Julije Cezar bio je potomak drevne porodice Julija, bivši rimski konzul, pontifeks maksimus, političar i omiljeni vojskovođa, imperator kome je Senat iz godine u godinu prepuštao sve više moći i diktator Rima. Ono što Cezara čini jedinstvenim, osim fantastičnih ratnih i političkih uspjeha, jeste da je zapravo jedan od rijetkih ljudi Antike za koje pouzdano znamo kako su umjeli da čitaju i u sebi.
Ova ‘božanska vještina’, sposobnost da se tekst pogleda i pročita bez glasa, da niko drugi to ne čuje, u nekoliko prilika daje Cezaru značajno preimućstvo nad suparnicima.
Većina njegovih savremenika po svemu sudeći napisane tekstove ili sluša ili čita naglas. Mada će u historijskom filmu, romanu ili kakvoj drugoj predstavi iz Starog svijeta, junaci često ovlaš pogledati depešu, razmotati papirus ili pergament, a potom ih pročitati bez mrdanja usnama, takva slika je anahrona – u antičko doba je najvjerovatnije bila rijetkost.
Istraživači historije teksta više od jednog vijeka smatraju da je čitanje u sebi vještina koja je karakteristična isključivo za ljude modernog doba. Danas je čitanje svakodnevna, lična, a često i usamljenička praksa, dok se u Antici, kao i gotovo sve drugo što je danas privatno, poput iskazivanja vjere, straha i mržnje, odvijalo javno, na trgu ili forumu.
Međutim, to pitanje nije sasvim zaključeno i još uvijek je predmet silnih akademskih rasprava. Prvu vijest o čitanju u sebi u nauci je obznanio ugledni njemački klasični filolog Eduard Norden (1868-1941) koji će 1898. zaključiti da ljudi Antike vjerovatno nisu bili u stanju da čitaju u sebi.
Američki autor Pol Saenger u izdanju Univerziteta Stenford 1997. godine objavljuje značajnu knjigu (nažalost, neprevedenu kod nas) “Space Between Words: The Origins of Silent Reading”, u kojoj razmatra tehnologije kojom su klasični tekstovi bilježeni. Naime, ljudi Starog svijeta nisu poznavali današnju interpunkciju i još važnije – pri pisanju nisu koristili razmak između riječi.
Razmak će tek u sedmom vijeku otkriti prepisivači u manastirima Irske, a tehnika će se proširiti Evropom do kraja devetog vijeka. Sa otkrićem razmaka, čitanje postaje mnogo jednostavnije. Zato razvoj pismenosti i tehnika kojima se tekstovi zapisuju, kao i potonje otkriće štampe, dovode do omasovljenja vještine čitanja u sebi. I posljedično, promjene poimanja spoljnog i unutrašnjeg svijeta.
Pitanje razmaka je, inače, povezano sa čitanjem naglas još u psihološkom eksperimentu iz 1962. godine u kome se ispostavilo da ispitanici nisu bili u stanju da čitaju tekst bez razmaka, a da pri tom ne subvokalizuju.
Kako, uostalom, uopšte čitati tekst gdje riječi nisu razdvojene razmacima?
Čovjek Antike je, međutim, prinuđen da čita tekst na ovaj način, bez razmaka. Da li je pritom u stanju da to radi bez glasa? Izvjesno je da pojedinci, ‘miljenici bogova’ poput Julija Cezara, jesu vladali tom sposobnošću.
