ZAPADNI BALKAN NA PREKRETNICI (II): Crna Gora i BiH – devedesete u novom svjetlu!

Cijelu proteklu sedmicu  se u regionalnim medijima mnogo govorilo o povratku u devedesete, a sve u kontekstu netom održanih izbora u Crnoj Gori, čiji ishod bi po svemu sudeći mogla biti nova parlamentarna većina u čiji bi sastav ušle i one političke stranke, koje baštine četništvo i otvoreno zagovaraju približavanje Crne Gore Srbiji, odnosno Rusiji, a sve pod budnim okom SPC-a i tamošnjeg mitropolita Amfilohija Radovića.

slika123

Ikonografija i incidentni koji su pratili postizborna slavlja opozicije, zaista su u mnogima probudili strepnje i strahove iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, nekoliko političkih tendencija i nekoliko njihovih aktera i mene su na određeni način ponukali da još jednom razmislim o tim paralelama sa devedesetim godinama i svemu onome što one danas reflektuju.

Kroz historiju je Bosna bila spasonosna luka za brojne izgnanike i pružala utočište ugroženima. Bez obzira bili oni heretici iz srednjovjekovne Evrope, ili Jevreji iz Španije, ili bjegunci od progona Porte, ili pobunjenici, antifašisti i partizani…svi su se mogli skloniti u Bosni jer je u njoj uvijek živio miroljubiv narod. A opet kada bi god izbio neki sukob na Balkanu, najviše su stradavali Bošnjaci i to na način da je uvijek taj sukob bio uvezen u njihovu zemlju.

Obrativši se ove godine na 30. godišnjici od osnivanja SDA, aktuelni lider te stranke Bakir Izetbegović evocirao je uspomene i sjećanja na neke ljude i događaje koji su imali uticaja na samu stranku od njenog osnivanja do danas. U tom govoru je istaknuo mnoge dobre, ali i neke loše i teške stvari koje su pojedinci priredili svom predsjedniku (Aliji Izetbegoviću), stranci, državi i narodu.

„Prvoosnovanoj Stranci su snažnu podršku od samog osnutka dali Bakir Tanović, Sulejman Ugljanin, Ejup Ganić, Edhem Bičakčić, Irfan Ajanović, Adil Zulfikarpašić, Muhamed Filipović i drugi. Zulfikarpašić i Filipović su pomogli da Stranka dobije početni zamah, ali su napravili i prvi raskol u SDA, pred same jesenje izbore 1990. Raskoli će nas zatim pratiti kao loš usud. Prvi sa Zulfikarpašićem je bio najbolniji. Sljedeći sa Fikretom Abdićem – najtragičniji. A onaj sa Harisom Silajdžićem – najdublji“, kazao je Izetbegović. I zaista Bošnjaci kao da su osuđeni, kako tada tako i danas, da gledaju u različitim verzijama reprize ovih raskola i uvezenih sukoba.

Velika pamet Zulfikarpašića i Zukorlića

Tokom ljeta 1991. godine Adil-beg Zulfikarpašić  inicirao je pregovore sa srpskim rukovodstvom u BiH (Nikola Koljević i Momčilo Krajišnik) o budućem položaju RBiH unutar Jugoslavije, zaključivši zajedno da im je svima želja da BiH ostane u sastavu ‘krnje Jugoslavije’, sa čime se kasnije složio i Slobodan Milošević, jer mu je takav scenarij odgovarao dok je bjesnio rat u Hrvatskoj u kojem su se srpske snage borile za tzv. ‘veliku Srbiju’. Na svu sreću predsjednik Alija Izetbegović odbio je ovakav sporazum i naša zemlja je krenula putem nezavisnosti. Na ovaj me je dogovor podsjetio jedan video, koji se ovih dana vrti na društvenim mrežama i u kojem bivši sandžački muftija Muamer Zukorlić, a sadašnji veoma važan akter dešavanja u Crnoj Gori, podržava propalu platformu Zulfikarpašića kojom bi BiH faktički postala dio tzv. ‘velike Srbije’, kazavši da bi on, da je se pitao o tome tokom devedesetih, izabrao da BiH ostane u ‘krnjoj Jugoslaviji sa svim onim što je to u tom trenutku značilo’.

Očigledno je da ta teza o uvlačenju BiH u neku vrstu državne zajednice sa Srbijom nije splasnula ni među pojedinim bošnjačkim krugovima, pa se ne treba čuditi što je Zukorlić veoma aktivan na sličnom polju i u pogledu Crne Gore, gdje je njegov SPP učestvovao na parlamentarnim izborima u koaliciji URA-e na čelu sa Dritanom Abazovićem, o čemu ćemo kasnije detaljnije govoriti. Međutim, ovdje je važno zadržati se na ličnostima Zulfikarpašića i Zukorlića, kao i na stavovima koje su zastupali ili zastupaju.

Prije svega, Zulfikarpašić je svoj raskol sa SDA pravdao navodnim ‘desničarenjem i klerikalizmom’ Alije Izetbegovića i njegovih ljudi od povjerenja, što je kasnije bila zgodna matrica na koju su se hvatali i ostali raskolnici, uključujući Abdića, Silajdžića, pa na kraju i Ademovića i Konakovića. Dakle, uvijek bi ta nova linija koja je željela urušiti jedinstvo Bošnjaka i napraviti neku novu političku organizaciju bila predstavljana kao progresivna, liberalna, prozapadna, a uvijek je ona druga koja je ostajala vjerna svom lideru i principima bila etiketirana kao retrogradna, konzervativna, zaostala, klerikalna i radikalna. Naravno da je Zulfikarpašić prije svega bio ljubomoran na predsjednika Aliju Izetbegovića i njegov politički uspjeh te pobjedu na prvim višestranačkim izborima, koju mu nikada nije oprostio i to je jedna dimenzija te priče.

 Međutim, druga dimenzija je mnogo kompleksnija i premda očigledna, rijetko su se njome bavili ‘istraživački novinari’, kojima su nekada obilovali bh. mediji. Zar zaista Tito, koji je državne neprijatelje nalazio na svim mjestima i ‘uklanjao’ ih efikasno na svim kontinentima, i ondašnji jugoslovenski obavještajni aparat od koga je strepio i Staljin, nisu mogli pronaći i ušutkati nekog disidenta negdje u Švicarskoj, Austriji ili nekoj drugoj državi u Evropi?! Naravno da su mogli pa makar taj disident bio Adil-beg Zulfikarpašić, koji je po zadatku od UDBA-e oženio kćerku Ante Nikšića ministra policije Pavelićeve NDH, a onda bi, kada  bi državne neprijatelje  ‘locirao’ ili ‘navukao u zamku’, dolazili oni koji bi ih uklanjali.  Mnogi i dan-danas vjeruju kako je Zulfikarpašić bio toliko spretan i stručan da, ne samo da je ‘nasamario i Tita i službu’, već je stekao i stotine miliona dolara bogatstva navodno trgujući oružjem i čime sve ne. Kako nisu pomislili da je možda Jugoslavija koristila Zulfikarpašića i njegove ‘biznise’ za pranje novca ili kao paravan za posebne transakcije, uz obostranu korist?! Kako je moguće da je takav liberal , koji je živio i stekao milione na Zapadu, na kraju završio kod Miloševića u Beogradu sa ponudom da i BiH završi u Zurkorlićevoj ‘krnjoj Jugoslaviji’, koja bi bila vezana za ‘istok’, ili kako je danas zovu, ‘euroazijsku  uniju’?!

Na isti način treba posmatrati i Zukorlićev slučaj, koji je sa tek 23-24 godine postao muftija, valjda zbog svoje ‘pameti’, kao da nije bilo iskusnijih, pametnijih i obrazovanijih od njega za tu funkciju. I začudo taj mladić u ranim dvadesetim se pokazao toliko sposoban da traje i do dan danas, a već je ispratio desetak srbijanskih predsjednika i premijera i za vrijeme svakog njihovog mandata uspio se ‘ogrebati’ od vlast za po neku povlasticu, na kraju postavši i milioner. Međutim, sada je napravio iskorak i u politiku, odlučno podržavajući vladajuću većinu SNS-a u Srbiji, ali se povremeno miješajući u izbore u BiH te u Crnoj Gori. Njegova karikaturalna akademija BANU, umalo je izazvala međudržavni spor između  BiH i Crne Gore u trenutku kada su te dvije zemlje trebale ratifikovati sporazum o granici, plasirajući tezu o Sutorini kao dijelu bh. teritorije, a zanemarivši mišljenje Badinterove komisije po kojoj se republike bivše Jugoslavije moraju priznati u zatečenim, a ne historijskim granicama. Na svu sreću, sporazum o granici između dvije zemlje je ratificiran i Crna Gora je ubrzo ušla u NATO, tako se zauvijek osiguravši da njena obala ne padne u ruke velikosrba ili velikorusa.

Zašto je Zukorlić podržao ideju o mijenjanju granica, koja je skupo koštala sve one koji su je zagovarali (Milošević, Karadžić, Mladić…), pitanje je na koje se ne može naći nijedan logičan odgovor iz perspektive interesa Bošnjaka. Na isti način , teško je opravdati učešće Zukorlićeve stranke, tadašnjeg BDZ-a, a današnjeg SPP-a, na antiNATO mitinzima u Crnoj Gori 2015. godine, osim ako se ne posegne za sličnim objašnjenjem kao i u slučaju Zulfikarpašića ili njegovog rođaka Halida Čengića, koji je u sred agresije 1993. godine pustio krilaticu ‘još nije kasno da se Bošnjaci okrenu Rusiji’.

Najopasnija činjenica koja proizilazi iz nekadašnjeg Zulfikarpašićevog diskursa, a aktuelnog Zukorlićevog političkog pravca i mišljenja, jeste opravdavanje velikosrpskih zločina. Po njihovoj teoriji agresija i genocid su se onda mogli izbjeći, ali eto ‘Alija nije htio prihvatiti Zulfikarpašićev sporazum sa Miloševićem’. To je suludo razmišljanje, budući da je Memorandum SANU-a, kao scenarij genocida, izašao već 1986. i svi su imali priliku jasno pročitati šta znači fraza ‘svi Srbi u jednoj državi’. Nakon toga je JNA polahko svedena na srpsku četničku vojsku u službi Miloševićevog režima. Sa druge strane, zar neko očekuje da bi onaj režim koji je različitim ‘revolucijama’ (balvan, antibirokratskom, jogurt) faktički ukinuo autonomiju Kosovu i Vojvodini, a zatim bukvalno preuzeo Crnu Goru i zaratio u Hrvatskoj, zar bi takav režim i onakvog Miloševića obavezivao neki sporazum zaključen sa emigrantom Zulfikarpašićem?!

Zaista su u Bosnu često dolazili ljudi sa strane da je uče pameti, iako je ona uvijek imala daleko više pameti nego svi ostali.

Abdić i Dritan

Sličnu grešku prave i oni koji u aktuelnom ‘ključnom igraču’ crnogorske opozicije vide neku novu nadu ili osobu koja je toliko nezavisna da može napraviti ‘preokret’ u Crnoj Gori u smislu neke ekspertske vlade. Posebno je teško povjerovati u to ako će se prilikom kadroviranja nove crnogorske vlade pitati ‘profesionalni četnici i vojvode’ te ako će presudnu ulogu u odabiru ‘eksperata’ imati mitropolit SPC-a Amfilohije, koji je na dan izbora jasno svima pokazao da je glasao za koaliciju pod rednim brojem 9. ‘Za budućnost Crne Gore’, okupljenu oko prosrpskog i proruskog DF-a.

Kada smo već kod devedesetih, Abazovcićev odlazak u Pljevlja u jeku napada na tamošnje stanovnike zbog njihove nacionalne i vjerske pripadnosti ili političkih opredjeljenja, u mnogome me je podsjetio na posjetu Fikreta Abdića Bijeljini, gdje se u društvu Biljane Plavšić prošetao gradom u kojem je malo prije toga ‘ordinirao’Arkan.  Abazovićeve izjave o tome kako su se navodno ‘Rama, Milanović i Izetbegović’ miješali u izbore u Crnoj Gori ili narušavali njen suverenitet, ali ih niko ne proziva, već su se svi fokusirali na Vučića, najblaže rečeno ne odgovaraju istini. Rama, Izetbegović ili Milanović nemaju sigurno nikakvih pretenzija prema Crnoj Gori. Na litijama se, pored imena Putina i Vučića, još moglo čuti guslanje da je ‘Crna Gora srpsko more’ i toga A. Dritan mora biti svjestan.

Oni koji danas pozivaju na ‘reforme u BiH’, jer je navodno  skrenula u desno ili navodno ne daje šansu ‘mladim stručnjacima’ , veoma je indikativno da poznaju Dritana Abazovića, bilo da su studirali zajedno s njim, poput Semira Efendića, bilo da su mu ‘potpisivali diplomu’, poput rektora UNSA Rifata Škrijelja. Dodamo li tome da gospoda okupljena oko Efendića i Aljoše Čampare u KS zagovaraju formiranje tzv. ekspertske vlade, na što blagonaklono gleda opozicija predvođena Ademovićevim i Konakovićevim NiP-om, čovjek bi pomislio da se možda ne radi o nekom regionalnom projektu uspostavljanja proruskih ‘ekspertskih vlada’. Ako znamo da je NiP, faktički sestrinska stranka Zukorlićevog SPP-a, a da joj je blizak i rektor Škrijelj, nekadašnji ‘Seferov bojovnik’ i ujedno Zukorlićev rođak, ništa nas ne bi trebalo iznenaditi.

U svakom slučaju Abazovića i odmetnutu grupu unutar sarajevske SDA povezuje još jedna stvar, a to je borba protiv autoriteta. Naime, Abazović je prema tvrdnjama njegovog profesora, odnosno mentora Esada Zgodića, bio rezigniran činjenicom da ‘njegova stručnost’ nije dobila adekvatan tretman od strane Mila Đukanovića pa mu se odlučio ‘osvetiti’. Zar na sličan način ne postupaju Semir Efendić i Aljoša Čampara.

Pouke sporazuma iz Washingtona , ‘naše hodže’ i ‘vratite nam vakufe’

Ova radna sedmica okončana  je iznenadnim sporazumom između Srbije i Kosova o međusobnoj saradnji i ekonomskoj normalizaciji potpisanim u Washingtonu u prisustvu američkog predsjednika Donalda Trampa. Mnogo je bilo riječi o ovom sporazumu i njegovim pojedinostima, ali tačke koje zaslužuju posebnu pažnju, jesu ona koje se odnose na obavezu vraćanja ‘židovske imovine iz vremena holokausta’ i zabrane učešća u 5G mreži ‘nepouzdanim ponuđačima’, aludirajući na kineski Huawei.

Ovo je posebno značajno pitanje za Sarajevo i BiH budući da su upravo pojedini zvaničnici unutar bošnjačkog korpusa, davanjem imena škola po simpatizerima fašizma, doveli do toga da se i američki State Department pozabavi krajnjim namjerama slavljenja lika i djela hodže M. Busuladžića. Međutim, ono što se zaboravlja u cijeloj priči jeste da je taj naziv za školu u sarajevskoj općini Novi Grad potekao upravo sa općinskog nivoa kojim suvereno vlada Semir Efendić, i da ga je prihvatila Vlada i skupštinska većina na čelu tada sa Elmedinom Konakovićem.

Ako je sada svima jasno šta su prioriteti zvanične američke vanjske politike na Balkanu, onda bismo trebali razmisliti šta je bila krajnja svrha radikalizacije u Sarajevu po pitanju spornih naziva škola i ulica, s obzirom na činjenicu da su zbog svega reagovali State Department, Američka i Izraelska ambasada? Da li su vinovnici ovih događaja željeli kompromitirati Bošnjake i njihovo političko rukovodstvo ili su možda imali i neke skrivene motive vezane uz ‘restituciju vakufske imovine’, koja bi se mogla realizirati uz rješavanja pitanja jevrejske imovine u Sarajevu? U svakom slučaju indikativno je da više godina zaredom na ustaško-fašističkoj  manifestaciji u Blajburgu možemo vidjeti hodže, kao što smo ih imali priliku gledati i na litijama u Crnoj Gori uz četničko-fašističku ikonografiju.

Ne smijemo zaboraviti da je početkom devedesetih Franjo Tuđman prvi plasirao ideju o ‘pomirenju ustaša i partizana’, a da je početkom dvijehiljaditih tu ideju na primjeru ‘četnika i partizana’, formalno sproveo u djelo Vojislav Koštunica. Također, ne bismo trebali smetnuti s uma da je utemeljitelj fašističke NDH Ante Pavelić rođen u BiH, da su Jevreji većinom živjeli na području današnje Federacije BiH, a posebno u Kantonu Sarajevo i da potražuju više milijardi eura, koje im je otuđila Nezavisna Država Hrvatska.

(Global CIR/A. Jašarević)

PROČITAJTE JOŠ:

Objavljeno u:
  1. […] ZAPADNI BALKAN NA PREKRETNICI (II): Crna Gora i BiH – devedesete u novom svjetlu! Objavljeno u: […]

  2. […] (I): Crna Gora nakon izbora – moderna europska država ili ruska pravoslavna džamahirija?! ZAPADNI BALKAN NA PREKRETNICI (II): Crna Gora i BiH – devedesete u novom svjetlu! BIH KAO MOGUĆE POPRIŠTE SUKOBA RUSIJE I ZAPADA (VIII): Šta se krije iza Dodikove izjave da je […]

Komentiraj