VIDEO: Kako je vožnja bicikla zauvijek promijenila način oblačenja žena?!

Vjerovatno i vi često upadate u poznati haos zvani “ne znam šta ću da obučem”, a pred vama stoji gomila odjeće. Danas su nam dostupni različiti komadi i žene uglavnom mogu da nose sve – od šorceva do kombinezona. Naravno da nije oduvijek bilo tamo – žene su za to morale da izbore, i ta borba nije bila nimalo laka. A njoj su u velikoj mjeri doprinijele fantastične žene koje je istorija zaboravila – jedna od njih je Florens Volas Pomeroj, poznata kao lejdi Haberton.

Sredinom 19. vijeka, ženska odjeća je odražavala njihovu ograničenost u svim sferama života. Čvrsti steznici i ogromne suknje bili su neprijatni za nošenje i nepraktični, ali smatrali su se ženstvenima. Ženama je bilo dosta toga da ne mogu da dišu i da budu stegnute i sputane korsetima i krinolinama. Zato je bilo vrijeme da se nešto konačno promijeni.

Libi Miler, aktivistkinja iz Nove Engleske (SAD), 1851. godine je dizajnirala pantalone pod suknjom (postavu suknje u vidu pantalona) koje su omogućile ženama više kretanja. Njen dizajn se jako dopao drugoj feministkinji – Amandi Blumer. Ona je napravila priličnu pometnju kada je napisala članak za svoju feminističku publikaciju “Lili”. Riješila je da promoviše dizajn Milerove, i hrabro je tvrdila da žene treba zauvijek da odbace teške toalete i korsete. Sugerisala je da će ženama biti lakše da nose pantalone poput onih koje nose turske žene nego ogromne suknje punog volumena.

Međutim, Amandin prijedlog odmah je naišao na žestoku osudu u štampi, koju su vodili muškarci. Pisalo se da ti odjevni komadi ne priliče damama, da žene koje bi to nosile očigledno imaju “lak moral”, rade to samo da bi zgrozile muškarce i svojim modnim izborom ugrožavaju čitavo društvo.

Ipak, uprkos ogromnom pritisku javnosti, žeđ za promjenom i oslobađanjem žena putem odjeće nije jenjavala. Onda se pojavio izum koji je ženama mnogo pomogao da konačno nose odjeću kakvu žele: bicikl.

Prva vozila nalik biciklima pojavila su se u prvoj polovini 19. vijeka, a razvila su se u nešto što podsjeća na njihov moderni oblik do 1880-ih – podudarajući se vremenski sa prvim talasom feminizma. Bicikli su brzo stekli popularnost od 1890. godine pa nadalje – prvo su bili razonoda među višim slojevima, a zatim, kako se masovna proizvodnja još više razvila, bicikli su postali pogodan oblik prevoza za radnike srednje klase.

Međutim, nikome ovaj izum nije toliko značio kao ženama, koje su u vožnji vidjele način da makar malo budu nezavisne i osjete slobodu , ali i da reformišu način na koji se oblače. Baš tada na scenu stupa Florens Volas Pomeroj, odnosno Lejdi Haberton. Ova neustrašiva žena bila je pripadnica više klase, i kretala se među “slobodnijim” ženama i muškarcima u Londonu. Tako je među njenim prijateljima bio i Oskar Vajld, i njegova supruga Konstans.

Pomeroj je postala upoznata sa “idejom o pantalonama” Amande Blumer i riješila je da se sprovede u praksu. 1881. godine ona je sa nekoliko žena osnovala “Društvo za racionalno oblačenje”. Pripadnice ovog udruženja radile su na tome da skrenu pažnju na restriktivne steznike i odjeću zbog koje žene nisu mogle da se kreću. Željeli su da postane prihvatljiva odjeća koja zapravo neće deformisati žensko tijelo.

“Društvo za racionalno oblačenje” smatralo je da nijedna žena ne bi trebalo da nosi više od sedam kilograma donjeg veša. Modernim ženama to sigurno zvuči nevjerovatno, ali donji veš je tada bio napravljen od glomaznog pamuka ili vunenog flanela – a oba materijala su bila jako teška. Ali sedam kilograma nije ništa – tridesetak godina ranije dame su često nosile donji veš težak i do 14 kilograma. Svakim slojem odjeće su se njihovi pokreti sve više i više ograničavali.

Zato su u “Udruženju za racionalno oblačenje” postavili nove krijerijume za “savršenu haljinu”:

– morala je da omogućava slobodno kretanje

– nije smjela da vrši pritisak ni na jedan dio tijela

– trebalo bi da bude tek toliko “teška” da može da ugrije ženu

– trebalo bi da bude elegantna i lijepa, ali i komforna i praktična

– ne treba previše da odudara od “obične” haljine tog doba

Jasno je da su kroz ove kriterijume žene iz ovog udruženja precizno odredile probleme koje im je odjeća zadavala i ponudile rješenja. Pomama za biciklima samo im je dala dodatan vjetar u leđa.

Sama lejdi Pomeroj prkosila je svim tadašnjim normama jer je svoj bicil nosila uz neku vrstu pantalona sa širokim nogavicama, preko kojih je morala ipak da ima dug kaput. Međutim, ovakvo ponašanje i kršenje društvenih normi nažalost je tada moglo da bude oprošteno samo najbogatijim ženama. Tek je ograničen broj žena nosio “racionalnu haljinu” koju je nosila lejdi Harberton. Žene koje su vozile bicikl rizikovale su da budu ismijane – jer se uveliko govorilo da je bicikl “izum đavola”, da ugrožava reproduktivne organe žena, i čak im služi da se samozadovoljavaju. Zbog toga su mnoge žene, koje su se uopšte odvažile na dva točka, radije nosile samo suknju.

Lejdi Haberton se zbog svoje revolucionarne odjeće našla i u centru velikog skandala. Ona je nakon jedne vožnje biciklom svratila u hotel “Hontboj” da se osvježi. Vlasnica, gospođa Srag, nije htjela da je primi u ženski salon upravo zbog odjeće koju je nosila, nudeći je da je umjesto toga usluži u baru, u kojem su inače boravili samo muškarci. Lejdi Harberton je to odmah odbila i riješila je da hotel tuži. Tužbu je očekivano izgubila, ali je taj slučaj bio važan jer je značio preispitivanje rodnih normi, a i početak borbe protiv diskriminacije.

Ova ekcentrična žena, koja je bila daleko ispred svog vremena, čitavog života je nastavila da se zalaže za ženska prava. Aktivno je učestovovala u borbi za žensko pravo glasa. Njena čitulja u časopisu “Tajms” otkriva da je pisala tekstove za te novine u kojima je objašnjavala da žene mogu da rade veći dio poslova koje su radili muškarci, a takođe je vodila kampanje za sprečavanje tuberkuloze.

“Smrću Ladi Harberton, današnje žene „pionirke“ gube duhovitu, energičnu i odvažnu pristalicu, dok društvo gubi izuzetnu ličnost“, pisalo je kada je umrla.

U godinama koje su dolazile, postepeno su se ukidala restriktivna pravila nošenja odjeće, ali prava reforma uslijedila je tek poslije Prvog svjetskog rata kada je jednostavnija odjeća postala zaista široko prihvaćena. Međutim, istorija će zauvijek pamtiti hrabre napore ledji Haberton i ostalih žena koje su se prve osmijelile da predlože nešto “nečuveno” i istraju u svojoj borbi za bolji položaj žena.

Komentiraj