VIDEO: Najmlađi otok na svijetu nastao je ‘preko noći’

Vulkan u podmorju u Pacifičkoj kraljevini Tonga eruptirao je krajem decembra 2014. godine šaljući paru, pepeo i rastaljene stijene visoko u zrak. Stup pepela dizao se na 9 kilometara visine, preusmjeravajući letove. Kada se pepeo konačno spustio u januaru 2015., novi otok visok oko 120 metara izronio je između dvaju starijih otoka.

Čudo: Najmlađi otok na svijetu nastao je preko noći | Express

‘Novoizgrađeni’ otok, neslužbeno poznat kao Hunga Tonga-Hunga Ha’apair prema imenima susjednih otoka, trebao je trajati tek nekoliko mjeseci. Nova istraživanja kažu da će potrajati i do 30 godina, piše NASA.

Hunga Tonga-Hunga Ha’apai je prvi otok ovog tipa koji je nastao u savremenoj satelitskoj eri, što daje naučnicima nevjerovatnu sliku iz svemira njegovog ranog života i evolucije. Nova studija pruža uvid u dugovječnost i eroziju koja oblikuje nove otoke. Razumijevanje tih procesa moglo bi također pružiti uvid u slične procese u drugim dijelovima Sunčevog sistema, uključujući Mars.

“Vulkanski otoci su neki od najjednostavnijih oblika zemljišta”, izjavio je autor istraživanja Jim Garvin, glavni naučnik NASA-inog Goddardovog svemirskog letnog centra u Greenbeltu, Maryland.

“Naš interes je da izračunamo koliko se krajolik mijenja s vremenom, osobito volumen, koji se samo nekoliko puta mjerio na drugim takvim otocima. To je prvi korak za razumijevanje stope i procesa erozije i dešifriranje zašto je otok preživio duže nego što je većina ljudi očekivala.”

Ovo je treći vulkanski otok, popularno nazvani surtseyan, u posljednjih 150 godina koji je nastao i traje više od nekoliko mjeseci. Surtsey je otok koji se počeo formirati tokom slične podmorske erupcije nedaleko od obale Islanda 1963. godine.

Od nastanka otoka praćen je mjesečnim, satelitskim promatranjima visoke rezolucije, i to optičkim senzorima i radarom koji vide kroz oblake. Upozoreni na vulkansku erupciju pomoću NASA-inog Rapid Response programa, Garvin i njegovi kolege usmjerili su satelite na promatranje otoka čim je završila erupcija. Koristeći ovu sliku, istraživački je tim napravio trodimenzionalne karte topografije otoka i proučavao mijenjanje obala i volumena iznad razine mora.

Tim je izračunao dva moguća scenarija koja utječu na životni vijek otoka.

Prvi je slučaj ubrzane erozije abrazijom valova, koja bi destabilizirala konus u šest do sedam godina, ostavljajući samo kopneni most između dva susjedna i starija otoka. Drugi scenarij pretpostavlja sporije stope erozije, koje ostavljaju konus netaknutim oko 25-30 godina.

Najdramatičnije promjene na otoku dogodile su se u prvih šest mjeseci.

U početku, novi otok bio je relativno ovalan i spojen sa susjednim otokom na zapadu. Međutim, do aprila analiza satelitskih slika otkrila je da se njegov oblik dramatično promijenio.

“Te hridi vulkanskog pepela prilično su nestabilne”, izjavio je stručnjak za daljinsko istraživanje koautor istraživanja Dan Slayback opisujući stijene na južnoj strani otoka.

U maju, jugoistočni rub stijenke unutarnjeg kratera isprali su valovi, otvarajući jezero prema okeanu. U tom trenutku Garvin i Slayback pomislili su da je ovo kraj otoka. Ali do juna, satelitski snimci pokazali su da je formiran pješčani sprud, zatvarajući krater.

Dok se otok nastavio razvijati, do kraja 2016. godine bio je stabilniji. Otok također može pomoći istraživačima da shvate vulkanske značajke na Marsu koje izgledaju slično.

“Sve što saznamo o onome što vidimo na Marsu temelji se na interpretaciji fenomena Zemlje”, rekao je Garvin.

“Mislimo da su se na Marsu dogodile erupcije u vrijeme kada su postojala područja trajne površinske vode. Možemo iskoristiti ovaj novi otoki njegovu evoluciju kao način testiranja da li bilo koji od otoka na Marsu nudi dokaze okeanskog okoliša”.

(Global CIR/Agencije)

Komentiraj