SLUČAJ SERGEJ LAVROV: Čudni su putevi obavještajno-diplomatski?!

Sovjetska, a kasnije ruska obavještajna mreža, širom svijeta često je u predstavljana u obliku višeglave zvijeri koju pokreće jedan upravljački centar. Kada govorimo o ‘ruskoj prijetnji’ po Zapad onda ne mislimo uvijek nužno na oružani arsenal Ruske Federacije. Dapače, u periodu ovog ‘vrućeg mira’ koji je došao nakon ‘hladnog rata’, najveća opasnost po zapadna društva i njihove političke i sigurnosne sisteme dolazi iz tajnih, neizravnih i političkih operacija koje provode, kontroliraju ili omogućavaju brojne ruske obavještajne i sigurnosne agencije, koje napadaju sa svake strane, ali vođene sa jednom namjerom.

Agencije su aktivne, agresivne i dobro financirane. Dobivaju znatnu slobodu u svojim metodama, nisu ograničene diplomatskim načelima ili nadzorom zakonodavaca. Nadalje, mnogi ljudi najbliži Putinu i vrhuški Ruske Federacije potječu iz redova čekista (veterana sigurnosne agencije nastale od prve boljševičke političke policije ‘Čeka’) ili siloviki (“ljudi sile” iz vojne sigurnosno-obavještajne službe). Ovo je posebno važno s obzirom na to da su mnoge formalne institucije koje bi u normalnim državama služile za oblikovanje vanjske i sigurnosne politike tek paravan za suštinsku ‘rusku državu’ sačinjenu od manje grupe ljude, koja ima stvarnu moć u oblikovanju procesa. U tom smislu, aktuelni obavještajno-sigurnosni aparat Ruske Federacije, bez obzira na promjenu imena službi ili čelnih ljudi, u suštini je izraz kontinuiteta ranijeg sistema u kojem su postojale dvije ključne agencije KGB, koji se bavio pitanjima domaće sigurnosti i strane špijunaže te GRU- Glavna obavještajna uprava – što je ustvari vojna obavještajna agencija.

GRU raspolaže raznolikim spektrom obavještajnih časnika pod diplomatskim pokrićem, unutar ambasada, ali i izvan diplomatskog lanca zapovijedanja gdje operiraju tajni agenti  ili “Ilegalci”. U njenim misijama i danas učestvuju dugoročni špijunski prstenovi s dubokim pokrićem, naslijeđeni iz perioda SSSR-a (uključujući žene ‘lastavice’, muškarce ‘Romee’). GRU-ove operacije imaju političku, ekonomsku i vojnu pozadinu i široki portfelj imovine i tehnike, koji uključuje značajne elektroničke, satelitske i izviđačke sposobnosti. Iako je dio Generalštabskog aparata, GRU uživa stupanj operativne autonomije i njen šef odgovara izravno predsjedniku.

Imajući sve ovo u vidu, u ranijim smo tekstovima objašnjavali da ruske obavještajne službe planiraju i djeluju dugoročno, predviđajući u okviru svoje strategije šahovske poteze koje će povući tek u decenijama koje dolaze. One u predmetnim državama i društvima u koje su na različite načine infiltrirane, posebno prate razvoj političkog života, prikupljajući značajne i zanimljive podatke o aktuelnim i potencijalnim političarima kroz dugi niz godina. One čak ‘odgajaju’ čitave nove generacije političara u brojnim zapadnim državama, a da to oni ponekad nisu ni svjesni te ih kasnije uz pomoć ranije uspostavljene mreže infiltriraju u ključne stubove političkog sistema, osiguravajući kroz njihov kasniji angažman svoje geostrateške, vojne, političke i ekonomske interese.

Koliko je današnji ruski obavještajni, sigurnosni i diplomatski sistem ustvari samo nastavak onog ranijeg, najbolje svjedoče ključni ‘dugovječni ljudi’ Ruske Federacije koji su potekli iz obavještajnog miljea bivšeg SSSR-a. Jedan od takvih sigurno je i dugogodišnji šef ruske diplomatije Sergej Lavrov, koji je dvodnevnu posjetu BiH najavljenu za 27. i 28. 10.2020. godine iznenada otkazao, kako je zvanično saopćeno, zbog samoizolacije nakon kontakta sa zaraženom osobom.

Sigurno je da Sergej Viktorovič Lavrov ima izuzetnu diplomatsku karijeru i po svemu sudeći radi se o dosta ‘neobičnom Rusu’. Čak i po svojoj fizionomiji i nešto tamnijem tenu odstupa od većine ruskih ministara i državnika, a kako ćemo vidjeti u nastavku i po svom ponašanju.

Životni put Sergeja Lavrova

Prema zvaničnim podacima prikazanim na stranici Vlade Ruske Federacije, Sergej Lavrov je rođen 21 marta 1950. godine u Moskvi. Međutim, budući da se veoma malo zna o njegovom ranom djetinjstvu, a s obzirom i na etničko-regionalni bekgraund njegovih roditelja, nije ni čudo što su se u ruskoj i svjetskoj javnosti pojavile različite verzije njegove biografije. Sve je usložnila i činjenica da je Sergej još od ranih dana svog života preuzeo majčino prezime ‘Lavrov’ koje nosi i danas.[1]

Prema pisanju gruzijskih medija postoje ozbiljne indicije, a po nekima i provjerljivi dokazi, da je aktuelni šef ruske diplomatije Sergej Lavrov, ustvari rođen u glavnom gradu Gruzije Tbilisiju, koji je i rodni grad njegova oca, koji je bio etnički Armen i zvao se Kalantaryan. Njegova majka Valeria Borisovna Lavrova, navodno porijeklom iz moskovskog regiona Noginska, radila je u Ministarstvu za vanjsku trgovinu SSSR-a. Prema pisanju ‘The Georgian Timesa’ Lavrov je rođen u Tbilisiju i to u Ararat ulici. Izvor ovog medija čak je pokazao i jednu od kuća koja još uvijek tu postoji u kojoj je mali Sergey navodno proveo rane godine predškolskog djetinjstva, nakon čega je po njihovim navodima sa roditeljima odselio u Moskvu.

Prema drugim izvorima, njegov otac potiče iz malog sela Shaumyan naseljenog Armencima (prije revolucije Shulaveri je bio središte okruga Borchalo) u regiji Marneuli u Gruziji. Stanovništvo Shaumyana su isključivo Armeni koji su migrirali iz Karabaha u vrijeme pretposljednjeg kralja istočne Gruzije, Heraklija II. Oko Shaumyana živjelo je isključivo azerbejdžansko stanovništvo. Pojava Armena iz Karabaha u istočnoj Gruziji tokom vladavine Heraklija II u velikoj mjeri je posljedica činjenice da je dio Armena, oslanjajući se na podršku carske Rusije, pripremio pobunu protiv karabaškog kana. To se dogodilo 1780-ih, kada je, prema Ugovoru iz Georgijevska, Gruzija prešla pod pokroviteljstvo Rusije. Nakon što je pobuna doživjela neuspjeh, karabaški kan je kaznio i otjerao pobunjene ‘melike’ sa svojim narodom iz svog kanata. Ovi su Armeni morali potražiti utočište u drugim zemljama, a jedan dio završio je u Gruziji.

Prema navodima armenskih medija, 17. februara 2005. godine, kada je šef ruske diplomatije bio na Jerevanskom slavističkom univerzitetu, studenti su ga pitali da li ga na bilo koji način sputava njegovo armensko porijeklo. “Moj otac je iz Tbilisija. Teško je upoređivati ​​moju armensku krv sa bilo kojom drugom, jer ja nemam nijednu drugu”, napomenuo je Sergej Lavrov, potvrđujući tako da je Armen. Lavrov je tako otkrio da se u njegovoj ličnosti ustvari ogleda cjelokupna raznolikost kavkaskog prostora, odnosno Gruzije iz koje su potekli i Josif Visarionovič Staljin, Lavrentije Pavlovič Berija, ali i preci aktuelnog turskog predsjednika Redžepa Tayyipa Erdogana.

Bilo kako bilo, svi poznavaoci prilika u Rusiji slažu se da je rano djetinjstvo Sergeja Lavrova obavijeno velom tajne, a njegove slike koje se mogu pronaći u medijima su uglavnom iz mladalačkog doba i kasnijeg perioda.

Blistava karijera

Nakon okončanja osnovnog i srednjeg obrazovanja, Sergej Lavrov je 1972. godine diplomirao na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose (MGIMO) Ministarstva vanjskih poslova SSSR-a, gdje je savladao tri jezika: francuski, engleski i sinhaleški, što je jezik većinskog stanovništva Šri Lanke. Odmah nakon što je diplomirao, poslan je u sovjetsku ambasadu u Šri Lanki, gdje je obnašao dužnost atašea do 1976. godine. Potom je imenovan za nižeg, a kasnije i višeg sekretara u Odjeljenju međunarodnih ekonomskih odnosa pri Ministarstvu vanjskih poslova SSSR-a.

Tokom osamdesetih godina Sergej Lavrov je poslan u New York kao prvi sekretar i viši savjetnik u stalnoj misiji SSSR-a pri UN-u. Već 1992. godine Lavrov je postavljen za čelnika Odjeljenja za međunarodne organizacije i globalne sisteme pri Ministarstvu vanjskih poslova Rusije. Iste godine postao je i zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije, gdje je dao veliki doprinos u integraciji te zemlje u međunarodne organizacije. Lavrov je na toj poziciji ostao do 1994. godine kada postaje stalni predstavnik Rusije u UN-u, koji je koordinisao i sve ruske mirovne misije u svijetu. Punih deset godina proveo je u New Yorku, a koliko je blizak bio sa pomoćnikom državnog sekretara za Aziju i Evropu u različitim periodima Richardom Holbrookom, svjedoči činjenica da je čak i Obama kasnije molio Holbrooka da iskoristi lično prijateljstvo sa Lavrovom u iznalaženju rješenja za ‘gruzijsku krizu’.[2] “On je nenadmašni diplomata koji Moskvi služi inteligencijom, energijom i znatnom arogancijom”, rekao je Richard Holbrooke, bivši američki ambasador u UN-u i tvorac Daytonskog sporazuma govoreći o ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu, istaknuvši da je Lavrov „jedan od najvećih diplomata našeg vremena“.

Već 2004. godine Lavrov je postavljen na čelo ruske diplomatije što je dužnost koju obavlja i danas, uporedo sa ostalim funkcijama koje je obavljao: šef delegacije pri UNESCO-u, član Upravnog odbora organizacije „SAD i Kanada – ekonomija, politika i kultura“. Također je član ‘Palestinskog pravoslavnog društva’, a podržao je i nekoliko fondacija poput ‘Djeca Rusije’ te fondacije zadužene za brigu o spomenicima podignutim stradalim Rusima na Galipolju.

Kćerka Ekatarina rođena u New Yorku, odrasla i školovana u SAD-u

Sergej Lavrov se oženio na trećoj godini studija sa Marijom Aleksandrovom. Sa njom ima kćerku koja je rođena u New Yorku, gdje je pohađala lokalne američke škole, a potom diplomirala političke nauke na prestižnom Kolumbija univerzitetu. Tako je Lavrov postao prvi ministar vanjskih poslova Rusije čije je dijete rođeno, odraslo i obrazovano u SAD-u.[3]

Ekatarina se 2008. godine udaje za Aleksandra Vinokurova koji je diplomirao ekonomiju na britanskom Cambridgeu. Već 2010. Lavrov je dobio unuka Leonida.

U privatnom životu Lavrov važi za strastvenog pušača, ljubitelja muzike i poezije, koji ponekad komponuje i piše pjesme. Omiljeni sport mu je fudbal, a omiljeni klub moskovski Spartak.

Čudni su putevi ruskih obavještajnih službi i diplomatije. I dok ruski predsjednik zajedno sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel bez prevodilaca u četiri oka može razgovarati i na ruskom i na tečnom njemačkom, tako i Sergej Lavrov može razgovarati sa demokratskom potpredsjedničkom kandidatkinjom Kamalom Harris i na engleskom i na sinhališkom.

Ako ovo znamo, treba li uopće postavljati pitanje ko je ‘ruski favorit’ na izborima u SAD-u.

(Global CIR Team)

PROČITAJTE JOŠ:


[1] U isto vrijeme kada su imenu Sergeja Viktoroviča njegovi roditelji dodali majčino prezime Lavrov, jedan drugi Sergo, također rođen u Tbilisiju, izgubio je očevo prezime ‘Lavrentiyevič Berija’, i bio je prisiljen uzeti majčino prezime Gegechkor te se iz Moskve preselio u rusku oblast Sverdlovsk. Administrativni centar te oblasti je Ekatarinesburg. Inače u tom periodu svoj put ka vrhu partijske ljestvice u Sverdlovsku krčio je tada mladi Boris Jeltsin, kasniji predsjednik Rusije tokom devedesetih, za vrijeme kojeg je Lavrov napredovao u diplomatskoj karijeri, nakon što je svoje početne diplomatske korake napravio u ministarstvu najdugovješnijeg sovjetskog šefa diplomatije, Andreja Gromika,  koji je tu funkciju obnašao od 1957-1985. godine.

[2] Richard Holbrook bio je i specijalni izaslanik SAD-a za Afganistan i Pakistan za vrijeme mandata Hillary Clinton kao državnog sekretara SAD-a.

[3] Maria Zakharova, aktuelna glasnogovornica ruskog MVP-a vjenčala se 2005. sa Andrejom Makarovim u diplomatskom predstavništvu Rusije u New Yorku, nakon što je dobar dio života provela u Kini, gdje su u Pekingu njeni roditelji radili kao diplomate.

Objavljeno u:
  1. […] SLUČAJ SERGEJ LAVROV: Čudni su putevi obavještajno-diplomatski?! Objavljeno u: […]

  2. […] SPAVAO U RADONČIĆEVOM HOTELU: Da li je tada upoznao i Nasera Keljmendija? SLUČAJ SERGEJ LAVROV: Čudni su putevi obavještajno-diplomatski?! Objavljeno […]

  3. […] i realnosti TRILOGIJA SVJETSKIH RATOVA: Da li samo pobjednici imaju pravo uređivati svijet? SLUČAJ SERGEJ LAVROV: Čudni su putevi obavještajno-diplomatski?! DECENIJAMA JE ŽIVIO POD LAŽNIM IDENTITETOM, A ONDA JE SVE ISPRIČAO! Ovo je ispovijest Serga […]

Komentiraj