BEZOBRAZLUK KAO POLITIČKI PRAVAC: SDA nije mogla promijeniti ono što je Konaković ‘donio od kuće’ i iz miljea iz kojeg je potekao

Koliku štetu su državnim interesima prouzrokovale one građanske i lijeve političke opcije te niz kantonalnih strančica, koje nisu željele podijeliti odgovornost formiranja i obnašanja vlasti sa SDA, moći ćemo zbrajati u narednim godinama i decenijama. Međutim, u svojoj štetnosti, takve političke opcije se nisu zaustavile na tome, već aktivno rade da se u BiH ne formira bilo kakva moguća koalicija i institucije državne, federalne i kantonalne vlasti. Dok se bore za komadiće vlasti u Kantonu Sarajevo, u drugim kantonima se dodatno produbljuje politička i ukupna društvena kriza. Sasvim je jasno kome idu na ruku takvim političkim djelovanjem.

Nepostojanje unutarbošnjačkog dogovora je sigurnosna prijetnja za BiH

Dodikovo ‘srbovanje’ u Beogradu na mitingu SNS-a i tamošnje vladajuće koalicije, dokaz je koliko je ohrabren  podjelama unutar bošnjačkog političkog tijela. Čak i sam govori, očigledno likujući, da svojom međusobnom mržnjom Bošnjaci ruše BiH više od Srba i njihovih predstavnika u vlasti.

”Ta priča o tome kako mi rušimo BiH, mila majko, mi smo mala maca, kako bi to narod rekao, u odnosu na to kako je ruše Bošnjaci. Zavađeni su između sebe, zakrvljeni došli su do patološke mržnje između sebe i oni nađu uvijek izlaz u tome da se okupe u mržnji prema Srbima. To je kod njih ključno pitanje…”, naveo je Dodik u nedavnom intervjuu.

 Dodikove riječi ilustruju poziciju koju zauzimaju srpski i hrvatski političari u BiH, koji dovode u pitanje podobnost i sposobnost bošnjačkih političara da ulaze u međunacionalnu komunikaciju, kada ni unutar sebe ne mogu pronaći kompromis i konsenzus o osnovnim nacionalnim i državnim interesima. Dodik tako udara na autentičnost bošnjačke politike, pronalazeći u sukobu bošnjačkih političkih lidera pukotine za svoje subverzivno djelovanje. Iz toga proizilazi da je nemogućnost unutarbošnjačkog dogovora, u stvari, sigurnosna prijetnja za BiH.

Zašto je toliko teško bilo Nikšiću, Kojoviću i Konakoviću da se dozovu pameti , uvide i priznaju grešku koju čine odbijanjem koalicije sa SDA, priča je za sebe.

Sindrom izdaje u bošnjačkoj politici

Najglasniji u svome otporu prema SDA u vlasti je aktuelni predsjedavajući Skupštine KS, Elmedin Dino Konaković. On je prihvatio da, kao predsjednik ‘privatne stranke’, obnaša dužnost predsjedavajućeg  kantonalne skupštine, dok je u SDA kao zamjenik predsjednika kantonalnog odbora bio premijer Vlade KS. Takvi ljudi kasnije zbog svojih frustracija i neispunjenih očekivanja uvijek blate one koji su im najviše pomogli u njihovom političkom ‘usponu’, koji su im pružili ruku prijateljstva kada su ih svi odbacivali.

Tako i Konaković ne propušta priliku da vrijeđa Izetbegovića, njegovu porodicu i druge dojučerašnje stranačke kolege, jer su mu oni najviše pomogli da od jednog ‘prosječnog košarkaša’ izraste perspektivan mladi političar. Međutim, Izetbegović i druge stranačke kolege u SDA, nisu mogli presudno utjecati na Konakovićev odgoj i  formiranje njegove ličnosti, koju je očigledno u ranijem periodu zaokružila porodica, ulica, škola i okolina u kojoj se kretao. Tako je u jednom od najtežih perioda za SDA, Konaković odlučio iskoristiti poziciju koju mu je povjerila SDA i zloupotrijebiti povjerenje Izetbegovića, te formirati paralelnu strukturu unutar SDA, koju je kasnije uz pomoć svog pajdaša Kemala Ademovića, osamostalio u vlastitu ‘kombi stranku’.

Ta ista mahala, koja ga je odgojila, takav postupak bi nazvala izdajničkim, što se često i dešava, a vjerovatno i do Konakovićevih ušiju dođu takvi komentari. Međutim, postavlja se pitanje zašto to nailazi na toliki otpor kod samog Konakovića i šta ga sprječava da dublje sagleda sve aspekte i štete svoje izdaje. Odgovor leži u antibošnjačkom i antibosanskom miljeu u koji se ‘uvalio’ Konaković, a koji mu povlađuje i govori da nije važno šta većina čestitih ljudi misli, već je važno da on bude taj ‘generator pozitivnih promjena’, koji će eto reformisati cijelu političku scenu u BiH, a ta reforma po njima će uspjeti tek kada nestane SDA sa političke scene. Kako može biti generator pozitivnih promjena vojnik koji se ogluši o naredbu svog pretpostavljenog, ili general koji se ogluši o naredbu vrhovnog komandanta koji ima legitimitet naroda? Nikako i to se neće desiti ni sa Konakovićem, a oni koji mu sada povlađuju i huškaju ga da pljuje ruku koja ga je do jučer hranila, iskoristili su i mnoge druge poput njega, koji se sada nalaze u ne tako lijepom dijelu bh. prošlosti.

Sjetit ćete se Harisa Silajdžića, koji je još ’95 u najtežim trenucima po ovu zemlju odlučio otići iz SDA i ostaviti   Izetbegovića da se sa ostatkom lojalnih ljudi uhvati u koštac sa drastično teškom ratnom situacijom još prije NATO intervencije i Daytona. Treba se sjetiti mržnje koju su u vrijeme najtežih ratnih dana i kasnije, prema predsjedniku Aliji Izetbegoviću ispoljavali Mahmutćehajić, S. Halilović, Filipović, … , Oni su ničim opravdanu mržnju nastavili prema predsjedniku Bakiru Izetbegoviću, tako da su svoju destrukciju na štetu političke pozicije bošnjačkog naroda prenijeli na  Konakovića, Kasumovića, Šepića, Kukića … Oni su hrabrili Cerića i Zukorlića, da sa pozicija vjerskih autoriteta  bošnjački nacionalni identitet rastoče i Bošnjake postepeno pretvore u vjersku grupu, a muslimane koji radikalno tumače islam prozvali legitimnim pravcem u islamu. Kako mogu biti legitiman pravac kada nemaju nikakvog spoja sa bošnjačkom vjerskom tradicijom, niti su prihvaćeni u narodu.

Kako su svi oni završili i kakvu percepciju o njima danas narod ima? Isto tako će na kraju skončati i posljednja plejada raskolnika, buntovnika, velikih stručnjaka i izdajnika državnih interesa, jer će ih narod prepoznati kao takve.

Opasnost Konakovićevog populizma

Posebnu opasnost predstavlja činjenica da su Konaković i družina okupljena oko njega,  vični populizmu. U tom smislu i treba posmatrati činjenicu da je svoj ‘duhovni preporod’ koji je kapitaliziran ‘obavljanjem hadža’ dijelio na društvenim mrežama, stičući tako jeftine političke poene. Međutim, ne zaustavlja se samo na tome. Kako stvari stoje, aktuelna šestorka, ili dobar njen dio, već uveliko vodi kampanju za predstojeće lokalne izbore u BiH 2020. godine. Hvale se javno objavljenim  registrima i  spiskovima zaposlenih u javnim preduzećima i institucijama kantona, skrećući tako pozornost sa aktuelne situacije u kojoj se niti šta radi, niti gradi u Kantonu. Za to vrijeme kantonalna vlada i administracija postaje ‘providna’ (transparentna) dok premijer i ministri sa grabljama i kolicima čiste sarajevske parkove, uvodeći glavni grad BiH u kampanju za lokalne izbore, mnogo ranije nego što se očekivalo.

Kada smo već kod transparentnosti, bilo bi lijepo da predsjedavajući Skupštine dostavi javnosti na uvid svoju nastavničku diplomu i dokaze kako je u kraćem vremenskom periodu, prema navodima medija, položio veliki broj ispita. Neka tako bude primjer svima, da krene od sebe i družine koja ga podržava na razne načine, pa onda da to traži od svih ostalih.

Preuranjena predizborna kampanja vladajuće šestorke je ono što bi trebalo zabrinuti sarajevsku SDA, ali i ogranke SDA u Tuzlanskom, Unsko-Sanskom i drugim kantonima te ih  natjerati da se probude i reaguju, umjesto što se pojedinci bave odlukama i pregovorima vrha stranke. Oni trebaju biti svjesni da postoje elementi sumnje da će aktuelna Vlada u KS, populističkim mjerama bez dugoročne strategije, cjelokupni kantonalni budžet staviti u funkciju predizborne kampanje za lokalne izbore, što znači da će se fondovi i sredstva usmjeravati određenim članovima određenih kategorija, udruženja, grupa i interesnih grupica građana, koji će na takav način biti kupovani ili ucjenjivani političkom podrškom aktuelnoj vlasti.

(Global CIR/A. Jašarević)

Objavljeno u:

Komentiraj