Balkanska posla u 19. stoljeću

Balkanu kao da je suđeno vrtjeti se u krugu historije iz kojeg je teško ili čak nemoguće iskoračiti naprijed. Ponekad se čini da je svako ‘novo vrijeme’ za balkanske narode i njihove države, ustvari, već jednom proživljena prošlost koja se u različitim formama ponavlja, ali ne gubi svoju suštinu.

Regionalna štampa ovih je dana puna naslova o povratku balkanskog regiona u devedesete godine 20 stoljeća, obilježene krvavim ratovima na području bivše Jugoslavije. Međutim, nedavno potpisani Washingtonski sporazum između srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i kosovskog premijera Avdulaha Hotija svjedoči da je Balkan zaglavio mnogo dublje u svoju historiju, tamo negdje pred kraj 18. i početak 19. stoljeća.

Starija forma međunarodnog ugovora, često primjenjivana krajem 18. i početkom 19. stoljeća, podrazumijevala je da dvije ugovorne strane na dva različita papira potpisuju ugovor kao jednostrani akt, a kada se ta dva akta međusobno usporede i razmjene, ugovor se smatra zaključenim. Upravo takav je ugovor potpisan 4. 9. 2020. između Kosova i Srbije u Washingtonu. U pitanju su dva papira koja su po sadržaju identična i sa stanovišta forme to se smatra međunarodnim ugovorom.

Ovo je bilo veoma sretno rješenje za obje države, odnosno predstavnike Srbije i Kosova, koji su zahvaljujući ovakvoj formi bilateralnog ugovora dobili dovoljno prostora da ga tumače na različite načine. Tako ga je kosovski premijer Hoti protumačio kao srbijansko priznanje Kosova, dok je Vučić u srbijanskim medijima negirao da je bilo šta potpisao sa kosovskom stranom, već je tvrdio da je potpisao jednostranu izjavu ili čak ugovor sa SAD-om. U tom slučaju, ako se potpisani akt tumači kao jednostrana izjava, Vučić nije obavezan tražiti njegovu ratifikaciju u Narodnoj skupštini, niti ta odluka mora biti objavljena u Službenom listu.

Naravno, ubrzo je stigao hladan tuš iz Washingtona, gdje je Trampov predstavnik za dijalog između Kosova i Srbije, Richard Grenell, jasno stavio do znanja cijeloj svjetskoj javnosti da su Srbija i Kosovo potpisnici bilateralnog ugovora, kojeg je na kraju ‘aminovao’ predsjednik Tramp svojom potpisanom izjavom.

Da je ovo ipak međunarodni ugovor svjedoči i tačka gdje dvije ugovorne strane pristaju na jednu vrstu međunarodne arbitraže u slučaju hidroenergetskog kompleksa ‘Gazivode’ (kao u slučaju Slovenije i Hrvatske). „Obje strane su se složile da će sarađivati sa Ministarstvom energetike SAD-a i drugim odgovarajućim tijelima američke vlade na izradi studije o izvodljivosti za potrebe dijeljenja jezera Gazivode/Ujmani kao pouzdanog izvora snabdijevanja vodom i energijom“, stoji u ugovoru. Pristajanje na takvu arbitražu samo po sebi upućuje da se ovdje radi o dvije nezavisne države i da je Srbija de facto priznala Kosovo.

Zbog svoje arhaične forme, ovaj me je ugovor podsjetio na turbulentna balkanska vremena s kraja 18. i početkom 19. stoljeća, iz vremena Miloša Obrenovića u Srbiji i Husein kapetana Grdaščevića u Bosni, crnogorskog vladike, Hasan-age Pećkog, skadarskog vezira, samo što se ovaj put Porta nalazi u Washingtonu. Da se historija ponavlja, dokaz je i ‘Đoletova glava’.

Po ovome je dobro što izlazimo iz 19. stoljeća, bez obzira što ‘knjaz Miloš’ još uvijek nije formirao ‘Praviteljstvujušči sovjet serbski’, koji bi mu ograničio vlast.

(Global CIR/Amel Jašarević)