TRILOGIJA SVJETSKIH RATOVA: Da li samo pobjednici imaju pravo uređivati svijet?

Premda je rat kao društvena pojava predmet izučavanja prava, ekonomije, filozofije, sociologije, politologije, medicine i drugih nauka, vojna nauka i praksa se bavi oružanom borbom kao glavnim, ali ne i jedinim sadržajem rata. Klasični rat se tretira kao produžetak politike u obliku primjene oružane sile, ali i specijalni rat je, također, sredstvo politike, radi postizanja nepravednih, agresivnih političkih ciljeva.

pobjednici-ratova123

I

U to spada sve ono što nepravedne i agresivne politike čine u miru, bez oružane borbe i tokom rata uz oružanu borbu da bi postigle nepravedne ciljeve. Specijalni rat ugrožava mir, čini ga nestabilnim i približava klasičnom ratu u kome se, uz nastavak specijalnog rata, kao glavni sadržaj sukoba primjenjuje oružana borba.

Kineski predsjednik Xi Jinping je 14. 10. 2020. godine elitnim trupama ‘Komunističke oslobodilačke armije’ poručio da se svim silama pripremaju za nadolazeći rat. Naravno, lider KR Kine pod ratom u ovom kontekstu podrazumijeva oružani sukob sa ‘vanjskim neprijateljem’, što bi bila samo završna kulminacija rata koji već uveliko traje i u sebi nosi elemente psihološkog, ekonomskog i biološkog rata. Jednostavnije kazano, trenutno svjedočimo jednom takvom sukobu, koji se provodi i reflektuje na naše regionalne i lokalne bh. prilike.

‘Velika Amerika’ i ‘Velika Kina’

 Xi Jinping se ni ranije nije ustručavao od izjava kako Kina mora igrati važnu ulogu u izgradnji globalnog poretka. Štoviše, u februaru 2017. godine naglasio je da bi Kina trebala “predvoditi međunarodnu zajednicu u izgradnji pravednijeg i razumnijeg novog svjetskog poretka”. U svom troiposatnom izlaganju na devetnaestom kongresu Komunističke partije Kine u oktobru 2017. godine, Xi je rekao kako je došlo vrijeme da “preuzmemo središnje mjesto u svijetu i više učinimo za čovječanstvo” te najavio da će Kina do polovice 21. stoljeća ”po pitanju sveobuhvatne nacionalne moći i međunarodnog utjecaja postati globalni lider”.

Tako je kineski predsjednik nekoliko dana nakon inauguracije američkog predsjednika Donalda Trampa ustvario iznio plan kojim želi “Kinu ponovo učiniti slavnom” na način da: vrati Kini ‘nadmoć’ koju je uživala prije ‘uplitanja Zapada’; ponovo uspostavi kontrolu nad teritorijima koje Komunistička partija smatra dijelovima “velike Kine”, uključujući ne samo Xinjiang i Tibet na kopnenom dijelu nego i Hong Kong i Tajvan te obnovi historijsku sferu utjecaja duž njezinih granica i na obližnjim morima kako bi joj drugi odali poštovanje.

Aktuelni američki predsjednik Donald Tramp je ostvario izbornu pobjedu krajem 2016. godine na krilatici da će ‘Ameriku ponovo učiniti velikom’, ciljajući upravo na Kinu kao glavnog konkurenta američkoj svemoći u svijetu. A šta znači krilatica o ‘velikoj i moćnoj Americi’? To znači učiniti SAD toliko moćnom državom da cijeli svijet može prilagoditi sebi, jer stvarna moć neke države se ogleda u tome.

Nastojanja Kine da istisne Sjedinjene Države iz istočne Azije i preuzme ulogu regionalnog hegemona i svjetskog lidera postavljeno je kao veliki izazov za američku dominaciju u azijsko-pacifičkom prostoru, sa kojim se odmah po dolasku u Bijelu kuću pozabavio američki predsjednik Donald Tramp. On je već na početku svog mandata demonstrirao da se ne ustručava od političkih konfrontacija s Pekingom kada je u decembru 2016. godine prihvatio telefonski poziv tajvanske predsjednice Tsai Ing-wen koja mu je čestitala na pobjedi. Poziv je u Pekingu shvaćen kao izravno miješanje u unutarnje kineske poslove i prijetnju nacionalnim interesima. Kasnije odobrenje 1,4 milijarde dolara vrijedne isporuke oružja Tajvanu te ubrzana instalacija proturaketnog sistema THAAD u Južnoj Koreji bile su nastavak Trampovih akcije na obuzdavanju Kine. Ovaj moćni radar Americi osigurava nadzor sjevernokorejskog prostora, ali i zadire duboko u kineski teritorij, čime je Amerika dobila mogućnost nadzora nad razmještanjem kineskih vojnih snaga. Posjetivši Japan, Južnu Koreju, Vijetnam i Filipine, u novembru 2017. godine,  američki je predsjednik ponudio “obnovljeno partnerstvo s Amerikom kako bi radili zajedno u cilju jačanja prijateljskih i trgovinskih veza između svih nacija indo-pacifičke regije i zajedno promovirali naš prosperitet i sigurnost”. Na bilateralnu suradnju je pozvao “svaku naciju koja želi biti američki partner i koja će se pridržavati principa poštene i recipročne trgovine”. Zamijenivši regionalni pojam azijsko-pacifičke regije geopolitičkim pojmom indo-pacifička regija, Američki je predsjednik jasno odredio svoju strategiju koja se nastavlja na politiku veće saradnje između Sjedinjenih Država, Japana, Australije, Južne Koreje i Indije.  Na koncu, američka Strategija nacionalne sigurnosti iz decembra 2017. godine Kinu je uz Rusiju proglasila izravnim strateškim konkurentom. Tako je navedeno da Kina izravno “izaziva američku moć, utjecaj i interese te pokušava narušiti američku sigurnost i prosperitet”. Sjedinjene Države stoga moraju “objediniti sve elemente američke nacionalne moći – političke, ekonomske i vojne”, kako bi nadvladale izazove s kojima se suočavaju. 

Uslijedile su i ekonomske mjere, koje su zadale mnogo glavobolja Pekingu. Već u martu 2018. Washington je uveo tarife od 25 odsto na čelik i 10 odsto na aluminijum iz Kine, Rusije, Indije i Turske, da bi krajem maja iste godine ova “kaznena” mjera bila proširena i na donedavno najbliže saveznike i trgovinske partnere Sjedinjenih Država – Europsku uniju, Kanadu i Meksiko. “Naša industrija čelika je u lošem stanju. Ako nemate čelik, nemate zemlju”, rekao je tada predsjednik Tramp i naložio svojoj administraciji da hitno uvede nove mjere. Osim što je uveo “kaznene” takse na uvozni čelik i aluminijum, Tramp je sredinom juna uveo i nove carine od 25 odsto na uvoz kineske robe (na više od 1.100 različitih proizvoda) u vrijednosti od 50 milijardi dolara. On je, takođe, zaprijetio Pekingu da ne pokušava da odgovori kontramjerama jer će se u protivnom suočiti sa još većim ekonomskim pritiscima Washingtona. Na takav način je postepeno ka recesiji gurao i Kinu, ali i brojne druge države čiji ekonomski rast izravno zavisi od saradnje sa Kinom. Da misli ozbiljno, pokazao je već sljedeće godine. Samo nekoliko sati nakon što je Kina uzvratila na američke takse na njenu uvoznu robu, Tramp je u augustu 2019., kao odgovor, nametnuo još pet odsto carinskih taksi na kinesku robu. Vrijednost novih taksi procjenjuje se na oko 550 milijardi dolara, a kineske su bile  teške samo 75 milijardi dolara. Tramp je zbog toga što se Peking “drznuo” da odgovori na takse, zahtijevao od američkih kompanija da se povuku iz Kine. Ali to nije sve, američki predsjednik Donald Tramp se nekoliko mjeseci nakon toga okomio na kineske telekomunikacijske divove poput Huaweia. ‘Huawei je potencijalna opasnost za Ameriku’, bila je procjena prvog čovjeka SAD-a, pa je oštro zabranio upotrebu tehnoloških dostignuća pod markom Huawei u toj zemlji. Američkog predsjednika je u stopu pratio i Google, odnosno Android. Krovna Googlova firma Alfabet prestala je poslovati s kineskom multinacionalnom kompanijom Huawei. Jedna od najvećih kompanije na svijetu zabranila je pristup Huawei sistemima za nadogradnju, odnosno update telefona, koji imaju Android. Također, izgubili su pristup Google play storeu, Gmailu i drugim brojnim aplikacijama. Ove, ali i druge mjere, nagnale su Peking da se ozbiljnije uključe u trgovinske pregovore sa SAD-om, s ciljem ublažavanja posljedica po kinesku ekonomiju koja je sredinom 2019. godine počela tonuti u recesiju, vukući sa sobom dobar dio svijeta.

Svojom je strategijom ostvario dobre ekonomske rezultate kod kuće i izdejstvovao smanjenje poreza na dobit i prihode, te koncem 2019. uz evidentno visoku zaposlenost, naročito među Afroamerikancima i Latinoamerikancima, pri nezaposlenosti manjoj od 4 odsto, inflaciju pod kontrolom i rastu na berzama,  uspio da “dovede kuću u red prije nego što se okrenuo gostima iz inostranstva”. Na krilima tih ekonomskih uspjeha, skoro da je osigurao novu izbornu pobjedu već početkom 2020. godine, kada je Kina poklekla i potpisala prvu fazu novog trgovinskog ugovora sa SAD-om, što je označilo početak topljenja trgovinskog deficita SAD-a u razmjeni sa Kinom, koji je ranije  iznosio nevjerovatnih 420 milijardi dolara. Sporazum je potpisan 15. januara 2020. godine, nekoliko sedmica prije proglašenja globalne pandemije koronavirusa koja je cijeli svijet okrenula naopačke te globalnu ekonomiju gurnula u recesiju.

Pored ekonomskog, specijalni rat poprima psihološki i biološki karakter

Već tada je bilo jasno da je otpočela i izborna godina u SAD-u u kojoj su razorni efekti pandemije po američku privredu prepleteni sa nasilnim protestima zbog policijskog nasilja, postali ključna karta na koju igra tamošnja demokratska partija u nastojanju da u predsjednički ured dovedu Joea Bidena, osobu koju Tramp drži najodgovornijom za sklapanje ranijih štetnih trgovinskih ugovora sa Kinom. Tako je specijali rat između SAD-a I Kine, pored ekonomske,  dobio i psihološku i biološku komponentu.

Dešavanja povezana s pandemijom koronavirusa još su značajnije podebljala rivalitet između Washingtona i Pekinga, a administracija na čelu sa američkim predsjednikom Donaldom Trampom jasno je stavila do znanja da pandemiju ‘koronavirusa’ smatra ‘kineskim pokušajem osvajanja svijeta’. Da je pandemija jedan vid globalnog rata potvrdili su svi značajniji svjetski državnici koji su u mjesecima na početku pandemije jasno kazali da se radi o ‘ratu’ i u tu svrhu angažovali vojne trupe. Svi naučni i labaratorijski kapaciteti širom svijeta stavljeni su u ‘funkciju odbrane od kineskog virusa’, a trenutno se vodi mrtva trka za pronalazak vakcine protiv kuge, koju je po američkom predsjedniku ‘Kina pustila u svijet’.

Činjenica da obavještajne službe najmoćnijih država svijeta sudjeluju u čuvanju podataka i istraživanja o koronavirusu i potencijalnoj vakcini, jasno pokazuje da se ne radi niti o običnom virusu niti o običnoj pandemiji. Također činjenica da sve zemlje svijeta neće imati jednak i ravnomjeran pristup samoj vakcini,  jasno pokazuje da će neke države biti u nadređenom, a neke u podređenom položaju, kada je po srijedi sama vakcina, te da će lijek za korona virus postati novo oružje preko kojeg će se širiti sfere globalnog utjecaja.

Uslijedile su psihološke kampanje sa raznih strana koje su ciljale vjerodostojnost odgovora vlada najmoćnijih svjetskih država na pandemiju. EU je otvoreno optužila Rusiju i Kinu za širenje lažnih vijesti o koronavirusu s ciljem da potkopaju stabilnost kontinenta i ostvare svoje geopolitičke interese. Također ih je optužila da slanjem pomoći pokušavaju potkopati povjerenje u europske institucije kod država poput Italije ili slabašnih zemalja Balkana. Još radikalniji su u tome bili američki zvaničnici, koji su jasno stavili do znanja da neko mora nadoknaditi štetu koju je u svijetu proizveo ‘kineski virus’ te su na nekoliko sudova već pokrenute parnice protiv Kine za naknadu štete. U tom kontekstu posebnu ulogu su odigrale društvene mreže što je postalo predmetom izučavanja nove psihološke discipline ‘Cyber psihologije’, a koja se između ostalog bavi i izučavanjem fenomena ‘mrežnog psihološkog rata’.

Posljedice ekonomskog, psihološkog i biološkog, odnosno specijalnog rata, kojem svjedočimo razorno su utjecale na živote pojedinaca i čitavih društava, sa posebnim naglaskom na ekonomiju. Zatvaranje čitavih nacija, iako opravdano sa medicinskog stanovišta, dovelo je do ekonomske krize (kakvu ne pamtimo od 1930-ih godina), čije će se posljedice osjećati u narednim godinama i gurnulo mnoge države na rub socijalnih nemira i prevrata. Međutim, stručnjaci sve glasnije upozoravaju da bi nova radikalna zatvaranja mogla proizvesti trajne negativne psihološke posljedice po već istraumirano stanovništvo, koje je pasivizirano i dezorjentisano ranijim mjerama.

Zveckanje oružjem

Da se predsjednik Tramp neće suzdržati ni od novih vojnih pritisaka na Kinu, govore informacije da su SAD  ponovo rasporedila nosače aviona u Tihom okeanu. Prema saopštenju američke mornarice, nosači aviona Ronald Regan i Teodor Ruzvelt patroliraju zapadnim Pacifikom, dok je plovilo Nimic na istoku. Svaki od tih brodova nosi više od 60 aviona, što je naveće prisustvo američkih nosača u Tihom okeanu poslije 2017. godine. Kineski Global Times ističe da američki nosači aviona mogu da predstavljaju prijetnju u spornom Južnom kineskom moru. „Nagomilavajući nosače aviona, SAD žele da pokažu cijelom regionu, pa čak i svijetu, da su i dalje najmoćnija pomorska sila jer mogu da uđu u Južno kinesko more i prijete kineskim trupama na ostrvima Siša i Nanša“,  rekao je za taj list pomorski stručnjak Li Ðe. Sve ovo ukazuje da američki predsjednik nikada ne skida oči sa Pekinga.

Pored toga SAD uvijek mogu računati i na kinesku slabu tačku poput unutrašnjeg separatizma, ali i na animozitet kineskih susjeda koji je rezultat pretenzija Pekinga u Južnokineskom moru.

Sa druge strane, opasnost za američke interese u indo-pacifičkoj regiji predstavlja kinesko raspoređivanje balističkih projektila poput onog koji je kao ‘upozorenje’ lansiran 26. 8. 2020. Radi se o srednjedometnoj balističkoj raketi Dong Feng 21D, ili DF-21D. Ona je operativna od 2012. godine i predstavlja prvu svjetsku protubrodsku balističku raketu (ASBM) namijenjenu napadima na brodove na moru, a Kinezi je nazivaju ‘ubicom nosača aviona’. Pored toga, izgradnja vještačkih ostrva za vojne namjene i na njima raspoređivanje strateškog kineskog oružja čini američka plovila i teritoriju američkih saveznika u jugoistočnoj Aziji krajnje ranjivom.  

Zbog toga su SAD razvile novu vrstu raketa i nuklearnog oružja za koje je američki predsjednik kazao: „Sada imamo nove rakete. Nadam se da ih nikada nećemo morati upotrijebiti, ali naše nuklearno oružje je u najboljem stanju za posljednjih nekoliko decenija. Imamo sisteme kakve nikada niste vidjeli. Predsjednik Kine Xi Jinping nema ništo slično, kao ni Putin. Niko nema ono što mi posjedujemo“.

Situacija je toliko eskalirala da je ministar vanjskih poslova Kine Vang Ji, tokom turneje po jugoistočnoj Aziji, u Maleziji 13.10.2020. ocijenio da je „stvarni cilj“ SAD-a „stvaranje Indo-pacifičkog NATO-a“ što bi izazvalo „Hladni rat“. Vašington pokušava da „podstakne konfrontaciju među različitim grupama i blokovima i geopolitičko nadmetanje, a da istovremeno održi sistem američke hegemonije“, rekao je Vang novinarima uz ocjenu da zato „ta strategija predstavlja ogroman bezbjednosni rizik“. Vang je države jugoistočne Azije, koje bi da uspostave zajednička pravila za odnose s Kinom u Južnokineskom moru, pozvao da „spoljne remetioce“ odstrane iz tih spornih voda, ali nije direktno rekao ko bi to bio.

Kinesko-pakistanski san?

Kineze posebno brine što je u američkoj strategiji Indija predstavljena kao ključni saveznik u široj regiji jugoistočne Azije, a indijsko-američki strateški odnosi samo su potvrđeni u februaru 2020. godine, kada je priređen veličanstven doček američkom predsjedniku na stadionu na kojem se okupilo preko 100.000 ljudi. Razmjenjujući komplimente sa indijskim premijerom Modijem, Tramp je na početku govora izjavio da je putovao oko 8.000 milja (oko 13.000 kilometara) da prenese poruku da “Amerika voli Indiju, Amerika poštuje Indiju” i da će Amerika uvijek biti vjeran prijatelj indijskog naroda. Radujemo se isporuci Indiji “najbolje vojne opreme, koja izaziva najveći strah”, rekao je Tramp najavivši isporuku vojnih helikoptera u vrijednosti od tri milijarde dolara. On je rekao da se nada širenju saradnje između dvije zemlje u sferi svemira i da su obje strane u početnim fazama sklapanja “nevjerovatnog” trgovinskog sporazuma.

Sa druge strane, Kina je intenzivirala saradnju sa indijskim rivalom Pakistanom. Najvažniji zajednički projekat jeste izgradnja kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora, gdje Kina u pakistansku infrastrukturu planira uložiti 46 milijardi dolara. To je konglomerat infrastrukturnih projekata koji se grade u cijelom Pakistanu od 2013. kako bi spojili luku Gwadar, na jugoistoku Pakistana, sa sjeverozapadom Kine autocestom i prugom.

U pojedinim bosanskohercegovačkim medijima se već 2017. godine mogu pročitati tekstovi hvalospjeva o kinesko-pakistanskoj saradnji u kojima se navodi da je perspektiva za BiH ‘kao posrednika za balkanske države u Pakistanu ogromna’.

Kineski san je sintagma ili kovanica koju je predsjednik Xi Jinping prvi put upotrijebio 2013. godine, kako bi opisao proces podmlađivanja i obnove kineske nacije, vezan za Dva stoljetnja cilja, koja podrazumijevaju da će svi stanovnici Komunističke Republike Kine na stotu godišnjicu od osnutka Komunističke partije  Kine živjeti u umjerenom bogatstvu, dok će 2049., na stotu godišnjicu od uspostave Komunističke Republike Kine, svi stanovnici živjeti u bogatstvu. Novi put svile jedan je od najsnažnijih alata za ostvarivanje Kineskog sna. Riječ je o inicijativi koju je pokrenula Kina iza kojeg se krije golemi program infrastrukturnih ulaganja. Nove autoceste, brze željeznice koje bi povezale istok Azije sa zapadnom Europom, izgradnja morskih i zračnih luka, izgradnja energetskih objekata i komunikacijske infrastrukture, povezale bi dva kraja euroazijskog kontinenta i to kopneno („Jedan pojas“) i pomorski („Jedan put“)“, piše u jednom takvom tekstu.

BiH je 2017. godine dobila i zemljište od 500 kvadratnih metara u neposrednoj blizini luke Gwadar, jednoj od ključnih tačaka na Kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora (CPEC). Na ovom zemljištu naša bi država navodno trebala izgraditi svoj biznis centar preko kojeg bi ‘putem svile’ u BiH stizala kineska roba, investicije, ali i druge vrste uticaja. (Mada bi bolje bilo da smo se posvetili Neumu). Nekako baš u to vrijeme u BiH počinju pristizati značajnije investicije iz Kine (TE Tuzla, gradnja dijelova autoputa u Hercegovini), dok sa druge strane bilježimo značajniji priliv pakistanskih migranata.

Ono što je sigurno jeste činjenica da Pakistan ne mora brinuti za budućnost odnosa sa Kinom. Da su kinesko-pakistanski odnosi trajno stabilni potvrdio je i kineski predsjednik  Xi Jinping je 9 . oktobra 2020. godine tokom sastanka sa pakistanskim premijerom Imranom Kanom, naglasivši da su dvije zemlje strateški kooperativni partneri u svim prilikama. Xi je rekao da bez obzira na to kako se međunarodna i regionalna situacija mijenja, prijateljstvo između Kine i Pakistana ostaje neraskidivo i čvrsto, a saradnja Kine i Pakistana pokazuje snažnu vitalnost.

Dok se mnogi u EU pitaju otkuda desetine i stotine hiljada Pakistanaca, Bangladežana, Afganistanaca i sl. među pristiglim migrantima, ili otkuda toliki migrantski priliv iz Afrike (gdje Kina ima najsnažnije uporište i prvu vanteritorijalnu vojnu bazu), niko ne postavlja pitanje da li oni pristižu novim ‘kineskim putem svile’, kojim navodno pristižu i kineske investicije. Da li je to širi dio kineske strategije za Europu, budući da se migranti iz država zahvaćenim ratovima poput Iraka i Sirije većinom nalaze zaustavljeni i smješteni u Turskoj i Grčkoj, a u Europu dolaze samo oni muslimani ‘iz kineske zone utjecaja’? Kakvu ulogu u svemu tome onda igraju balkanske i države srednje Europe, a kakvu Njemačka i Turska?

“Geopolitičke posljedice pandemije mogu biti značajne”, rekao je generalni sekretar Sjevernoatlantske alijanse Jens Stoltenberg. Stoga je upozorio da će zbog ekonomskog pada “pojedini saveznici biti ranjiviji na situacije u kojima ključna infrastruktura može biti prodata”.

Iako Stoltenberg nije pomenuo, svjetski mediji tvrde da je u svom upozorenju mislio na grčke luke, prije svega Pirej, koji je 2016. godine kupila kineska kompanija. Tadašnji zamjenik grčkog ministra inostranih poslova Kostas Fragogianis je prilikom kupoprodaje izjavio da je cilj da se ova luka pretvori u “najveće tranzitno čvorište između Europe i Azije, i potencijalno postane najveća na starom kontinentu”. Trenutno je luka u Roterdamu najveća u Europi, a kupovina Pireja je važna karika u kineskom velikom projektu “Pojas i put”.

Za europske političare kineske investicije bile su dobrodošle za funkcionisanje privrede, a nepoželjne zbog sumnje da Kinezi teže da preuzmu ili osvoje sektore koji Europljanima obezbeđuju tehnološku prednost.

Francuzi, Nijemci i Italijani su u februaru 2017. tražili da se u Briselu centralizuju nadležnosti za kontrolu investicija u strateškim sektorima, ali se toj inicijativi velike trojke suprotstavila koalicija sjevernoeuropskih zagovornika slobodne trgovine, Viktor Orban u Mađarskoj, Poljska (zemlje Višegradske grupe) i južnoeuropski korisnici kineskih kredita. Europska komisija je poslije toga predložila komplikovani nacrt pravila kojima se omogućava koordinacija tzv. skrininga strateških investicija na nacionalnom nivou.

Postavlja se pitanje da li je koridor od Mediterana i Jadrana kroz jugoistočnu i centralnu Europu ustvari dio kineske strategije o podjeli kontinenta na dva djela (novi ‘Berlinski zid’) i slabljenja EU.

II

Budući da je pandemija koronavirusa, kao dio specijalnog svjetskog rata, postala geopolitički, ekonomski, psihološki i socijalni problem globalnog karaktera, postavlja se pitanje da li će i kako utjecati na izmjenu globalnog poretka i je li ona samo nastavak geopolitičkih potresa započetih Brexitom 2015. godine i ulaskom Trampa u Bijelu kuću 2016. godine.

Šta je svjetski poredak i da li svjedočimo njegovoj promjeni?

Pod svjetskim poretkom podrazumijevamo aktuelne lokacije političke, vojne i ekonomske moći i njenu usmjerenost radi interesa u državama raznih kontinentalnih i regionalnih identiteta, direktnim prisustvom ili indirektnim uticajima putem političkih, vojnih, finansijskih, trgovinskih i drugih međunarodnih organizacija. Zato, već nastale promjene u svijetu i njihove aktuelne tendencije treba sagledavati u pogledu lokacije moći: gdje i čija moć dalje jača, a gdje i čija moć slabi, odnosno gdje se i čija moć dalje proširuje, a gdje se sužava. Međutim sve se te promjene dešavaju u okviru aktuelnog svjetskog poretka. 

Novi svjetski poredak neće nastati ako bi neki od faktora međunarodne zajednice, kao konkurent, sebi pribavio dodatnu moć  po osnovu koje bi relativizirao ili prevazišao uspostavljene dominantne pozicije u svijetu, sve dok su te pozicije regulirane globalnim instItucijama proizašlim nakon Drugog svjetskog rata. Novi poredak će nastati tek onda kada te institucije budu ugašene i zamijenjene novim, a to se ne može desiti bez novog svjetskog rata.[1]

Ono što posljednjih nekoliko godina primjećujemo jeste proces temeljne izmjene američke unutrašnje i vanjske politike, koji uzrokuje posljedične promjene u svijetu. Trampova strategija podrazumijeva ovladavanjem unutrašnjim sistemom SAD-a, što planira okončati u narednom mandatu, pri tome ne isključujući ni mogućnost ustavnih promjena i proširenja svojih ovlasti. Sa druge strane, njegova usmjerenost na ‘povratak moći Americi’ polahko urušava globalne institucije i sporazume proistekle iz sporazuma i dogovora nakon Drugog svjetskog rata između SAD-a i SSSR-a, odnosno kasnije Rusije.

Tako smo došli do situacije da trenutno SAD i Rusiju veže samo jedan sporazum i to onaj pod nazivom ‘Novi start’ o kontroli strateškog nuklearnog oružja koji ističe 7. februara 2021. godine. Moskva je panično predložila Washingtonu da se bezuvjetno produži pomenuti sporazum barem na godinu dana, ali je administracija predsjednika Trampa takvu mogućnost uslovila zamrzavanjem nuklearnog arsenala Rusije godinu dana. Koliko je ozbiljan strah Moskve od gubitka ugovora sa SAD-om, svjedoči i činjenica da je Rusija prihvatila taj američki uvjet i sada se očekuje dalji razvoj situacije. Ranije su SAD odbijale ideju novog sporazuma sa Rusijom ukoliko on ne bi uključivao i Kinu te ograničavanje kineskih nuklearnih potencijala. Rusija je više puta izrazila bojazan da bi izostanak bilo kakvog ugovora sa SAD-om poljuljao njenu poziciju u svijetu i gurnuo je u neravnopravnu borbu sa drugim globalnim konkurentima i pretendentima na njene resurse i teritorije poput Kine.

Zbog toga je Vladimir Putin otvoreno kazao da ga ohrabruju potezi kandidata demokrata Joea Bidena. “Kandidat Biden je javno rekao da je spreman za produženje Novog START-a ili za novi sporazum kojim bi se ograničilo strateško oružje, a to je vrlo ozbiljan element naše saradnje u budućnosti”, rekao je Putin. Očigledno se ruski predsjednik Vladimir Putin pribojava za svoju političku budućnost ukoliko Rusija izgubi svoju ulogu u aktivnom suparništvu sa SAD-om na osnovu kojeg je izvršena podjela svijeta nakon Drugog svjetskog rata.[2]

Sa druge strane,  američki predsjednik Donald Tramp svojim trgovinskim potezima mijenja globalne ekonomske procese. Poznato je da je predsjednik SAD-a revidirao gotovo sve postojeće multilateralne sporazume koje je Amerika imala sa ostatkom svijeta. Već na startu svog predsjednikovanja Donald Tramp je povukao SAD iz Trans-pacifičkog partnerstva (TPP). Povukao se iz ranijih trgovinskih sporazuma sa Meksikom i Kanadom te zaključio nove bilateralne ugovore sa svakom od navedenih država, za koje kaže da su ‘pošteniji i pravedniji za Ameriku’. Pored toga, američki predsjednik se povukao iz Pariskog sporazuma o klimatskim promjenama, a SAD su napustile UNESCO i Vijeće za ljudska prava UN-a te Iranski nuklearni sporazum. Američka administracija na čelu sa Trampom prkosila je Svjetskoj trgovinskoj organizaciji uvođenjem carina, a zatim je u jeku pandemije napustila Svjetsku zdravstvenu organizaciju.

Prema tome, Sjedinjene Američke Države počinju mijenjati globalna pravila igre omalovažavajući poziciju UN-a umanjujući mu sveukupni budžet. U cijeloj situaciji Amerika ipak ne gubi moć, što izaziva nervozne reakcije Moskve i Pekinga u smjeru pokretanja specijalnog rata unutar SAD-a, koji čak cilja i na američke izbore, odnosno na diskreditaciju američkog predsjednika Donalda Trampa te niz subverzivnih akcija kojima se ugrožava integritet američkih izbora. Eventualne izborne nepravilnosti ili ‘izborna krađa’ u SAD-u mogli bi prouzrokovati ozbiljne turbulencije, a s obzirom na aktuelnu političku polarizaciju američkog društva, neki analitičari se usuđuju spomenuti i mogućnost ‘građanskog rata’. Tome doprinose rasno motivisana ubistva i nasilni protesti tokom kojih se ruše spomenici, simboli američkih vrijednosti, slobode i demokratije.

Palestinsko pitanje kao razlog postojanja UN-a

Izuzetno značajan sporazum kojom se Trampova administracija može pohvaliti na vanjskopolitičkom planu jeste ‘Abrahamov sporazum’ o normalizaciji odnosa između Izraela i arapskih zemalja UAE i Bahreina, kojem će, prema riječima američkog predsjednika pristupiti još najmanje šest arapsko-muslimanskih država. ‘Abrahamov sporazum’ podrazumijeva mirnu koegzistenciju jevreja, kršćana i muslimana na Bliskom Istoku (abrahamske vjere), što samo po sebi doprinosi stabilizaciji tamošnjih prilika i povećava šanse za mirno rješenje izraelskog konflikta sa Palestinom te konačno rješenje svih sporova na Bliskom istoku.

Arapsko-izraelski sukob je geopolitičko sukobljavanje oko stvaranja i opstanka Izraela koje uključuje pet ratova (1948–82) i neprekidnu palestinsku borbu za državnost. Britanska uprava nad Palestinom (1920–48) nije željela riješiti suprotstavljenost rastućeg arapskog i jevrejskog nacionalizma, problem naseljavanja Jevreja i njihove sukobe s lokalnim arapskim stanovništvom. Učestali oružani sukobi Palestinaca i Jevreja, njihovo suprotstavljanje britanskoj upravi te arapsko odbijanje planova o podjeli Palestine (1936., 1938., 1946), naveli su Veliku Britaniju da mandat preda UN-u (2. 4. 1947.) i vojno se povuče iz Palestine (do 15. 5. 1948). Prijedlog posebnog komiteta UN-a za Palestinu (UNSCOP) o njezinoj podjeli na jevrejsku i palestinsku državu te Jerusalem pod međunarodnim skrbništvom prihvatila je Opća skupština UN-a (29. 11. 1947), ali nisu i arapske države. Izrael je proglasio nezavisnost 14. 5. 1948. i tako je počeo rat koji i danas traje.

Jedina većinski muslimanska država u NATO-u (pored Albanije), Republika Turska, državu Izrael je priznala 1949. godine i bila je prva muslimanska zemlja koja je to učinila. Od osnutka Izraela, Turska je jedna od rijetkih muslimanskih zemalja koja je uspostavila diplomatske I ekonomske veze sa jevrejskom državom koje I danas traju. Izraelci od tada mogu slobodno posjećivati Tursku, a turisti iz Izraela mogu se sresti širom te zemlje. Prva arapska država koja je priznala Izrael bio je Egipat koji je to uradio 1979. zahvaljujući egipatsko-izraelskom mirovnom sporazumu proisteklom iz pregovora u Camp Davidu 1978. godine. Jordan je to isto napravio izraelsko-jordanskim sporazumom iz 1994. godine, preuzevši na sebe upravu nad islamskim vakufima u Jerusalemu. U septembru 2020. godine su Izrael zvanično priznali Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein. Na putu skorog priznavanja izraelske države nalaze se Saudijska Arabija i Kuvajt. Njihovim izvjesnim priznanjem jevrejske države, dolazimo do spoznaje da su najmoćnije arapske države priznale Izrael.

Bez obzira što pojedini ortodoksni Jevreji aktuelni razvoj događaja na Bliskom istoku u vezi sa palestinskim pitanjem vide kao uvod u ‘treće podizanje Solomonovog hrama’, valja istaknuti kako egzaktni historijski podaci pokazuju kako je hram ustvari već podizan tri puta. Prvi put ga je izgradio Solomon sin Davidov. Hram su 968 pr. Kr. počeli graditi fenički graditelji, a Biblija ga opisuje kao veliki pothvat. Izgradnja hrama kao i njegov izgled opisani su u Prvoj Knjizi o kraljevima. Hram je obnovljen drugi put,  nakon oslobađanja Jevreja iz ‘babilonskog sužanjstva’. Tada je Jevreje oslobodio i hram obnovio Kir Veliki (515. pr. Kr. dozvolio obnovu hrama u Jerusalemu). Godine 64. pr. Kr. Pompej Veliki i njegovi vojnici obeščastili su hram u Jerusalemu, pobivši svećenike i ‘branitelje Svete kuće’. Herod Veliki potkraj 1. st odlučuje treći put obnoviti Hram, koji je bio skroman, onakav kakvog su ga prije pet stotina godina sagradili Kurdi-Perzijanci.  Godine 66. izbio je ustanak u Judeji. Kad je Vespazijan preuzeo prijestolje, njegov sin Tit Flavije postao je glavni zapovjednik. Godine 70. Judeja je pokorena, a jerusalemski – Salomonov Hram, simbol židovske vjere, razoren te su Jevreji kažnjeni izgonom.

Američki predsjednik Donald Tramp izraelsko-palestinskom pitanju pristupa na krajnje praktičan način, želeći se predstaviti kao najuspješniji američki predsjednik koji rješava dugotrajne međunarodne krize te svijetu donosi mir i prosperitet. Njega  ne zanima ovaj političko-mitološki koncept posmatranja stvari. Na sličan praktičan način posmatra i zamrznuti konflikt između Republike Kosovo i Republike Srbije. U tom smislu, velika je šteta što su palestinski dužnosnici odbili razgovarati s Trampom i iskoristiti njegovu dobru volju da se i njihovi zahtjevi unesu u buduće rješenje bliskoistočnih sukoba, jer vidimo da i Armenija i Azerbejdžan žele postići sličan sporazum sa Trampom u vezi s krizom oko Nagorno-Karabaha.

Još jedno dostignuće Trampove administracije je to što je likvidacijama vođa DAIŠ-a, Al-Kaide i iranske revolucionarne garde stavio tačku na ‘islamistički terorizam’, pa skorašnji pokušaji njegove revitalizacije izgledaju neozbiljni, s obzirom na činjenicu da slobodni svijet ima ‘novog neprijatelja’, Kinu, komunističku partiju Kine i ‘kinesku kugu’.

Proširenje Vijeća sigurnosti

Iako se palestinskim problemom bave od 1947. godine, očigledno je da Ujedinjene nacije nisu željele ili nisu mogle riješiti palestinsko-izraelski konflikt, ali su se pokazale kao izvrstan mehanizam za održavanje sukoba već više od 70 godina, tokom kojih se broj Palestinaca i njihov životni prostor konstantno smanjivao. Ironija je u tome da Palestina još uvijek nije međunarodno priznata država sa stolicom u UN-u. Naravno ova nepravda djeluje frustrirajuće na Palestince, ali i sve normalne ljude na svijetu, jer se veći dio čovječanstva ipak slaže da i Izraelci i Palestinci imaju pravo na zasebne nacionalne države.

Međutim, iskorištavati palestinsku tragediju kojoj su izloženi već više od 70. godina, je krajnje nemoralan čin od strane onih koji preko leđa Palestinaca pokušavaju izboriti neke povlastice u svjetskom poretku. Umjesto da uzmu učešće u naporima da se izgradi bolji svijet i humaniji poredak, oni su spremni trgovati palestinskom tragedijom kako bi za sebe obezbjedili ‘komad uticaja’ u aktuelnom svjetskom ustroju.

U tom kontekstu mogu se posmatrati učestala zagovaranja proširenja Vijeća sigurnosti UN-a, koje traže one zemlje i njihove administracije koje smatraju da imaju pravo na stalno mjesto u ovom tijelu UN-a zbog brojnosti svoje populacije, razvijene ekonomije ili posjedovanja nuklearnog oružja i sl.[3] Za takvo što, međutim,  mora postojati konsenzus globalnih aktera, kojeg trenutno nema, a i neće ga biti bez novog svjetskog rata, odnosno bez ‘prinošenja žrtve starom sistemu’. Pored toga, samo razvodnjavanje Vijeća sigurnosti primanjem novih članica (Njemačke, Indije, predstavnika Afrike ili zajedničke koalicije Turske, Irana i Pakistana) dovelo bi do toga da ono izgubi svoju suštinsku moć i proizvede konflikte koji bi bili uvod u ‘treći svjetski rat’, razorniji od bilo kojeg ratnog sukoba do sada. Dakle, UN koji ionako teško funkcionira bio bi još više degradiran povećanjem broja stalnih članica Vijeća sigurnosti.

III

U rasvjetljavanju fenomena ‘specijalnog rata’ uvijek je najbolje poslužiti se oglednim primjerima regiona koji se smatraju stjecištima različitih geopolitičkih uticaja sa nizom neuralgičnih tačaka koje u svakom trenutku, odnosno u onom trenutku kada to zahtijevaju geopolitička previranja, mogu biti zapaljene nekim novim ratnim sukobom.

Dva regiona koja se u tom kontekstu posebno izdvajaju jesu region Zakavkazja (prostor nekadašnje Berijine Transkavkaske republike SSSR-a, koju smo elaborirali u tekstu ‘Enigma Kavkaza između mita i realnosti’) te region Zapadnog Balkana (prostor nekadašnje Brozove Jugoslavije sa okolnim državama). I jedan i drugi region se odlikuju planinskim reljefom, etnički i religijsko heterogenim stanovništvom te burnom historijom u okviru koje su svi narodi i države u određenim periodima ‘dominirali jedni nad drugima’, ali koji također imaju i primjere suživota i razvoja u zajedničkim saveznim državama različitog uređenja.

U zajednici koja je predmetom specijalnog rata prvo se izvrši udar na obavještajne službe, na način da se u cijelom društvu instaliraju ‘grupe’, koje onda djeluju na različite načine u pravcu slabljenja tog društva i države.

Kao što smo vidjeli na primjeru koronavirusa, jedan od aspekata specijalnog rata jeste širenje lažnih vijesti i dezinformacija koje trebaju oblikovati javno mnijenje ciljanog društva ili države. U tu svrhu se koriste tzv. ‘agenti od utjecaja’ – političari, religijski lideri, javne ličnosti, kulturni radnici, analitičari, novinari  – kojima je osnovni cilj učiniti ideje došle izvana prihvatljivim javnosti date države, kako bi se nakon toga ciljevi politika stranih država mogli provesti u toj državi kada na vlast dođu ‘podobni političari’. Da bi se dobio takav rat, on se mora dobiti na području morala, ekonomije, politike, diplomatije, instaliranjem i nametanjem političkih ciljeva i lidera u drugim zemljama, dominacijom na polju medijskog utjecaja, a tek kao zadnja tačka u svemu tome je oružana borba na bojnom polju. U tom strateškom smislu možemo posmatrati i najave o formiranju tzv. ‘ekspertskih vlada na Balkanu’, što su uvezene ideje koje provode agenti na terenu ili naprimjer ‘širenje kineskog i ruskog utjecaja’ u državama sa nerazvijenim ekonomijama i sl.

Podobni političari se sa druge strane pažljivo biraju. Poznato je da su ruske obavještajne službe, GRU i KGB revnosno prikupljale informacije i  podatke o političarima ili zanimljivim utjecajnim ljudima, kako bi to kasnije koristile za njihovo svjesno ili nesvjesno angažovanje. To su tzv. ‘agenti spavači’ koji u datom trenutku na određeni poticaj svjesno ili nesvjesno poduzimaju neku aktivnost. Dakle, ovdje se ne radi o klasičnom špijuniranju i obavještajnom radu, nego se radi o želji da se promijeni, npr. geopolitički kurs neke zemlje. Pri tome, ljudi koji u tome učestvuju ne moraju biti nužno svjesni posljedica svog djelovanja, njihovi motivi mogu biti različite prirode, od religijskih, ideoloških do ekonomskih, ali su iskorišteni od strane stranog obavještajnog faktora za njegove subverzivne ciljeve.

Takvo njihovo djelovanje proizvodi krize, što je još jedna oblast  specijalnog rata. Unutarnje krize u raznim zemljama  svijeta su ‘šansa’ za one koji žele nad njima uspostaviti svoju kontrolu, ako do tada u odnosnoj zemlji nisu imali kontrolu, moguće odbacivanjem kontrole koju već ima neka druga konkurenstka sila, ili pak stabiliziranje i učvršćivanje ranije uspostavljene, ali nedostatne kontrole. Nisu sve lokalne krize nastale samo proizvodnjom izvana, jer su iste nastajale i zbog unutarnjih razloga. Međutim, svaka lokalna kriza, bez obzira da li je nastala proizvodnjom izvana, ili je uzrokovana iznutra, ili je nastala u kombinaciji unutarnjih i vanjskih utjecaja, ‘šansa’ je za one čija je vanjska politika orijentirana na prisustvo i kontrolu širom svijeta. To je globalni kontekst, ali po sličnom modelu postoje i regionalni konteksti kriza u kojima neke moće zemlje proizvode ‘šanse’ za kontrolu u susjedstvu. Naprimjer, kriza u BiH od strane velikodržavnih ideologija i političkih stratega smatra se ‘šansom’ za iskorake s ciljem uvećavanja Srbije i Hrvatske. Kriza koja se proizvodi unutar bošnjačkog naroda ‘šansa’ je za snage koje djeluju s ciljem slabljenja političke pozicije tog naroda s ciljem da Bošnjaci kao narod žrtva genocida izgubi svoje zapadne saveznike.

Propaganda je najopsežniji podrivački oblik djelovanja protiv BiH. Agentura stranih obavještajnih službi je usmjerena ne samo da obavještajno istražuje stanje u redovima bosanskohercegovačkih patriotskih snaga, već i da provodi propagandu, priprema i realizira sabotažne i druge sadržaje specijalnog rata, s ciljem da patriotske snage paraliziraju, blokiraju, pogrešno usmjeravaju (geopolitički zaokret ka Rusiji i Kini), unutar sebe sukobljavaju, podstiču na međubošnjačko nepovjerenje, sve sa posljedicama produbljivanja i širenja osjećaja nesigurnosti, besperspektivnosti, apatije, bezvoljnosti, kako bi izazvali atmosferu u kojoj je jedino moguće rješenje da BiH postane rusko-kineska gubernija usmjerena protiv Vatikana, NATO-a i Zapada u cjelini, što se poklapa sa velikosrpskim i velikohrvtaskim planovima o uništenju države BiH i njenog najmnogobrojnijeg naroda. Za stvaranje apatije ili bunta koriste se praktičnim metodama specijalnog rata kroz unošenje nervoze među građane kroz različite vrste sabotaža, nestašica, redukcija vode i struje, stopiranja javnog prijevoza, pravljenja vještačkih saobraćajnih gužvi i blokada i sl.

Zadatak tih obavještajnih grupa u bošnjačkim i bosanskim vjerskim i državnim institucijama jeste razvijanje odbojnosti i mržnje kod Bošnjačkog naroda  prema EU i NATO-u te generalno zapadnoj civilizaciji. Njihov cilj je da naša zemlja nikada ne uđe u NATO tako što će se na kulturalnom i religijskom nivou razvijati raspoloženje u narodu da ‘BiH nikada neće biti dio ujedinjene Europe, da je Europa neprijatelj Bošnjaka muslimana, da je Europa slaba, da ona neće prihvatiti muslimane sa njihovim specifičnostima’, a sa druge strane razvija se nepovjerenje prema NATO-u koji je, kako kažu, ‘gledao genocid pa tek onda reagovao’ ili plasiranjem suludih ideja o nekakvoj ‘vojnoj alijansi muslimanskih zemalja’ kao pandamu NATO-u i sl. Snagama koje potiču takva razmišljanja i stavove kod onih koji ih na terenu šire jeste da BiH kao država ostane rak rana na tijelu Europe. Drugi to rade na način da BiH pretvore u oazu narko klanova te ključnu stanicu tranzita i trgovine ljudima i narkoticima. I jednima i drugima cilj je da cijeli svijet i Europa ‘shvate’ da je to nemoguća država i da ju treba transformirati ili uništiti. Ta strategija predstavlja egzistencijalnu prijetnju po BiH kao državu i po Bošnjake kao narod koji je preživio genocid.

Druga opasna ideja jeste poistovjećivanje Bošnjaka sa muslimanima cijelog svijeta ili gajenje iracionalnog panislamizma u trenutku kada su Bošnjaci jedan od najugroženijih naroda Europe. U tom smislu Bošnjaci i muslimani generalno se jednostavno moraju prilagoditi tekovinama zapadne civilizacije i ne ponašati se autodestruktivno. Ukoliko i dalje budu insistirali na srednjovjekovnim plemenskim običajima uvezenim iz Afrike i Azije, neka se ne čude odbacivanju koje će doživjeti od Zapada. Na kraju krajeva, muslimani iz svijeta većinom bježe na Zapad i tamo pronalaze utočište i osnovni postulat opće kulture jeste da se u tuđoj kući ponašate po pravilima domaćina.

Naravno, Bošnjaci su autohtoni narod Europe, pa je njihova dužnost da prvi prigrle europske vrijednosti i drugima budu primjer kako se ne bi dešavalo da zbog odbijanja rukovanja sa ženom (slučaj iz Njemačke) ostaju bez državljanstva ili da gledamo odsjecanje glava na ulici, kao što smo nedavno imali slučaj u Parizu ili ubistva desničara (slučaj Eivinda Lida iz Norveške). Takvi odgovori na provokacije proizvest će samo novi val fašizma u Europi, a ono što je puno opasnije, mogu dovesti do zbližavanja stavova EU i Kine po pitanju muslimana, a svi smo čuli za Ujgure. Dakle Bošnjaci bi kao autohtoni europski muslimani trebali preuzeti ulogu civilizovanja, prosvjećivanja i kulturnog uzdizanja muslimana svijeta, a ne povoditi se za njima ili biti kusur u nekoj nakaradnoj globalnoj agendi koja podrazumijeva samožrtvovanje.

(Global CIR Team)


[1] Sjetit ćemo se da je i Prvi i Drugi svjetski rat počeo težnjama pojedinih carstava i država da zadovolje svoje apetite i ambicije za utjecajem u svijetu. Sjetit ćemo se da je to bio cilj Njemačke, Austro-Ugarske i Osmanske Turske u Prvom svjetskom ratu, pa su završile kao gubitnice. Sa željom da povrati i nadogradi njemački uticaj i Hitler je pokrenuo Drugi svjetski rat, koji je bio nastavak Prvog, pa je završio kao gubitnik.

[2] U novi Ustav Ruske Federacije uvedeno je da je Rusija pobjednica Drugog svjetskog rata.

[3] Na takav način su i velikosrpski nacionalisti tvrdili u Memorandumu SANU-a da je ugroženo pravo Srba u Jugoslaviji pa su po tom ‘pravnom osnovu’ krenuli u projekat rušenja Ustava iz 1974. i pravnog poretka jugoslavije  s ciljem stvaranje  ‘Velike Srbije’.

PROČITAJTE JOŠ:

  1. […] TRILOGIJA SVJETSKIH RATOVA: Da li samo pobjednici imaju pravo uređivati svijet? TRAGOM PODATAKA AMERIČKE KONTRAOBAVJEŠTAJNE SLUŽBE: Zašto Rusija, Kina i Iran nikako ne žele reizbor predsjednika Donalda Trampa?! Trampova politika topi moć Vladimira Putina […]

  2. […] TRILOGIJA SVJETSKIH RATOVA: Da li samo pobjednici imaju pravo uređivati svijet? Enigma Kavkaza između mita i realnosti Objavljeno u: […]

  3. […] TRILOGIJA SVJETSKIH RATOVA: Da li samo pobjednici imaju pravo uređivati svijet? Enigma Kavkaza između mita i realnosti Objavljeno u: […]

  4. […] TRILOGIJA SVJETSKIH RATOVA: Da li samo pobjednici imaju pravo uređivati svijet? Enigma Kavkaza između mita i realnosti Objavljeno u: […]

  5. […] Kavkaza između mita i realnosti TRILOGIJA SVJETSKIH RATOVA: Da li samo pobjednici imaju pravo uređivati svijet? DECENIJAMA JE ŽIVIO POD LAŽNIM IDENTITETOM, A ONDA JE SVE ISPRIČAO! Ovo je ispovijest Serga […]

  6. […] i Nasera Keljmendija? SLUČAJ SERGEJ LAVROV: Čudni su putevi obavještajno-diplomatski?! TRILOGIJA SVJETSKIH RATOVA: Da li samo pobjednici imaju pravo uređivati svijet? Enigma Kavkaza između mita i realnosti DECENIJAMA JE ŽIVIO POD LAŽNIM IDENTITETOM, A ONDA JE […]

  7. […] SERGEJ LAVROV: Čudni su putevi obavještajno-diplomatski?! TRILOGIJA SVJETSKIH RATOVA: Da li samo pobjednici imaju pravo uređivati svijet? Enigma Kavkaza između mita i realnosti DECENIJAMA JE ŽIVIO POD LAŽNIM IDENTITETOM, A ONDA JE […]

  8. […] Kavkaza između mita i realnosti TRILOGIJA SVJETSKIH RATOVA: Da li samo pobjednici imaju pravo uređivati svijet? SLUČAJ SERGEJ LAVROV: Čudni su putevi obavještajno-diplomatski?! DECENIJAMA JE ŽIVIO POD […]

Komentiraj