PUT DO KONFLIKTA POPLOČAN JE ‘INCIDENTIMA’! Da li su u BiH na sceni teorijske i praktične pripreme za rat?!

Ratovi se više ne objavljuju kao u vremenu renesanse ili nekim kasnijim epohama. Do njih danas ‘jednostavno dođe’, budući da se krize postepeno razvijaju i diriguju te je često teško i razaznati kada neka krizna situacija preraste u veći oružani sukob.

Bosna i Hercegovina se nalazi u stanju permanentnog specijalnog rata, koji se manifestira na različite načine i prijeti da na kraju izazove čak oružani sukob. Ovo nije nikakva senzacionalistička retorika, radi se o realnosti koju treba sagledati hladne glave i pravovremeno reagovati u cilju smanjenja međunacionalnih i međudržavnih napetosti. Već odavno nam analitičari i političari govore da rat u BiH nije završen, već da  je samo prekinut. Većini je teško povjerovati da i danas postoje ljudi, koji bi i nakon krvavih iskustava devedesetih, ponovno željeli mijenjati postojeće granice balkanskih država i silom crtati neke nove. Međutim, ne smijemo zatvarati oči pred realnošću.

Samo dva događaja od 6.6.2019. godine podsjetila su nas u kakvoj državi i kakvom društvu živimo te da uvijek i zauvijek trebamo spavati samo na jedno oko i na jedno uho. Tog datuma je na paljanskoj kasarni OS BiH, znakovitog imena ‘Miloš Obilić’, osvanula tabla sa amblemom i natpismo ‘Vojska Republike Srpske/ Kasarna ‘Miloš Obilić’. Pored grba bivše VRS, na tabli se našao i neustavni bivši grb bh. entiteta Republika Srpska. Postavljanje ploče vjerovatno je rezultat inicijative generala OSBIH Gojka Kneževića koji je ranije za RTRS kazao da će se lično postarati da tabla, nakon što je ”pala” prilikom izvođenja radova “bude vraćena kakva je bila do sada”.

Drugi incident uznemirio je građane Stoca na jugu naše zemlje. Obilježavanje 27. godišnjice osnivanja Jedinice HVO-a za posebne namjene Ludvig Pavlović u Stocu izazvalo je dosta negativne energije. Povorka “crnokošuljaša” kroz ovaj podijeljeni gradić prestrašila je Bošnjake te izazvale brojne reakcija na društvenim mrežama. Obilježavanju je prisustvovao i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, kao i brojni drugi istaknuti predstavnici hrvatskog naroda, a sve je organizirao u saradnji s Općinom Stolac. Jedna od prvih reakcija stigla je od Udruženja logoraša Stolac.

“Smatramo ovaj događaj grubim demonstracijom sile i opasnom porukom povratnicima, među kojima i bivšim logorašima logora tzv. Herceg-Bosne, pod čijim grbom smo 1993. godine hapšeni, zatvarani i mučeni, a mnogi, nažalost, i ubijeni. Tim prije jer među onima koji su danas marširali Stocem ima i osuđenih za ratne zločine”, kažu logoraši. Dodaju kako načelnik Općine Stolac Stjepan Bošković na ovaj način simbolično potvrđuje nastavak segregacijske politike i aparthejda u kojem oni i građani koji ne pripadaju hrvatskom nacionalnom korpusu jesu građani drugog reda.

I tako, ‘mic po mic’, polahko i uz neveliku buku, zamagljen borbom običnog čovjeka za preživljavanje, rat se neprimjetno uvlači u naše društvo. Počinje biti tema u kafani, na ulici, u marketu, tramvaju…Jednostavno, strah od rata postaje sastavni dio naših života. Počinjemo živjeti od incidenta do incidenta. Neko će reći kao da rat nikada nije ni prestajao.

Poklapanje teorije i prakse

Ko god se tako osjeća, neka zna da je sve u redu sa njim ili njom. Ono što se trenutno dešava na Balkanu, posebnu u i oko BiH, ima karakter priprema za rat, i u teorijskom i praktičnom smislu.

U pripremama za rat prvu i centralnu ulogu zauzima pripremanje stanovništva da bude u stanju prihvatiti ratnu situaciju i da bude saglasno sa ratnom politikom. U tom smislu se posebno radi na moralnom, psihološkom i planu političke mobilnosti i homogenizacije naroda. Trebamo li napominjati da se to uveliko dešava u BiH. Svaki Dodikov ispad i negiranje bh. državnosti je priprema za rat. Njegovo prisustvovanje na vojnim vježbama Vojske Srbije je priprema za rat, kao i blokiranje NATO puta BiH. Negiranje i relativizacija zločina te veličanje zločinaca predstavlja pripremu rata, kao i blokada i obesmišljavanje državnih institucija…HDZ-ovo okupljanje hrvatskog političkog faktora u HNS (paralelnu nacionalnu instituciju) je priprema rata, Čovićeva bliskost sa ruskim ambasadorom i Dodikom je priprema rata, zanemarivanje EU i NATO puta prilikom formiranja vlasti je priprema rata…Dakle, moramo priznati da su one iste snage koje su željele nestanak BiH ponovno etablirane i da svjesno i sistematski rade na pripremi plodnog tla za eventualni oružani sukob.

Druga komponenta pripreme rata ogleda se u privikavanju stanovništva na pojavu paravojnih i parapolicijskih grupa i struktura, odnosno da svako malo ‘ponegdje nešto pukne’. Uvod u takve scenarije predstavljaju nekada godišnja, a danas sve češća postrojavanja četničkih paravojnih terorističkih formacija, ili pak onih sa ustaškim obilježjima i ideologijom. Jučerašnji dan je primjer destruktivnog djelovanja i jednih i drugih.

Treća komponenta pripreme rata odnosi se na pojačan intenzitet naoružavanja i kupovanja vojne opreme. Vidimo da se Srbija i Hrvatska u skladu sa mogućnostima naoružavaju i modernizuju svoje oružane snage, a vojska se ne gradi da bi stajala već da bi izvršavala neke zadatke. Poznata je inicijativa iz RS-a za uvođenjem rezervnog sastava policije, a javnost je prije nekoliko mjeseci s pravom bila zabrinuta zbog nabavke nekoliko hiljada dugih cijevi za policijske snage bh. entiteta RS-a. Kao odgovor uslijedila je reakcija iz Federacije gdje je naglašeno kako će i u drugom entitetu doći do formiranja rezervnog sastava u omjeru 1:2 u odnosu na RS.

Dakle, mogu razni analitičari i ekonomski stručnjaci govoriti kako nijedna od balkanskih država jednostavno nema novca za rat, ali ne mogu poreći da se osnovna komponenta, a to je svijest stanovništva, polahko oblikuje ka smjeru da se smatra normalnim mišljenjem da je neka vrsta ograničenog konflikta očekivana.

Kako izbjeći sukobe?

Da bi se izbjegao novi krvavi senarij, koji srpska strana može ‘opravdavati’ i konačnim rješenjem kosovskog pitanja, neophodan je predani i iskreni angažman međunarodne zajednice. Nažalost, 2006. godine, nakon što su bošnjačka i hrvatska  strana pod dirigentskom palicom Harisa Silajdžića i Bože Ljubića odbile poznati aprilski paket ustavnih amandmana, zahvaljujući kojem smo već sada trebali biti članica NATO-a i na pragu Evropske unije, međunarodna zajednica je iz godine u godinu gubila interes za BiH. Srazmjerno tome, ostavljan je prostor nekim drugim faktorima i silama da puste korijene i prošire utjecaj na Balkanu pa tako i u BiH, a tu prije svega mislimo na Rusiju.

Jednostavno došlo je do poklapanja interesa Rusije sa interesima evropskih desničara i populista, što je pogodovalo da se i na Balkanu okuraže predstavnici i sljedbenici fašističkih ideologija sa svojim velikodržavnim projektima. Tako Rusija na Balkanu blagonaklono gleda na antievropske populističke pokrete i stranke, videći u njima šansu za suzbijanje širenja utjecaja EU, a preko nje i NATO-a, te želeći otupiti zajedničku oštricu EU članica prema Rusiji, a ta oštrica će biti bezopasnija ako se države budu udaljavale na etničkom, vjerskom ili nekom drugom principu. Naša je nevolja što se ovi globalni planovi Rusije i desničara poklapaju i sa planovima hrvatsko-srpskih fašista, koji u slabljenju utjecaja međunarodnog faktora u BiH i regiji, vide šansu za uspostavu nekih novih ravnoteža i nekih novih granica.

U tom pogledu posebno je opasno što je Rusija nekako pronašla put do hrvatskih desničara pa čak i nekih dijelova HDZ-a te ih je usmjerila na saradnju sa velikosrpskim političkim predstavnicima, mada oni u principu kada je podjela BiH u pitanju veoma brzo nađu zajednički jezik.

Stoga, ako želimo spriječiti neke nove konflikte na Balkanu, najznačajnije bi bilo da Zapad, ma šta pod tim nazivom bilo podrazumijevano(EU, SAD, NATO), pomogne onim političkim faktorima u BiH koji se identificiraju sa vrijednostima svoje domovine, tako što će distancirati hrvatsku zvaničnu i nezvaničnu politiku od ruske i velikosrpske politike. U tom smislu treba posebno obratiti pažnju na aktivnosti ruskog ambasadora u BiH, koji je i prije nekoliko dana imao srdačan susret sa Draganom Čovićem u Mostaru, naglašavajući da Rusija bespogovorno podržava princip konstitutivnosti u BiH, koji zasigurno kao takav ne funkcionira niti u jednoj državi na svijetu.

Pored toga, Sergej Ivancov djeluje izrazito nediplomatski i moglo bi se kazati arogantno, kada osuđuje recimo inicijativu lidera SDA Bakira Izetbegovića za preispitivanjem ustvanosti naziva RS-a, koja se u skladu sa važećim propisima zaista može pokrenuti pred Ustavnim sudom BiH i bila bi sasvim legalna i legitimna te utemeljena u Ustavu i važećim zakonima. Sa druge strane, on pruža podršku nelegalnim i nelegitimnim aktivnostima lidera SNSD-a i člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, koji kršeći zakone i Ustav BiH, odbija prihvatiti slanje Prvog godišnje akcionog plana za MAP u sklopu pridruživanja naše zemlje NATO-u. Zvanična Moskva također podržava osnivanje i rad revizionističkih komisija za navodno utvrđivanje istine o ratnim zločinima u BiH, iako je taj posao završen pred institucijama koje je priznao i zvanični Beograd te čak izručio svog bivšeg predsjednika Slobodana Miloševića u Haag kao osumnjičenika za ratne zločine i genocid.

Ruska podrška desničarima zaprepaštava građansku javnost u BiH, koja je dobro upoznata sa antifašističkom tradicijom Rusije i ne može pojmiti da politika Moskve na Balkanu, ne samo da nije neutralna, već i koketira sa najmračnijim pokretima i organizacijama, prije svega u srpskom nacionalnom korpusu, odlikujući čak ljude sa sumnjivom ratnom i kriminalnom prošlošću.

Kriza će se širiti

Ako se SAD i EU u skorijem periodu ne angažuju snažno na pomoći BiH, da uspješno prođe kroz ustavne promjene i prilagođavanje državnog  zakonodavstva zakonodavstvu EU, naša zemlja će samo još dublje kliziti u neizvjesnost, praćenu ekonomskom i sigurnosnom krizom. Sa druge strane kriza se neće zaustaviti samo na području BiH.

Hrvatska je posljednjih nekoliko godina napravila niz poteza koji direktno idu na ruku onim političarima koji zagovaraju promjene granica i razmjenu teritorija. Subverzivnom i podmuklom politikom u Hrvatskoj se radi na otežavanju položaja Srba u Slavoniji i drugim dijelovima te zemlje, kako bi se što više iseljavali i ostavljali etnički čist prostor. Sa druge strane, u RS-u se ne vodi nikakva briga o Hrvatima ni iz Banje Luke, ni iz Mostara, a ponajmanje se Zagreb za njih brine. Usljed nemogućih uvjeta za život, Hrvati su gotovo iščezli iz RS-a, a sličan princip se primjenjuje i prema bošnjačkim povratnicima i u RS-u i na prostorima Federacije BiH koje je neko zamislio kao ‘ekskluzivnu hrvatsku teritoriju’.

Ovakvi rusko-hrvatsko-srpski udruženi politički i subverzivni aranžmani, međutim, dovode do unutrašnjeg političkog sukoba kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji i do podizanja političkih tenzija koje kasnije prerastaju u političke krize. Nastave li na ovaj način voditi politiku, srpske i hrvatske političke elite će između sebe doći u sukob, jer će jedni druge okrivljavati za neuspjeh projekata koji nisu mogli biti provedeni u uslovima devedesetih, a kamo li da budu provedeni danas, kada međunarodna zajednica konačno bude reagovala i prekinula njihove subverzivne  aktivnosti.

Bez obzira kako se situacija odvijala, bošnjački politički faktor treba biti do kraja predan vrijednostima EU, provedbi presuda  Suda za ljudska prava u Strazburu te primjeni Dejtona, a istovremeno zajedno sa zapadnim partnerima i domaćim političkim faktorima tražiti i iznalaziti i neka kvalitetnija ustavna i zakonska rješenja. To će naravno biti veoma teško i još jednom apelujemo na međunarodnu zajednicu, da ozbiljno shvati razmjere krize i štete koju ta kriza može prouzročiti, ukoliko se na vrijeme ne sanira. Posebno bi katastrofalno bilo ukoliko bi ona završila nekim novim oružanim konfliktom, za šta se u javnosti, kao što smo već objasnili, intenzivno stvara pogodno tlo.

(Global CIR Team)

Objavljeno u:

Komentiraj