava ga u kampanjama. U nedavnom intervjuu za ‘Nedeljnik’  Ljajić  se dotakao i ovih tema, prije svega poslova brata i ‘prljave kampanje’ koja je protiv njega vođena.

Navodeći da od takvog napada “nemate odbranu”, Ljajić je za  “Nedeljnik” ocijenio da je to pokušaj njegove kriminalizacije u cilju smanjenja političkog uticaja.

Ovaj posljednji napad nema nikakve veze sa politikom i zato je mnogo teži od onoga iz uslovno ‘bivšeg života’ kada sam bio proskribovan u jednoj maloj zajednici kao izdajnik. Iskreno, pomislio sam da je to dio šire priče, ali sada mi je više nego jasno da je to političko-finansijska akcija Šešelja i Zukorlića – naveo je Ljajić.

Ljajić se ovom prilikom dotakao i teme svog mrtvog brata.

Meni je degutantno da ovo i izgovorim, ali oni preko mog mrtvog brata vode rat sa mnom živim. To je suština cijele priče. Drugog argumenta nemaju. I to zbog brata koji je umro prije 15 godina, i koji je bio osuđen prije 27 godina – konstatovao je Ljajić.

 Još jedan uteg koji stoji za vratom Ljajiću, jeste činjenica da je najdugovječniji ministar u Vladi Srbije te da se skoro nijedna vlada ne može zamisliti bez njega. Sa druge strane, to učestvovanje u izvršnoj vlasti nije donijelo mnogo benefita svim sandžačkim Bošnjacima. Ipak, građani bolje upućeni u stanje u Novom Pazaru, prije i poslije preuzimanja opštinske uprave od strane Ljajićevog SDP-a, će navesti da je grad preporođen u infrastrukturnom pogledu. Asfaltirane su brojne ulice, obnovljen stadion, revitalizirane kanalizacione i vodovodne mreže, unaprijeđena zdravstvena zaštita i sl.

 Treća otežavajuća okolnost za Rasima Ljajića jeste činjenica da je služeći državi Srbiji obavljao poslove koje nijedan drugi član Vlade, odnosno nijedan Srbin, nije želio obavljati. Naime Ljajić je bio na čelu “Nacionalnog savjeta za saradnju sa MTBJ“, odnosno ureda koji je pružao pravnu i svaku drugu pomoć haškim optuženicima. Tako je Rasim Ljajić direktno pomagao odbranu i štitio status optuženih i osuđenih za zločine genocida u BiH, poput Ratka Mladića i Radovana Karadžića, pa i samog Šešelja, što ga je dosta diskreditovalo u očima bošnjačkog naroda, a to se osjetilo i na posljednjim izborima za BNVS gdje je lista koju je podržao završila kao trećeplasirana.

 Još jedna mrlja za Ljajićev SDP jeste i slučaj sitne krađe poslanika njegove stranke u srbijanskoj Narodnoj skupštini, Mehe Omerovića-Obradovića, koja se odigrala na aerodromu u Frankfurtu u sklopu posjete srbijanske parlamentarne delegacije Njemačkoj. Afera je dosta naštetila ugledu same Srbije, a o SDP-u da ne govorimo. Meho Omerović-Obradović  je  zbog pritiska javnosti i političke scene Srbije bio primoran podnijeti ostavku. Međutim, negativna kampanja protiv kadrova SDP-a već godinama je bila na snazi na lokalnom nivou, gdje su članovi ove stranke optuživani za sve i svašta. Tako je na tribini BKZ-a iz 2012. godine  u Sjenici, dr. Admir Muratović prozivao tadašnjeg predsjednika lokalnog  SDP-a Muriza Turkovića  da odgovori ko je ubio njihovog sugrađanina Huseina Derdemeza, iako se zna da predsjednik opštine nije nadležan za policijske istrage.

Koristeći ove slabosti Ugljanina i Ljajića, kao i funkciju muftije te podršku struktura IZ-a na čelu sa reisom Cerićem, a kasnije i sa Kavazovićem, Zukorlić je izgradio respektabilan politički utjecaj sa kojim danas trguje. Mediji u BiH su u nekoliko navrata povezivali sadašnjeg lidera SPP-a Muamera Zukorlića sa Elmedinom Konakovićem predsjednikom novoosnovane stranke ‘Narod i pravda’ koja je dio aktuelne većine u Kantonu Sarajevo.

Valja istaći da je za Bošnjake Sandžaka u BiH najbolje da u okviru SDA BiH ostvaruju svoja politička prava, budući da je to i njihova stranka, kao što je BiH i njihova matična država. Stoga je štetno da se organizuju u ‘zavičajne partije’, ostavljajući dojam da u okviru postojećih ne mogu ostvariti sve ono što im je zakonom zagarantovano. Takvim zavičajnim strankama doprinosili bi razjedinjavanju Bošnjaka i davali poticaj i drugim regijama da na bazi zavičajnog porijekla formiraju političke opcije koje samo usitnjavaju političku moć Bošnjaka.

 Ko je i koliko odgovoran što su Bošnjaci Sandžaka u 21. vijek zakoračili razjedinjeniji više nego ikada ranije, sudit će historija koja se sa ove vremenske distance ne može objektivno ispisati, već će trebati da prođe određeno vrijeme koje će samo pokazati kakvim je plodovima urodilo sjeme razdora posijano  tokom 2000-tih i koliko se ustvari negativno odrazilo i na sigurnosnu situaciju u samoj BiH, ali i na Islamsku zajednicu.

Kako pomoći Bošnjacima Sandžaka?

Sandžak je sigurno regija koja predstavlja neiskorišteni potencijal i priliku u mnogim aspektima. Prirodni resursi kao što su rudna bogatstva i hidro potencijal, odlični uslovi za razvoj poljoprivrede i stočarstva, netaknuta priroda i neponovljivi  historijski spomenici, samo su dio neiskorištenih potencijala koje nudi ova historijska regija poznata po gostoprimljivosti i poštovanju prema musafirima.

Sa druge strane, sandžački Bošnjaci su jedan od najugroženijih manjinskih naroda u Evropi i jasno je da je potrebno što hitnije poboljšati njihov položaj u Republici Srbiji.

Bošnjačka politika iz BiH mora biti izuzetno suptilna i pažljiva kada pristupa problemima u Sandžaku kako bi zaliječila rane nastale podjelama među samim Bošnjacima, ali i one koje je prouzrokovala država Srbija nepravednim odnosom prema ovom narodu kroz dugi niz godina. Ohrabruju posljednji pokušaji lidera SDA BiH Bakira Izetbegovića, koji se prema svjedočenju aktera, u Beogradu susretao sa političkim predstavnicima Bošnjaka Ljajićem, Ugljaninom i Zukorlićem s ciljem da ih izmiri i približi njihove političke stavove. Time je Izetbegović pokazao širinu i odgovornost istinskog nacionalnog lidera i dao do znanja da u Sarajevu postoji dobra volja da se riješe međusobne razmirice između bošnjačkih političkih faktora u Sandžaku. Ukoliko ne bude zrelosti da se prihvati jedna ovakva dobronamjerna inicijativa, to se može smatrati još jednom velikom neiskorištenom prilikom, za šta će biti odgovorni sami lideri Bošnjaka Sandžaka.

Bilo bi dobro ukoliko bi Ugljanin, Ljajić i Zukorlić  zarad boljitka vlastitog naroda napravili neophodne iskorake i počeli zajednički djelovati na političkom planu, ili kroz jedinstvenu listu ili neki drugi oblik udruženog političkog djelovanja, za dobrobit Bošnjaka. Oni kao politički lideri koji uživaju najveću podršku u Sandžaku trebaju imati na umu da su na političkoj sceni, u vjerskom i nacionalnom životu,  prisutni još od početka devedesetih, svaki na svoj način i da se položaj Bošnjaka u tom periodu nije značajnije promijenio u pozitivnom smislu. Trebaju biti svjesni da je u tom periodu iz Sandžaka iseljena, što zbog političkih, što zbog ekonomskih pritisaka, gotovo trećina bošnjačke populacije.

Sva tri lidera, imaju svoje i pozitivne i negativsne strane u karakteru, ali i dobre i loše poteze u politici.

Dr. Sulejman Ugljanin je politički veteran iz Sandžaka i jedan od osnivača SDA. Bez obzira na brojne kontroverze koje su pratile njegovo političko djelovanje, moraju mu se priznati zasluge za afirmaciju političkog života Bošnjaka kako u Sandžaku tako i u BiH. Činjenica da su Bošnjaci Sandžaka tako čvrsto prigrlili ideje i platformu SDA na čelu sa prvim predsjednikom Alijom Izetbegovićem, olakšala je i Bošnjacima u BiH proces nacionalne i političke emancipacije. Stoga je nemjerljiv doprinos Sulejmana Ugljanina, kao lidera Sandžačke SDA, u etabliranju SDA kao snažnog političkog faktora nakon prvih višestranačkih izbora u cijeloj Jugoslaviji. Također, pohvalno je što je kao politički lider u dramatičnim okolnostima pozivao sandžačke Bošnjake da se ne odazivaju u rezervni sastav JNA, niti da idu na hrvatsko ratište. Međutim, Ugljanin već dugo godina politički živi i preživljava  od te stare slave, i SDA Sandžaka treba ozbiljno razmisliti o budućim političkim koracima.

Za ministra Rasima Ljajića treba istaći da od osnivanja SDP-a 2000. godine nije imao ozbiljnijih iskakanja iz okvira svoje političke platforme. Bio je dosljedan u promovisanju nužnosti suživota  i zalagao se za olakšavanje svakodnevnih životnih problema svih građana, te u sklopu svog političkog djelovanja nije otežavao i opterećavo međunacionalne i međudržavne odnose u regiji zapaljivom retorikom ili proizvodnjom tenzija. Vodio je real politiku u veoma teškim okolnostima. Sa druge strane, prisustvo u Vladi Srbije još od 2000. godine predstavlja izuzetno opterećenje za njegovu partiju, koja faktički nije djelovala opoziciono na republičkom nivou već skoro 20 godina, a u tom periodu su se smjenjivale različite vlade i koalicije sa različitim ideološkim usmjerenjima.

Muamer Zukorlić  je službeno najkraće u politici, ali je na različite načine prožimao političku i društvenu scenu u Sandžaku još od 1993. godine kada je postavljen za muftiju. Ima velike zasluge u reafirmaciji vjerskog i kulturnog života Bošnjaka Sandžaka, mnogo je uradio na polju obrazovanja i nauke te podizanja svijesti o ugroženosti prava Bošnjaka. Pokazao je zavidne menadžerske  sposobnosti u kriznim situacijama i više puta pragmatičnim rješenjima zaobilazio sistemske prepreke koje mu je na put postavljala državna vlast. Sa druge strane, ulazak u politiku, neodmjerene izjave i često zapaljiva retorika na samom početku političkog djelovanja, stvorila je o njemu imidž bahatog lidera, što je dio naroda poistovjetio sa borcem za ‘nacionalna prava’. Još uvijek Zukorlić  svojim boiračima šalje dobro istančane i komponovane poruke, i drži se u okviru granica kriznog menadžmenta te izvlači više pluseva nego minusa za sebe i svoju stranku, ali je i u riziku da postane sam problem, ukoliko birači ne  prepoznaju tu njegovu transformaciju kao istinski zaokret. Također, pitanje je koliko Zukorlićevo političko djelovanje odražava autentičnost ukupne bošnjačke politike.

Svi koji se bave društvenom i političkom realnošću u BiH i njenom 
okruženju trebaju imati u vidu značaj afirmacije i zaštite autentičnosti nacionalne politike Bošnjaka, kao i državne politike u ime svih patriotskih snaga BiH.

Taj princip se odnosi i na Sandžak. Bošnjačka politika u Sandžaku će biti autentična ako proizilazi iz temeljnih, kulturno historijskih, socijalnih, ekonomskih i drugih društvenih interesa tog naroda. 

Autentičnost tih interesa podrazumijeva posebne bošnjačke 
interese povezane sa vrijednostima univerzalnog dobra i ne smiju biti u koliziji općeprihvaćenim univeralno ljudskim vrijednostima. Bošnjačku politiku koju vode lideri Bošnjaka u Sandžaku treba preispitati u pogledu njene autentičnosti u naprijed navedenom smislu. Posebno treba preispitati deklarativnu stranu bošnjačke politike i njenu provedbeni dimenziju, dakle političku praksu.

Ako su bošnjački lideri Sandžaka izazvali haotično ponašanje i sukobe u narodu, nevjericu, neizvijesnost, dezorjentaciju …, onda to znači da svi njihovi lideri ili neki od njih djeluju suprotno autentičnim interesima svog naroda, sa rizicima da da takvo suprotno djelovanje odražava neke  ili nečije izvanske interese, čime faktički bošnjačka politika gubi autentičnost.

Neki lideri, posebno Zukorlić, svojim ponašanjem potvrđuju da nemaju razumijevanja šta je to autentičnost nacionalne politike, tako da bez tog razumijevanja stvari, ili po osnovu svog neznanja ili po osnovu mogućnosti da ih je neko izvana instrumentalizirao za svoje interese suprotne interesima Bošnjaka, rade na štetu svog bošnjačkog naroda, pa je irelevantno da li to čine svjesno ili nesvjesno. 

Bošnjačka politika u Sandžaku treba da bude čvrsto povezana sa bošnjačkom politikom u BiH i šire s obzirom na veliku dijasporu. Ako neko neprekidno obilazi dijasporu s ciljem da afirmira sebe a da kleveće svoje konkurente, a bez kontrole prikuplja novac koga troši isto kao i onaj dio imovine koju mu je ostavio babo u nasljedstvo, onda se Bošnjaci Sandžaka moraju upitati, ko radi za njih u njihovom autentičnom interesu, a ko samo za sebe i nekoga izvan bošnjačkog naroda, onda je to veliki problem koga treba realno razmotriti i narodu objasniti kako se ne bi divio što mu je Zukorlić napravio džamiju od mrvica onoga što je u ime tog naroda dobio, a džamiju je napravio prioritetno s ciljem da dobije podršku na izborima. Ljudi koji se tako ponašaju imaju go lični interes u pohlepi za novcem i pohlepi za vlašću.

Dakle, čuvajmo autentičnost deklarirane i praktične politike bošnjačkog naroda, a ta politika obuhvata da se u ime tog naroda ne smije učiniti ništa nikome, posebno ne svojim komšijama Srbima i Hrvatima, što bi štetilo njihovim normalnim ljudskim interesima. 

Sve u svemu, bošnjački narod i građani Sandžaka, od trojice najuticajnijih lidera očekuju politički zrelo ponašanje. Narodu je dosta podjela, Sandžak se prazni, a novi sigurnosni i politički izazovi se naziru na horizontu pa je jedinstveno političko djelovanje potrebnije nego ikada ranije. Poželjno bi bilo da se zajednički zalažu da bude dvodoma Skupština Srbije, kao što je to riješeno u BiH, gdje se kroz Dom naroda štite kolektivna prava svakog naroda.

Ako Ugljanin, Ljajić i Zukorlić  nemaju političku širinu i kulturu da sjednu za isti sto i zajednički se uhvate u koštac sa izazovima i problemima koje je pred Bošnjake donijelo ovo vrijeme, možda je najbolje da onda razmisle o političkoj penziji, a nacionalno kormilo predaju mlađim političarima neopterećenim međubošnjačkim konfliktima i podjelama koji sežu iz perioda devedesetih.

(Global CIR/Amel Jašarević)

Objavljeno u:
  1. […] SANDŽAK-NEISKORIŠTENA PRILIKA (II): Raskorak između normativnih i realnih prava Bošnjaka u Sandžaku SANDŽAK-NEISKORIŠTENA PRILIKA (III): Političko organizovanje Bošnjaka Sandžaka i zahtjevi za autonomijom SANDŽAK-NEISKORIŠTENA PRILIKA (IV): Politička borba i rivalstva bošnjačkih lidera u Sandžaku SANDŽAK-NEISKORIŠTENA PRILIKA (V): Od Koštunicinog diskriminatorskog Ustava preko raskola u Islam… […]

Komentiraj