SVE PRIMJETNIJE PARAVOJNE MILICIJE: Prijeti li Vencueli ‘libijski scenarij’

Država ima dva centra političke moći, ubogo stanovništvo, razjedinjene vojne snage i basnoslovne rezerve nafte. Ovaj neveseli opis danas odgovara kako Venecueli – latinoameričkoj državi sa najvećim globalnim rezervama ultrateške nafte (oko 300 milijardi barela) tako i Libiji – sjevernoafričkoj zemlji sa najvećim dokazanim rezervama ultralake nafte (46 milijardi barela) u Africi.

Slikovni rezultat za maduro gaddafi

Kako i zašto su Venecuela, ključni snabdijevač naftom zapadnih saveznika u Drugom svjetskom ratu, i Libija, centralna kapija mogućeg priliva miliona migranata u Evropu, zaradile status „propalih” država, složeni je mozaik ambicija međunarodnih aktera globalne petro trgovine i brojnih težnji režima u Karakasu i Tripoliju, piše Politika.

Istovremeno, jednako je neizvesno kakva budućnost čeka te dvije članice OPEK-a, od kojih je Libija 2011. već iskusila vojnu intervenciju Zapada dok Amerika Venecueli već neko vrijeme prijeti armijskim dejstvom.

Zloslutno proročanstvo

U međuvremenu, sudbinu Venecuele je odavno zloslutno prorekao njen diplomata Huan Pablo Perez Alfonso (1903–1979), svojevremeno ministar rudarstva te zemlje, poznatiji kao „idejni otac” OPEK-a, globalnog naftaškog kartela osnovanog 1960. godine u Bagdadu.

„Ja zovem naftu đavoljim izmetom… Donosi nevolje. Pogledajte samo… otpad, korupcija, potrošnja, raspad naših javnih službi. I, dug, dug koji ćemo imati godinama”, upozorio je Perez Alfonso još 1975. godine.

Za južnoameričku državu u kojoj su Amerikanci otkrili naftu dvadesetih godina prošlog vijeka bareli su decenijama bili nosioci fenomenalnog ekonomskog i društvenog razvoja. Koliko 1950. godine dok se većina čovječanstva još borila sa posljedicama Drugog svjetskog rata, Venecuela je po BDP-u bila četvrta najbogatija zemlja svijeta, tada dva puta bogatija od Čilea, četiri puta imućnija od Japana i 12 puta finansijski jača od Kine, navode podaci Svjetskog ekonomskog foruma iz Davosa. U međuvremenu, američke rafinerije u Meksičkom zalivu od tog vremena „štelovane” su za prihvat nafte iz Venecuele, koju su do juče (zapravo, do nedavne odluke Vašingtona da zabrani taj uvoz) koristile za razblaživanje vrijednih petroderivata.

Od kraja Drugog svjetskog rata do prošlog oktobra SAD su bile ubjedljivo najveći kupac nafte iz Venecuele, koju su, za razliku od Kine i Indije (drugi i treći kupac), lavovskim dijelom plaćale gotovinom. Ekonomski bum Venecuele trajao je tridesetak godina: koliko 1982. godine, država inače teritorijom dva puta veća od Francuske, slovila je za najbogatiju zemlju Latinske Amerike, sa izdašnim socijalnim programima, subvencijama za hranu, kao i investicijama u zdravstvu, obrazovanju i transportu.

Pad cijena nafte i početak ekonomske krize

Ipak, globalne naftaške krize sedamdesetih godina prošlog vijeka i potonji pad tražnje deceniju kasnije dramatično su oborile cijenu barela i podstakle početak ekonomske krize u Venecueli koja prije toga decenijama nije ni pomišljala da diverzifikuje ekonomiju i umnoži izvore državnih prihoda. Venecuelu su ubrzo snašle dužnička i valutna kriza, ekonomski haos i naglo siromašenje naroda.

Venecuela se ubrzo obratila za pomoć Međunarodnom monetarnom fondu, instituciji koja je Karakasu isporučila drakonski program ekonomskih reformi, iza kojih je nakon političkog loma u zemlji 1999. na vlast došao Hugo Čavez, čiji je idejni nasljednik današnji predsjednik države Nikolas Maduro. Pred kraj 20. vijeka (tačnije 1997. godine) Venecuela je postigla domaći rekord proizvodnjom čak 3,5 miliona barela nafte dnevno. Za Venecuelance to je bila slaba fajda.

Po ocjeni „Njujork tajmsa” (1990. godine) Venecuela je bila „jedna od najstarijih i najstabilnijih demokratija u Južnoj Americi”. Šest godina kasnije, isti američki dnevnik, prenio je košmarnu ocjenu stanja američko-venecuelanske privredne komore o ekonomskom sunovratu: „U posljednjih četvrt vijeka, domaćinstva u Venecueli povećale su troškove za hranu sa 28 posto na 72 posto. Srednja klasa stanjila se za trećinu. Krajem sedamdesetih 33 odsto zaposlenja bila su u neformalnom sektoru, a sada se sivom ekonomijom bavi 53 odsto uposlenih”, naveo je „Njujork tajms”.

Krah cijene nafte (2014–2016), kada je barel u jednom trenutku koštao samo 29 dolara, vratio se Venecueli kao bumerang – izazvan ćudljivim stranim i dugogodišnjim domaćim potezima vlasti u Karakasu. Plodna zemlja sa tridesetak miliona stanovnika, iz koje danas dnevno emigrira 5.000 Venecuelanaca, danas je u egzistencijalnom očaju, navode izvještaji sa lica mjesta.

Sve primjetnije paravojne milicije

U međuvremenu, u unutrašnjosti Venecuele – kao i u Libiji – sve primetnije su paravojne naoružane milicije, dok bi proizvodnja nafte mogla uskoro pasti na oko 500.000 barela dnevno (ponajviše zbog američkih sankcija, manjka finansiranja i stručnjaka), upozorava MMF.

Najveći kupac nafte iz Venecuele, SAD, imaju jasan cilj u toj latinoameričkoj državi.

„Razmatramo petroimovinu Venecuele. To je najvažniji izvor prihoda vlade. Gledamo šta da uradimo sa tim… Tim povodom debatujemo sa velikim američkim kompanijama. Za SAD bi ekonomski bila velika razlika ako bi američke naftaške kompanije stvarno mogle da investiraju u petrosektor Venecuele i tamo proizvode naftu”, Džon Bolton savjetnik za nacionalnu bezbjednost SAD-a izjavio je nedavno za „Fox News”.

Pokojni libijski lider Muamer el Gadafi, neposredno pred „arapsko proljeće”, ozbiljno je razmišljao da ondašnje basnoslovne devizne rezerve Libije, umjesto u američkim dolarima, nadalje pretoči u zlatne poluge. To se nije desilo. Libija je danas u vojno-političkom i društvenom rasulu, dok proizvodnju nafte ni izbliza nije uspjela da dovede do 1,6 miliona barela koliko je proizvodila.

S one strane Atlantika, Venecuela danas ima spoljni dug od preko 150 milijardi dolara i nacionalizovanu naftnu industriju koja teško posrće. Na šta su sve spremni spoljni akteri globalne petroindustrije povodom slučaja Venecuele, neizvjesno je.

(Global CIR/Agencije)

Objavljeno u:

Komentiraj