RAZGOVOR SA ZLATKOM MILETIĆEM: Kako su cvjetale ‘ljubičice’?!

Prvi predsjednik nezavisne BiH Alija Izetbegović, upitan da prokomentariše ruskog predsjednika Vladimira Putina, kazao je da ima ‘refleksnu averziju prema obavještajcima’, a na pitanje ko mu je politički uzor, Naveo je Mahatmu Gandija. Kada su u pitanju obavještajci, kod mene je drugačija situacija –  čim vidim nekog obavještajca idem ka njemu makar da ga pitam ‘kako ste’. Tako je bilo i tog prvog marta 2021. godine kada je u jednom sarajevskom lokalu za sto pored mene sjeo Zlatko Miletić, aktuelni nezavisni delegat u Domu naroda PSBiH i nekadašnji ravnatelj FUP-a, zatim bivši šef za borbu protiv terorizma u BiH i savjetnik za sigurnost Predsjedavajućeg Vijeća ministara, potom izvršni direktor Agencije šefova policija jugoistočne Europe, bivši ambasador BiH at large pri Ministarstvu vanjskih poslova zadužen za pitanja i borbu protiv organizovanog kriminala i terorizma te na koncu bivši savjetnik u kabinetu Ministra sigurnosti BiH.

I pored toliko iskustva, moj sagovornik nije bio svjestan zašto je taj dan došao baš u taj lokal, a ni meni nije bilo jednostavno da se pretvaram da ga ‘ne poznajem’ ili da ga prvi put vidim. Prije nekoliko mjeseci Aljoša Čampara je podignutim prstom prijetio ‘nema više nedodirljivih’ posežući kasnije u intervjuu za imenom Zlatka Miletića. Dobro se sjećam koja su se imena spominjala 2016. godine uz rečenicu ‘nema više nedodirljivih’. Tada se desila, može se reći, moja ‘tešanjska noć’, koja još uvijek traje.

Sa druge strane, Miletić je u nekoliko svojih posljednjih intervjua kazao ‘kako sve zna o aktuelnim političarima, da ih je godinama slušao ili čak istraživao te isljeđivao’ u različitim procesima. Sve mi je to bilo veoma intrigantno pa sam riješio da ga upoznam.

Naravno da sam zagovornik demokratije koja uključuje i mogućnost smjene vlasti na bilo kojem nivou (Vijeće ministara, Vlada FBiH, kantonalne Vlade, općinski načelnici i sl.), svi su oni mogli napraviti ili su već napravili određene propuste , greške ili gafove. Međutim, takve se promjene trebaju dešavati demokratskim metodama i kroz demokratske procese, na principu sukobljavanja političkih mišljenja i argumenata, na bazi činjenica, na osnovu novih politika, platformi i koalicija, a ne po principu prijetnji, ucjena, ‘zavrtanja ruku’ ili ‘otimanja’ poslanika ili vijećnika i sl. Takvim se metodama ustvari izigrava demokratija i izborna volja građana. BiH kao društvo treba snažnu, kvalitetnu i zdravu opoziciju koja će se takmičiti u dobru sa vlastima, koja će natjerati poziciju da se kvalitetnije i odgovornije pozabavi problemima građana, koja će nametnuti nove vrijednosti i sl., a ne treba joj opozicija koja će je vraćati u političku nestabilnost i rasulo.

 Promjene vlasti trebale bi omogućiti protok novih političkih ideja, kako bi se cijelo društvo pokrenulo naprijed, ali ne bismo smjeli upasti u zamku pa da nas te promjene vrate unazad, kao što se znalo ranije dešavati, kada je Milorad Dodik govorio: “Nemam ja šta pričati sa Tihićem, sjest ću sa reisom Cerićem pa ću se s njim dogovoriti”.

Imajući sve ovo u vidu, odlučio sam  u svojim arhivama ‘pregledati’ mog budućeg sagovornika od osnovne škole, prvih ljubavi, spomenara, uzleta i razočarenja, preko srednje policijske škole pa do vojne akademije, svaki detalj bio je na mome stolu. Onda kasnija karijera do najsitnijih detalja. Nije lahko znati svaku prednost, svaku manu, svako pogrešno skretanje, svaku propuštenu priliku, svaki pravi potez neke osobe, a nemati mogućnost to pokazati niti jednim gestom. Na mnoge sam ga stvari mogao podsjetiti, na koje je vjerovatno i sam bio zaboravio.

Kada sam sve te činjenice posložio, a na tome se radilo više sedmica, onda sam uzeo Ivana Pavlova i Nikolu Rota, kako bih na osnovu njihove tipologije ličnosti provjerio da li se to poklapa sa već izrađenim Miletićevim psihološkim profilom ličnosti. Posmatrao sam detaljno njegovo odrastanje, sazrijevanje i profesionalno oblikovanje. Kada sam sve to sistematizovao, onda sam se pozabavio teorijom metode intervjua, čiji su osnovni postulati: odrediti šta se želi postići razgovorom, pripremiti listu pitanja, steći povjerenje ispitanika, biti spreman slušati, dati dovoljno vremena za odgovore i eventualne ispravke, pomoći ispitaniku da se osjeća lahko i da bude spreman na saradnju, dozvoliti mu da slobodno priča i sl. Valjalo je poraditi i na tehnici pitanja: biti neposredan, a ne lukav, govoriti jasnim i razumljivim riječima tako da sagovornik iz pitanja zaključi da ona imaju neki cilj, zatim dati sagovorniku mogućnost da objasni svoje izlaganje i na kraju pratiti njegove reakcije i facijalne ekspresije. Koliko je moj sagovornik bio oduševljen susretom sa mnom, najbolje pokazuje priložena fotografija.

Nakon rješavanja svih tehničkih pitanja, odlučio sam se sresti sa gospodinom Miletićem i potrudio sam se da to izgleda kao slučajan susret i upoznavanje. Tako je i bilo, kasnio je samo 2,5 minuta, a njegova prethodnica je bio čovjek koji se žalio na upalu uha – čime mi je dato do znanja da je ‘slučajni sagovornik’ iz ‘slušnog odjeljenja’ već tu.  

A evo kako je tekao naš  razgovor…

1. Ispratili smo 1. mart, Dan nezavisnosti BiH. Kakve Vas uspomene vežu za ovaj dan i šta Vam on predstavlja? Kako ste Vi doživjeli referendum o nezavisnosti BiH prije 29 godina i ono što je uslijedilo poslije njega?

Za razliku od ostalih građana u BiH tada sam obavljao rukovodnu dužnost u tadašnjoj Stanici javne bezbjednosti Novo Sarajevo i imali smo ozbiljan problem. Građanima je poznata ta činjenica da su pripadnici srpskih paravojnih formacija napravili barikade, kako bi spriječili da taj glasački materijal dospije u Parlamentarnu skupštinu, gdje je bilo mjesto za brojanje. Na posljetku smo to uspjeli. Neću govoriti kako i na koji način, ali uglavnom bavili smo se tim problemom i evo to mi je nekako ostalo urezano u sjećanju, s obzirom da je oko toga bilo velikih problema.

2. Vi ste vjerovatno jedna od najpozvanijih osoba u našoj državi koja nam iz perspektive struke, ali i sa pozicije nezavisnog delegata u Domu naroda PSBiH, može odgovoriti na pitanja iz domena sigurnosti građana. Kao ekspert za oblasti domaćeg i međunarodnog organizovanog kriminala i terorizma, možete li odgovoriti građanima da li se lično Vi, ili naši čitatelji, mogu osjećati sigurnima ako se, recimo, federalni ministar unutrašnjih poslova povezuje sa narko-kartelom kojeg istražuje američka DEA, ili ako smo imali sada već bivšeg ministra sigurnosti koji je u medijima, također, povezivan sa narko-mafijom? Da li se možemo osjećati sigurno u zemlji gdje načelnik najmnogoljudnije općine skrivi nesreću sa smrtnim ishodom i ne odgovara, također se isti načelnik povezuje i sa izvjesnim Smailom Šikalom koji je u Peruu pao sa tonom droge, a da ne spominjemo da mu je Radončić pomogao da osvoji novi načelnički mandat?

Postavili ste niz pitanja i pokušat ću kratko odgovoriti na svako od njih. Kada je u pitanju generalna slika o sigurnosti u BiH, moram istaći da se ona, što građanima može zvučati kao floskula, može ocijeniti kao zadovoljavajuća, s obzirom da nema nekih velikih sigurnosnih izazova na koje ovako rascjepkan naš policijski sistem ne može odgovoriti.

Kada su u pitanju ovi pojedinačni slučajevi koje vi navodite, davno sam izašao iz policijskih struktura, otprilike prije osam godina. Neke stvari kao i građanima, odnosno Vama, poznate su mi iz medija i zaista ih ne bih komentarisao. Međutim, ono što znam je da ukoliko postoje ovakve činjenice, utoliko bi nadležne policijske agencije, odnosno nadležna tužiteljstva, u svakom slučaju sve te navode trebali provjeriti. Da li su ili ne to oni radili, da li su provodili istragu po tim pitanjima, a bili su dužni da to učiniti, da li su došli do kakvih konkretnih saznanja u svakom od tih pojedinačnih slučajeva, zaista ne znam, uključujući evo ovu saobraćajnu nezgodu koju ste pominjali.

Ovdje se vrlo često dešava, a kada to kažem mislim na kanton Sarajevo, da imamo primjera posebno kod saobraćajnih nezgoda, a za to znam jer su mi se obraćali građani, da pogotovo kod teških saobraćajnih nezgoda sa smrtnim posljedicama, onih koje naprave sinovi ovih naših kriminalaca s bijelim okovratnicima, uglavnom se pojavljuju drugi ljudi koji nisu izvršili ta kaznena djela, znači zamijeni se na licu mjesta i onda neko drugi odgovara za takvu vrstu kaznenih djela.

Da ima jako puno kriminala u policijskim i tužilačkim redovima govore i ova dva posljednja slučaja. Kada uzmete ubistvo Dženana Memića, a sa druge strane imate Davida Dragičevića, ne mogu reći jer bi se moglo pomisliti da nemam pijeteta prema tim događajima, odnosno prema tim momcima koji su izgubili život na taj način, ali po meni mnogo je veći problem kada imate čitavu organizaciju koja štiti izvršioce tih kaznenih djela, nego što imate samu posljedicu ubistvo. Ti momci su ubijeni, mi ih ne možemo vratiti, ali mi imamo veoma ozbiljan problem ako u zataškavanju takvih kaznenih djela učestvuje policija, Tužilaštvo ili da tako kažem, neki nosioci javnih i političkih funkcija. To je vrlo zabrinjavajuće.

3. Kako ocjenjujete sigurnosnu situaciju u KS, s obzirom na činjenicu da još uvijek nije riješen slučaj ubistva dva policajca u općini Novi Grad 26. oktobra 2018. godine, a taj događaj je praktično označio početak mandata kantonalne ‘vlade šestorke’. Nakon kraće pauze na vlasti u KS je ‘četvorka’, ali ništa se značajnije ne mijenja? Ministar Federalnog MUP-a cijelo to vrijeme bio je Aljoša Čampara koji je bio blizak vladi i političkim opcijama šestorke i koji je na kraju završio u NiP-u. Sa druge strane, na čelu državnog ministarstva sigurnosti donedavno je bio Fahrudin Radončić, bivši koalicioni partner šestorke u KS – dakle cijela sigurnosna kičmena moždina bila je pod kontrolom međusobno bliskih političkih opcija ili osoba, a na terenu na dnevnoj bazi imamo i imali smo pucnjave, bombaške napade, ubistva, saobraćajne nesreće, paljevine automobila…O čemu se ovdje radi, ko je ili šta je zakazalo u sistemu i koga možemo smatrati odgovornim?

Nažalost o ubistvima dva sarajevska policajca sve se manje ili gotovo nikako ne govori u medijima. Ubijeđen sam i već samo to nekoliko puta u javnosti izjavljivao, da i kad su u pitanju ova dva kaznena djela ubistva Dragičevića i Memića, i kada su u pitanju ubistva dva policijska službenika, ubijeđen sam da su naše policijske agencije dovoljno stručne da ta kaznena djela rasvijetle. Rasvijetliti ne znači okončati proces, doći do kraja pronaći izvršioce i procesuirati ih, ali makar da znate ko je to uradio i iz kojih motiva. Ubijeđen sam da se to može uraditi.

Zašto to nije tako? Najveću odgovornost ustvari snose operativni dijelovi tih institucija. Znači, za sigurnost u kantonu Sarajevo odgovoran je policijski komesar, ne jedan ili drugi ministar, niti federalni niti kantonalni. Na žalost u KS, a oko tog slučaja, vrtila se priča, promijenjena su tri policijska komesara, koliko vidite taj slučaj još nije rasvijetljen. Da sam u prilici da obnašam tu dužnost, znam kako bih to riješio. Ljudi koji se bave istraživanjem takve vrste kaznenih djela u KS, pa ako im je i potrebna pomoć od strane Federalne uprave policije ili SIPA-e, dobili bi zadatak da to riješe u roku od 6 mjeseci, a ne budu li riješili, niko od njih više ne bi radio. Zato što oni radeći tako pokazuju svoju nesposobnost. Ne znaš to riješiti – idi dovest ćemo nekog drugog ko to zna.

Da ne govorim o tim ‘političkim konotacijama’… Jednostavno ti slučajevi politici i služe da bi ostvarili neke političke ciljeve i to se ne dešava prvi put. Oni to pokušavaju godinama, da ne kažem decenijama, jer je svim političkim subjektima u BiH, nema veze da li se radi o poziciji ili opoziciji, da li je to centar, ljevica ili desnica, svi oni imaju veliku intenciju i pokazuju i dalje takve namjere, da vrše neprimjeren uticaj na rad policijskih agencija u dva smjera. Jedan smjer odnosi se na slučaj kada neko kazneno djelo učini neko njihov iz njihove političke partije,  tada se to zataška. Drugi smjer je da svoje političke protivnike diskreditiraju na način da usmjeravaju rad operativnih organa i policijskih agencija u tom smislu. Sve dok se tako budu ponašali i držali svoju šapu nad radom policijskih organa, bit će ovakvih slučajeva koji na žalost neće biti rasvijetljeni.

4. Na koga konkretno mislite, ko drži ‘pod šapom’ policiju?

Pa mislim na sve. Sve su političke stranke u tome jednake i sve imaju isti cilj – jednostavno da preko policije, policijskih agencija i drugih agencija koje rade na sprovođenju zakona iz oblasti sigurnosti, izvrše takav politički utjecaj da imaju punu kontrolu nad onim što se dešava – bio to kanton, Federacija ili država BiH.

5. Sa druge strane, mnoga djela terorizma nisu do danas razriješena. Još uvijek nisu pronađeni nalogodavci i izvršioci podmetanja eksplozivne naprave na mezaru prvog predsjednika nezavisne BiH, Alije Izetbegovića. Još uvijek je nerazriješen slučaj atentata na zamjenika ministra unutrašnjih poslova FBiH Jozu Leutara, koji se odigrao 28 marta 1999., nekoliko dana prije početka NATO udara na Srbiju. Moglo bi se navesti još dosta primjera djela koja se mogu okarakterisati kao napad na državu i na sistem sigurnosti. Kako to komentirate i gdje vidite glavne uzroke odugovlačenja u tim istragama?

Kada je u pitanju prvi događaj koji ste naveli, postavljanje eksplozivne naprave na mezar prvog predsjednika nezavisne RBiH, Alije Izetbegovića, Federalna uprava policije, a čiji sam tada bio direktor ili ravnatelj, radila je na tom slučaju. Došli smo do informatora, koji nam je dao vrlo značajne podatke u smislu rasvjetljavanja tog kaznenog djela. Ti podaci o izvršiocima su vodili na područje entiteta RS. Mi smo imali pouzdane podatke ko i na koji način je napravio tu eksplozivnu napravu, ko ju je donio, na koji način je ona aktivirana i ko je sve pomagao da se to desi. Kada sam te podatke dostavio nadležnom državnom tužitelju, ti podaci su proslijeđeni u SIPA-u, da bi mene ta gospoda iz SIPA-e, da ne imenujem tog čovjeka, on je otišao u mirovinu i sada je potpuno nebitan, od mene je kao ravnatelja FUP-a tražio da otkrijem ime tog informatora. Naravno, po zakonu to nije moguće otkriti, ja to nisam htio uraditi niti bih ikad uradio. Uglavnom, govorim Vam da je bilo dovoljno pravnih osnova da se ta istraga dovede do kraja, i meni je poznat taj izvršilac i moglo se doći do tog izvršioca na način da se on procesuira za to kazneno djelo.

Slična je situacija sa ubistvom Joze Leutara. Dugo sam godina sa mojim saradnicima u Federalnoj upravi policije radio na rasvjetljavanju tog kaznenog djela. Radili smo to na način da smo ga posmatrali kao da ranije uopće nije bilo rasvjetljavano na bilo koji način. Dakle, radili smo to nemajući u vidu nikako ove osobe koje su prije toga bile osumnjičene i kako znate oslobođenje krivnje za izvršenje tog kaznenog djela. Istraga nas je vodila u tri pravca, ja ne mogu ovom prilikom govoriti u koja tri pravca, imajući u vidu da sam nedavno svojim kolegama iz državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) išao dati izjavu na te okolnosti. Pokušao sam ih usmjeriti i dao sam im svoje osobno, stručno i profesionalno mišljenje  o svemu tome. Bez obzira što je prošlo toliko godina, ne kažem da se to djelo može dokazati, ali i dalje smatram da se to kazneno djelo može rasvijetliti.

Jedno od takvih nerasvijetljenih terorističkih djela jeste i ubistvo policajca Valjan Ante u Travniku. Mi smo radili ponovnu rekonstrukciju tog događaja, ponovo prijavili neka lica za izvršenje tog kaznenog djela, ali u Federalnom tužiteljstvu nikada niko nije prstom mrdnuo da taj postupak ponovo pokrene s mrtve tačke i da dođemo do tih izvršilaca. Zašto?! To morate pitati ljude koji su tamo radili. Zašto su odbili taj naš zahtjev iako su imali sasvim dovoljno materijalnih dokaza da se taj predmet ponovo pokrene s mrtve tačke.

Na žalost, u BiH imate još takvih događaja poput ubistva Vukelića u Banjoj Luci, ili sada imate ubistvo Slaviše Krunića, gdje imate izvršioca tog kaznenog djela, ali nemate nalogodavce. Tu su i neka druga kaznena djela, koja na određeni način plaše javnost u BiH, a samim tim i u dobroj mjeri narušavaju sigurnost na cijelom prostoru BiH.

 To samo govori o jednoj stvari, da politika i dalje ima veliku moć i da na svaki način onemogućava, što policijske agencije, a kada nisu u stanju da onemoguće njihov rad, onda to rade preko tužiteljstava ili sudova, želeći jednostavno da minimiziraju i unište takve predmete, da ih degradiraju, da pokradu dokumente iz tih predmeta ili na drugi način, jednostavno da urade sve što je u njihovoj moći da ne dođe do procesuiranja tih lica, a da bi zaštitili ine svoje interse, interese svojih partija ili neke druge interese – da ne odem predaleko – koji graniče i sa međudržavnim interesima.

6. Kada uzmemo ovu činjenicu da se atentat na Leutara desio nekoliko dana uoči početka NATO intervencije u Srbiji, može li se to ubistvo posmatrati i kao pokušaj Beograda, recimo, da izazove regionalnu nestabilnost i neki novi bošnjačko-hrvatski sukob, što bi Srbiji odgovaralo u tom trenutku?

Vidite, lično nisam bio u dobrim odnosima sa pokojnim Leutarom, ali jednu stvar znam da je to bio pošten i čestit čovjek i da je bio pravi policajac. Nova saznanja do kojih smo mi došli, a ta saznanja su zaista opipljiva, odnosno radi se o novim materijalnim dokazima, dali smo kantonalnom, a nakon toga i državnom Tužiteljstvu. Smatrao da to djelo ne može biti u nadležnosti Tužiteljstva kantona jer je prvi put završeno tako kako je završeno, a druga stvar je bila formalno-pravna jer je to djelo terorizma koje je u nadležnosti Suda BiH. Nevjerovatno je da je državno tužiteljstvo nakon provođenja nekih istražnih radnjih došlo do informacija da su ti novi podaci do kojih smo došli poprilično osnovani i da to sve stoji godinama, ne može mi niko objasniti, da to neko ne radi namjerno i da se to namjerno ne drži u ladici zbog ne znam ni ja kojih razloga.

 Zaista ne mogu biti toliko pretenciozan i samo to djelo povezati sa ovim stvarima o kojima vi govorite, mislim da to nije tačno. Mislim da su motivi za izvršenje tog djela mnogo jednostavniji. Nažalost, još uvijek nemamo rezultata, iako se nadam da sam i  u tom razgovoru sa službenicima SIPA-e  usmjerio ih u dobrom pravcu i da će oni uspjeti do kraja rasvijetliti ovo kazneno djelo.

7. Kao profesionalca iz oblasti sigurnosti koji je obavljao niz značajnih funkcija (pomoćnik ministra za politiku, portparol, šef JPS-a u Federalnoj upravi policije, šef za borbu protiv terorizma u BiH i savjetnik za sigurnost Predsjedavajućeg Vijeća ministara, izvršni direktor Agencije šefova policija jugoistočne Europe,  ambasador BiH at large pri Ministarstvu vanjskih poslova zadužen za pitanja i borbu protiv organizovanog kriminala i terorizma, savjetnik u kabinetu Ministra sigurnosti BiH…), želim Vas pitati kako sa sigurnosnog aspekta tumačite kineske i ruske investicije u BiH, kao i činjenicu da su i pozicija i opozicija bile jedinstvene kada se trebala odobriti garancija na kredit kod kineske državne Export-import banke za izgradnju Bloka 7 TE Tuzla, dok se pri zaduživanju kod MMF-a uvijek pojavljuju oštra protivljenja i sukobljavanja uz argumente da ‘zbog MMF-a BiH klizi u dužničko ropstvo’, na tim pitanjima znale su pucati čitave koalicije. Međutim, kod komunističke Kine smo se za jedan dan zadužili oko milijardu i 200 miliona KM i to nikome nije bio problem. Kakva je to ‘sila’ ujedinila sve političke aktere na pitanju zaduživanja kod Kine? Kako takva praksa može dugoročno utjecati na naše euroatlantske integracije, koliko su te investicije uopće sigurne i krije li se iza njih neka politička agenda ili sigurnosna prijetnja?

Kada su u pitanju investicije u BiH, moje je opće mišljenje da je svaka investicija u ovoj zemlji dobrodošla pa i ruska i kineska. Ono što nas treba zabrinuti je činjenica da pojedine zemlje koriste nedovršenost naših institucija, jer mi nismo još uvijek dovoljno razvijena država da se brine sama o sebi čim imamo Ured visokog predstavnika. U takvim radnjama vrlo često prednjači Ruska Federacija u smislu da iznosi neke stavove o našoj državi, iako su pod navodnim znacima jedna od potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma. Mislim da kad je u pitanju BiH vode veoma lošu politiku, a ta politika nije dobra ni za BiH, a ni za njih.

Kina je, sasvim sigurno u zadnjih deset godina, postala jedna od vodećih svjetskih sila, a neki analitičari predviđaju da će do kraja 2030. biti i vodeća svjetska sila u ekonomskom i vojnom smislu.  U tom je kontekstu dobrim djelom već prerasla Rusku Federaciju. Ona za razliku od drugih velikih država svoj utjecaj širi prevashodno ekonomskim putem. Moram reći da se kineska administracija odnosi s poštovanjem prema BiH, kada god govore o državi BiH to rade na primjeren način i sl.

Međutim, kada su u pitanju ove investicije, a vi ste pomenuli ovu investiciju od milijardu i 200 miliona, nisam stručnjak iz elektro-energetske oblasti, i pokušavao sam osigurati neke podatke da li nam je to stvarno potrebno itd., gdje sam dobio informacije da je izgradnja jednog takvog elektroenergetskog objekta u BiH neophodna. Sada se postavlja pitanje, a bilo je i protesta iz EU, zašto je u to uključen kineski kapital. Ja sam čak nekim pojedincima iz EU, makar preko medija ovako odgovarao: ‘Odlično, nećemo kineski kapital, dajte vi svoj’. I kada ih prozovote da u biti oni to finansiraju, oni se ušute i jednostavno nema odgovora. Nemam nikakvu predrasudu prema tome da taj kapital bude iz Europske unije, iz Kine ili neke sasvim druge zemlje. Međutim, šta je ovdje problem, EU se prema BiH ponaša kao početkom devedesetih godina, kao jedna uspavana, dementna dama, koja često zaboravlja na neke vrlo važne stvari koje su se događale ovdje, a mislim i na Balkan i na BiH posljednjih tridesetak godina.  Kako vrijeme odmiče Brisel se bavi unutrašnjim problemima EU i kao da nemaju vremena, ili strpljenja, da se bave nama.

U nedostatku tog interesovanja i nedostatku interesovanja u pojedinim dijelovima američke administracije, Ruska Federacija, pa ako hoćete i Kina, vješto koriste taj prostor. Jednostavno, Balkan je oduvijek bio interesantan prostor, u smislu susreta Istoka i Zapada i susretanja i tih vjerskih cjelina u kontekstu Europe i svijeta te su se preko nas prelamali različiti interesi. Na žalost, Balkan i BiH su uvijek bili kusur tih velikih sila i vidjeli ste kako se ti hladni ili pravi sukobi završavaju ovdje na Balkanu.

Kada je u pitanju spomenuta investicija, ja sam uvijek protiv toga da se uzme zajam od milijardu i dvjesto miliona KM, a po mojim saznanjima na tom projektu će raditi tek 1.000 ljudi. Ako uzmete da neka najjeftinija radna mjesta s najnižom akumulacijom u BiH koštaju recimo između 25 i 30 hiljada, dakle jedno radno mjesto, zamislite za taj novac koliko smo mogli otvoriti radnih mjesta. Znači, ja sam prije svega zagovornik da zaposlimo više našeg naroda, ali ispalo je kako je ispalo. EPBiH tvrdi da mi moramo imati takav objekat, da ćemo ostati bez struje itd.

Sad se postavlja pitanje,  kada napravite taj objekat vi već imate propise EU da se takvi objekti već 2030-2035. godine moraju zatvoriti. Dovodimo sami sebe u jednu apsurdnu situaciju, nismo to još ni napravili, a neko već donosi propise kako se to u dogledno vrijeme mora ugasiti. Koliko će to biti isplativo, a koliko ne, zaista nisam ekspert iz te oblasti, ali mislim da je bilo mnogo korisnije da smo za taj novac, koji smo uzeli od Kine ili nekog drugog, otvorili 5, 10 ili 15 hiljada radnih mjesta u bilo kojoj drugoj oblasti. 

8. EU i EEZ su već uvele sankcije našoj zemlji zbog te kineske investicije i garancije koju smatraju nedozvoljenom državnom pomoći.  BiH ne vodi politiku nesvrstanih, za koju je potrebno biti Jugoslavija i imati Tita, već teži kao euroatlantskim integracijama, kako stoji u našim strateškim državnim dokumentima. Koliko je pametno reći ne EU, USA-u i našim drugim međunarodnim partnerima ako znamo koliko su oni, a ne Kina i Rusija, učinili za izgradnju države BiH i njenih institucija?

Vi ste u potpunosti upravu. Ali moram se osvrnuti na jedan podatak. EU u svim svojim komentarima, pa ako hoćete kaznama i sankcijama koje propisuje zna biti vrlo čudna ili vrlo licemjerna s obzirom da imate podatke država EU koje na isti način po istim projektima primaju isti kapital, od iste države, na isti način i oni nisu pod sankcijama, govorim o zemljama EU, a mi jesmo.

Tačno je to što vi govorite, da mi imamo neke bliže prijatelje i zemlje EU koje su kada je ovdje bio rat prigrlile naš narod ili naša sva tri naroda i da su nam puno pomagali i u poslijeratnoj izgradnji BiH. Jedan od najvećih problema BiH i svih naših političkih stranaka pa ako hoćete i Ministarstva vanjskih poslova, ali i Predsjedništvo BiH,  je taj što mi nemamo strategiju i viziju. Mi nemamo zakon o vanjskim poslovima jedini u Europi, a to je jedini zakon za koji po Dejtonskom sporazumu imate potpuni pravni osnov da ga donesete. Zašto ga nemamo? Zato što je jednom dijelu bh političara u interesu da sruše institucije BiH. U tim naporima jednih da nas unište i da budemo jadni, ovako kako smo jadni, da nas umore i da nas ponize, evo kao oko ovih vakcina što se dešava, suština je da mi nađemo pravi odgovor.

Po meni, ovo bi bio pravi odgovor. Ovdje žive građani i tri naroda, ja se volim vratiti na to referendumsko pitanje, a tako je i po Aneksu IV Dejtonskog mirovnog sporazuma – u Ustavu tako i piše – koliko su god važna tri naroda u BiH važni su i građani. Da bismo izgradili normalnu, prosperitetnu, evropsku zemlju, mislim da podjednako moramo biti dobri sa svima, da zbog interesa naših naroda podjednako iskoristimo i jedne i druge, da zbog našeg ekonomskog prosperiteta budemo sa svima dobri, ali i da znamo podvući crtu dokle treba ići ta granica kada je u pitanju bh. ponos. Dokle nas možete gaziti i dokle ne, bez obzira na cijenu toga. Po meni je suština da moramo napraviti potpuno drugi politički, ekonomski i diplomatski diskurs i dati ovoj zemlji potpuno drugačiji strateški pravac njenog razvoja, a ne da se vodimo prošlošću i nekim drugim glupostima i da tapkamo u mjestu. Posmatrajući ukupnu situaciju u svijetu oko pandemije, oko pada ekonomije, oko mnogih drugih problema, mislim da ćemo se mi jako teško oduprijeti tim izazovima, a da ovo ne završi katastrofalno po nas.

9. Da li je obaranje ‘aprilskog paketa’ ustavnih amandmana iz 2006. godine i bošnjačko ‘ne’ (Haris Silajdžić, Stranka za BiH, IZ, 46 intelektualaca, masonerija, određeni mediji i manje stranke) međunarodnoj zajednici i NATO-u, ustvari prouzrokovalo gubitak interesa međunarodne zajednice da intervenira na način kako je to ranije u BiH radila,  i otvorilo vrata ruskom i kineskom utjecaju? Da smo usvojili te amandmane već bismo bili u NATO i možda u EU, i ne bismo morali pričati ove priče. Mnogi smatraju da je obaranje ‘aprilskog paketa’ prva Putinova vanjskopolitička pobjeda, jer je Putin 2005. objavio vanjskopolitičku strategiju koja zagovara sprečavanje širenja NATO-a ka istoku i jugoistoku Europe, a koja je bazirana na postavkama ruskog generala Nikolaja Klokotova i Aleksandra Dugina. Kako to komentirate?

Ne dijelim sa vama to mišljenje. To je prvo. Kao drugo, vrlo je licemjerno od strane nekih koji su učestvovali u donošenju aprilskog paketa da sada daju ocjene ove ili one vrste. Ta stvar je propala, a da su to umjeli to su trebali uraditi tad, a ne sada filozofirati. To je bilo 2006. godine prije 15. godina. Sada biti ‘vava’ i prejudicirati šta bi bilo kad bi bilo, to je potpuno treća stvar.

Nisam pravnik po edukaciji i nisam ekspert za tu oblast, ali aprilski paket kako ga doživljavam ima i svoje prednosti i svoje mane. Vi ste o jednoj prednosti govorili i u potpunosti ste u pravu. Možda bi s jednog aspekta bio loš u vidu pravnih rješenja, ali bi bio jako dobar zato što bi međunarodnoj zajednici pokazali kako imamo nijet, namjeru da se otvorimo prema svijetu, da pokušamo napraviti neke reformske korake – kakvi god oni bili. Aprilskim paketom, a govorim o trenutnim politikama, riješili bismo nekoliko problema koji su trenutno dominantni. Evo kada je u pitanju HDZ i njihov zahtjev da imaju ‘legitimnog predstavnika’ u Predsjedništvu, bio je predviđen mehanizam da se predsjednik jedan, uz dva zamjenika, bira u Parlamentu. Mislim da je to dobro rješenje i da bi zadovoljilo interese konstitutivnih naroda.

Međutim, ono što mi se istovremeno ne sviđa je to što nema građana, nema ostalih. Čak nema ‘kluba ostalih’ u Domovima naroda ni u ovom novom prijedlogu SDP-a, što je po meni jako loše, jer to otvara ponovo prostor za žalbe, i tužbe sudu u Strazburu i opet bi i ta vrsta ustavnih promjena imala reperkusije i ne bi zadovoljila interese svih građana u BiH.

 Da zaključim, ‘aprilski paket’ je dobar osnov za razgovor, ali on ima mana u svom sadržaju i on sasvim izvjesno zaslužuje, kao i ostale vrste takvih reformi – reforme Ustava, Izbornog zakona itd. – da se o njima otvori jedna šira rasprava i da najširim mogućim konsenzusom dođemo do rješenja i da zaista od BiH napravimo normalnu državu: da imamo jednog predsjednika, da imamo Vladu BiH umjesto VM-a, koja će u situaciji kakva je recimo sada oko pandemije, donositi i naređivati mjere, a ne da se ponašaju kao da ih ništa ne interesuje u životu. Njih ne interesuje ni privreda, ni vakcinacija ni pandemija, ništa. Šta god da ih pitate, oni nisu ovlašteni. Znači, nas će jednostavno neprilike natjerati da moramo sjesti za sto i razgovarati kako da riješimo ta pitanja, htjeli to ili ne i kompromisa će morati biti sa svih strana.

 Kada je u pitanju taj koncept građanskog, naravno taj novi Ustav, novi Izborni zakon, on mora pomiriti ta dva koncepta, nacionalnog i građanskog. Po meni građansko treba biti ispred nacionalnog, jer je nacionalno sadržano u građanskom. Tako funkcioniraju sve zemlje u Europi i ne znam što bi mi bili iznimka. Iz građanskog se crpe sva prava i vjerska i etnička i socijalna i društvena itd. A kada imate samo nacionalnu državu, onda to ne znači da će se sva prava crpiti iz toga. I to je razlika u našem pristupu, ali vjerovatno svi moramo sjesti za sto i u tom smislu donijeti zajedničko rješenje.

10. Ali zar nam ne bi bilo lakše da je usvojen ‘aprilski paket’ pa da ga sada poboljšavamo, umjesto što ovako krećemo sa iste pozicije kao i prije 15 godina, jer već bismo bili u NATO-u i naši bi susjedi bili primorani zaključiti sporazume o granicama sa BiH. Dakle priznali bi konačno postojeće granice, a BiH bi bila ako ne članica, onda sigurno na korak od EU?

Pa naravno. Domovi naroda su precizirani bili u Aprilskom paketu na potpuno drugačiji način. Ne bi imali ulogu kakvu imaju trenutno, već bi se bavili isključivo ‘vitalnim nacionalnim interesima’. To bi bilo dobro rješenje jer Dom naroda, sam po sebi, govori da ustvari imate instrument ili sredstvo sa kojim te interse možete zaštiti i ja zaista nemam ništa protiv toga, ali ako govorimo o tom konkretnom prijedlogu SDP-a meni je zasmetalo što pored tri kluba nisu predvidjeli i klub ostalih. Šta to znači da Romi i Jevreji ne mogu braniti svoje nacionalne interese ili građani koji se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci. Dakle, mislim da bi se razgovorom moglo doći do rješenja, naravno ako bude političke volje sa svih strana.

11. Kako komentarišete činjenicu da nakon televizijskog transfera u NiP Aljoše Čampare,  cjelokupnu policijsku strukturu bilo na federalnom bilo na kantonalnim nivoima kontrolira Kemo Ademović i iz sjene Bakir Alispahić, a s obzirom da su se događaji s početka naše priče dešavali dok su oni bili na vrlo visokim i značajnim pozicijama u sigurnosnom sektoru?

Vrlo teško je to iskomentarisati, zapravo ja to i ne mogu komentarisati na taj način. Da li oni to kontrolišu ili pokušavaju kontrolisati, ja vam zaista ne mogu iznijeti takvu ocjenu. Ali pored činjenica koje ste vi naveli, meni je uho zaparalo da predsjednik te stranke, pored toga što ima dva ministra u vlasti, hoda naoružan – šta će mu onda ti ministri. To je jedan aspekt.

Drugi, aspekt, u kontekstu osvježavanja političke scene BiH, meni je čitav taj pokušaj ubacivanja nekih novih politika simpatičan, ali imam osjećaj u posljednje vrijeme, a to je moje osobno mišljenje, da je NiP ustvari SDA2. Ako ćemo dobiti neku novu SDA, upakovanu na drugačiji način, meni se taj koncept ne sviđa.

A da ocjenjujem da li sigurnosnu strukturu vodi Kemo Ademović ili neko treći, ja zaista to ne mogu tvrditi niti imam takva saznanja. Odakle te informacije u javnosti i ko je njihov izvor, zaista ne znam. Nije dobro da bilo koja politička stranka pa i NiP, vrši kontrolu policijskih agencija na bilo koji način. Ali tu su praksu vjerovatno naučili u SDA, pa su vidjeli kako to tamo rade. Vjerovatno, ako to rade, onda to rade iz tih pobuda. Međutim,  moram im reći, ako se budu na taj način time bavili, u konačnici neće ništa dobiti.

I evo, navest ću jedan primjer. Čuo sam da opet nabavljaju onaj famozni helikopter. Umjesto da raspišu nagradu da dođu do bilo kakvih saznanja za ubistvo ona dva policajca, da dadnu nagradu dva miliona, milion, da dođu do optužnice protiv osoba koje su ubile ta dva policajca, oni kupuju helikopter koji imamo u Federalnoj upravi policije, treba ga samo remontovati. Umjesto da daju 500.000 ili milion, oni su spremni dati 15 miliona, zato što se nekome ćefnulo da se voza helikopterom. Kada uzmete sigurnosne razloge, pošto je Sarajevo mali grad ili mali kanton, vrlo je upitna finansijska isplativost takvog sredstva, ako ga već imate u Federalnoj policiji i niko vam ne brani da ga koristite. Dakle, postoje neke naznake da ti ljudi neke stvari rade zbog ostvarenja nekih drugih ciljeva, a ne zbog potreba građana.

12. Ovo Vas pitam jer bi se zahvaljujući Vašim odgovorima za koje jeste potrebna hrabrost, mnoge ‘misteriozne stvari’ rasvijetlile u ovom segmentu. Tako bismo došli do čitave organizacije, uključujući i njihove veze (Keme Ademovića, Bakira Alispahića) sa ‘hodžinskom kurijom’, masonerijom i sl? 

Zaista nemam takva saznanja, ako to rade to je veoma loše, to ne treba niko raditi, a ni oni. Policijske agencije same po sebi, a ja govorim i o institutu policijskog komesara, trebaju biti agencije potpuno neovisne kako je zakonom propisano. Znači oni, kao i svi ostali u ovoj državi su dužni da se pridržavaju zakona. To je suština priče o BiH. Ukoliko to ne bude tako, a bilo je intencija u prethodnom periodu da to radi SDA ili neke druge političke partije, oni će samo pružiti dovoljno veliki prostor da to sutra uradi HDZ, SNSD ili neko treći. Na taj način se stvara paralelizam i uništava se država BiH. To je jedan od načina na koji će samo dobiti odgovor od drugih političkih partija, po principu ‘kada oni mogu kontrolisati ovog, neko drugi će kontrolisat nekog drugog’, a to će se onda prenijeti na tužilaštvo i neke druge organe, i vrtimo se u začaranom krugu iz kojeg nikada nećemo izaći. Znači, to ne treba raditi bilo ko, pa ni oni.

13. Da li Vi prelazite u Konakovićev i Ademovićev NiP?

U NiP naravno neću preći. Niti je za mene nacionalna stranka, niti zaista imam intenciju da u bilo kojoj nacionalnoj stranci nastavim svoju političku karijeru, ako je budem i nastavljao.

(Global CIR/Razgovarao: Amel Jašarević)

PROČITAJTE JOŠ:

Objavljeno u:

Komentiraj